Trideset kišnih kobila

Petar Gudelj

TRAŽI TIJELO

Opalo lišće, ostala gola riječ.

Golo zimsko drvo.

Ljubili se u septembru. Duge jesenske

kiše

sprale poljupce i meso.

Ostala gola kost.

Tvoje slučajno tijelo.

Moglo je biti i ne biti.

Tvoja izgubljena duša.

U zimskoj šumi, u zimskoj noći.

Jauče. Traži tijelo.

LOPUDSKA ŠUMA

Evo te u svojoj visokoj sobi, pri nebu, pri Šipanu i Mljetu. More do prozorskoga praga, do tvojih usta.

Krvava lica, raščupan, zelen, istrgnuo se iz ruku lopudske šume.

Zaljubila se u te, htjela ti ispiti, izlizati svaku kost.

Mamila ti kostur, obećavala stogodišnji zagrljaj. Miris šumskoga tla.

Divlju jabuku u zoru, zmiju u podne, po mjesečini vilu.

Puno puta prošao kroz njezinu utrobu, kroz biljnu crnozelenu noć.

Gušća od grive divljega konja, od jelenove brade. Gušća od zmijskoga češlja.

Kroz lopudsku šumu ne leti pticom: na ulazu moraš skinuti krila. Zmijom nastaviti put.

TRI PJESME

Iz jedne pjesme raste dub.

Iz druge pjesme puca grom.

U treću legla djevojka

s tobom. Prvi put.

Knjiga napisana prije tebe.

Zapečaćena tobom.

Tek što si se osmjehnuo, već ti se

zgrčila usta.

PRIZIVANJE

Prizivanje nerođenih.

Njihovih imena s neba.

Dođite. Dođite.

Bit će vam kao i nama.

Umirat ćete.

Sastat ćemo se u zemlji.

KENTAURI

Djeca Iksionova sina Kentaura

i magnezijskih kobila.

Gornji dio tijela naslijedili od oca,

a donji od matere.

Kentauri se uvijek biju kamenjem

i stablima.

Poslije bitke s Lapitima, istjerani

iz Tesalije.

Fol bio gostoljubiv. Hiron mudar.

Nes opak.

Heraklo ubio svu trojicu.

*

U Hrvatskoj 1991. uništeno

deset hiljada kobila.

ORLE MI, ORLE

Orle mi, orle.

Pod jednim krilom gora.

Pod drugim more.

Bili nebeski gosti.

Okrilatile vam kosti.

Dvije tisuće stopa.

Dvije tisuće godina.

Pod jednim krilom Janja.

Pod drugim janje.

KLITEMNESTRIN KLITORIS

Kroz šumu grčkih jarbola,

kroz gusto tkan Eshilov tekst.

Sijeva Klitemnestrin klitoris.

Sikilj-sikira-dvoguba munja

kojom se ubijaju kraljevi.

Proroci prorokuju

težak put, dug rat.

Jao pobjednicima.

Zadnja fleš-snimka:

kotrlja se Agamemnonova glava.

Nije labris: glabu mu je rascijepio

Klitemnestrin klitoris.

VODOKOTLIĆI

Probudio se u tri. Otvarala ti se imena

i glagoli.

Otvarale ti se imotske, šibenske i

mostarske bilježnice.

Pune imena, glagola i nevještih

dječačkih stihova.

Uzalud pokušavao mozak uspavati

očenašima. Zaspati.

Sedam, subota. Slušaš: oko kuće

pjevuše kosovci.

Po kući pjevaju vodokotlići.

VJENČANJE

Vuletić se pobojao da će te ovjenčati

u Lukovdolu.

Neće, nego Jasnu Melvinger.

S kojom si se prije četrdeset godina

htio vjenčati u Rimu.

HARONOV NOVČIĆ

Potrošio život, zlatnike i srebrenjake.

Sve što je vrijedilo živjeti, doživjeti.

Čemu se imalo nadati, radovati.

Ostali izlizani, istanjeni bakrenjaci,

kojima ništa ne možeš kupiti.

Koji ne vrijede ništa.

Ni Haron ti ne će primiti onaj

što ćeš mu ga donijeti pod jezikom.

TJELESNOST

Konji i štakori.

Propinju se zemljani konji.

Ruju i grizu štakori.

Tvoj uranski i ktonski vid.

Zjâp između neba i zemlje.

Jadna tjelesnost.

KRILOM O KRILO

Svijetlo jutro. Svijetli ti rascvala zerdelija.

Pa si utrnuo žarulju koja ti je svijetlila svu zimu.

Utrnuo zimu.

Koje i nije bilo. Prošla dok je bog svjetlosti ili bog tame udario dlanom o dlan.

Krilom o krilo.

IZBACILA TE SAVA

Noć vjetrovita i štakorovita. Besputna i beznadna. Sanjaš svoj vječni nedosanjani san. Koji se hiljadu puta ponovio.

Tražiš put u Beograd. Iz dalekog rakovičkog predgrađa, kroz kukuruzišta i kamenolome, kroz tuđe stanove. U njegovo središte.

Našao se na skelama, na Kalemegdanu, kilometrima visoko, nad oblacima. Ljulja ih vjetar. Padaš u Savu.

Probudio se u tri: grizu i razvlače te štakori.

Pokušavaš čitati, ne možeš: sve ti od smole. Očni kapci, oči, rečenice i riječi. Nijednu ne možeš odlijepiti od papira.

Mrtvao, plutao do svanuća. Izbacila te Sava.

ODBORU NAGRADE VLADIMIR NAZOR ZA ŽIVOTNO DJELO

Petar Gudelj (recimo) ima život i djelo. Što bi još hteo? Nagradu za životno djelo? Zar mu nagrada nije poklonjeni, nezasluženi život, poklonjeno, nezasluženo djelo? I vlastito ne-zadovoljstvo životom i djelom?

Tko je taj?

Malo pa nitko. Nije član nijednoga društva ni udruženja. Ne stoji iza njega nijedna ustanova, organizacija, strukovna ni građanska udruga, interesna skupina niti koja utjecajna osoba. Iza njega stoji samo Bijakova planina, ispred njega otoci i dvadesetak površno pročitanih i neprocijenjenih knjiga. Predlaže ga jedan (možda jedini) koji je pažljivo i brižljivo pročitao sve što je dotični napisao, bio njegov nepotkupljivi kritičar. Doljepotpisani. Ali tko će mu vjerovati?

Pelazg, Ilir, Starohrvat, Morlak, Vlah, P. G. pedeset i malo više godina piše hrvatsku poeziju, posve sâm, ne obzirući se na druge, a ni drugi na nj.

Vitalist, koji ni pred smrti nije obarao ni zatvarao oči. Sastavio povijest i mit. Iz mita prelazio u povijest, iz povijesti u mit. Umro i rodio se puno puta.

Pjesnik jadranskog i dinarskog krša, vruljâ, ponornicâ, jamâ. U hrvatskom jeziku i krajoliku iskopao jamu, prokopao ponornicu, otpečatio vrulju. Od izvađenog materijala sagradio brdo koje će teško biti kriti.

Igrao s elementima: zemljom i nebom, vatrom i vodom, munjom i gromom. Šaman, animist, totemist. Totemi mu na nebu jastreb, na zemlji zmija i vuk. Od civilizacijskih stvorova: tenk. Među šumskim drvećem jasen i hrast. Među voćkama divlja jabuka i divlja kruška. I sve što je divlje, što se ne može pripitomiti.

Kao temeljito obrazloženje i dokaz, namjesto tragova privodi sama lava (poskoka, magarca, vuka), Pelazga na mazgi (izabrane pjesme, Zagreb 2004) i njegovu putovnicu koju je napisao gospodin Ivan Lovrenović.

Petar Gudelj

U Baškoj Vodi, 12. travnja 2008.

ČAŠA VODE

Gledaš klupko zmija i dva Pelazga na mazgi. Koje ćeš preksutra pratiti u Runjaninovu broj dva. Drob ti se diže do usta.

*

Leptirica ne zna, ti znaš, ali svejedno letiš oko plamena, hoćeš u nj. Barem da je plamen. Da imaš na čemu spaliti patrljke nekadašnjih krila. To svijetli truli panj. Trulež i laž. Samo ćeš se okaljati, osramotiti. Je li to sve što možeš? Mogao bi odustati. Bi ti, ne će leptirica. Luđa i jača od tebe.

*

Još jedan korak, jedan dan bliže »psetičkoj jami« u kojoj ćeš zaglaviti.

*

Zapakirano, u torbi, čekaš kad će svanuti. Rastvorila se pred tobom širom »psetička jama«: više te ništa ne može zaustaviti. Skočit ćeš u nju naglavce: s torbom i sa svim što je u torbi.

*

»Psetička jama« duboka, zidovi joj stakleni i pouljeni. Možeš se držati na površini, plivati, ali ne možeš isplivati. Plivat ćeš tako, plutati: ostatak proljeća, ljeto, jesen, zimu. Sve dok ne potoneš ili ne zaboraviš da si u »psetičkoj jami« bio ugledao nagradu za životno djelo, kao što su Šabići u bunaru bili ugledali pun Mjesec, pomislili da je sir i skočili u bunar. Malo će ti biti bunar vode, malo Cetina. Da se opereš. Više ti nitko i ništa ne može pomoći: plutaj, plivaj.

Pojeo si govno, sad popij čašu vode. Zar to nije zdravo i preporučljivo? Uvijek popiti čašu vode.

OSAM U RUNJANINOVU

Zmije šibaju repovima, rže mazga. Nestrpljiva: bije kopitima, striže ušima. Još sat i po pa će se zaputiti u Runjaninovu. Šest dana prije isteka roka. Bude li u štalama i zmijarnicima mjesta. Po godišnje nagrade i po nagrade za životno djelo, pohitalo je četrdeset tisuća piskarala iz svih hrvatskih gradova i sela. Runjaninova i sve okolne ulice bit će pune pisaca i njihovih auta, bicikla, konja, mazaga i zmija. Na Glavni kolodvor još od prvog travnja pristižu putnički i teretni vlakovi pisaca i njihovih djela. Bit će živahno.

*

Zmije se razlizle po Zagrebu. Osam u Runjaninovu, tri na Jelačićev trg. Dva Pelazga, dva zmijska pastira, u Runjaninovu otpratila zmije. Mazgama se uzvijale uz noge i svijale oko vrata, krile u rep i grivu. Ne bi li umakle zmijoubicama. Književnim mungosima. Koji zmije ne će toliko klati, koliko će im se smijati, smijati, smijati. Smijući se pokazivati žute koljače-očnjake. Pocrkat će od njihova smijeha.

*

U Društvo se književnika uvukao zmijski: nitko te nije vidio ni čuo. Zmije bile upakirane kao da su knjige. Pritajile se: nisu šišnule ni šušnule. Tako bile nalik na knjige da te mlada djelatnica upitala: »Je li to za Ujevića?« Ti potvrdio, okrenuo se i pobjegao. Možeš zamisliti kako će izgledati, kako će kriknuti, kad za dvadesetak dana otvori paket. Kad joj skoče u lice tri pregladnjele i razljućene zmije.

MJESTO GDJE TI JE BILO LICE

Platio kućne račune. Podšišao se.

Pola sata u ogledalu gledao

svoje lice.

Mjesto gdje ti je bilo lice.

TAJ ČAS

Smrt nosiš u drobu. Kad dođe čas, izaći će ti na pupak i zagledat ćete se jedno drugom u oči.

Koliko ćeš čekati taj čas i koliko će trajati?

Čekati ga ne ćeš dugo, ali se bojiš da će dugo i mučno trajati.

Smrt iz droba izlazi sporo i teško. Kao zmija iz tvoje pjesme Čovjek kojemu su zmije popile oči.

NE ĆE NA ZEMLJU

Visoko, pri nebesima,

visi kiša.

Uzalud je zaklinješ

i prizivlješ.

Ne će na zemlju.

BOGU NAD OBLACIMA

Gospodine Bože nad oblacima,

hvala ti na oblacima.

Što prolaze iznad moje prolaznosti

i škrope vječnom kišom.

Starohrvatskim, staroslavenskim

daždom.

Smiluj se nama i našim starohrvatskim,

staroslavenskim bogovima.

Dajbogu, Perunu, Sventovidu, Volosu.

Našim ilirskim bogovima,

jastrebima i poskocima.

Našim stadima.

Daj nam pune lokve, plitvine i pregršti.

Ovlaži usta.

Zagrmi nam nad tjemenom, napoj nas

svojom nebeskom vodom i strahom.

DAN DRŽAVNOSTI

Dan hrvatske državnosti.

Najskuplji i najdraži dar

tvoga života.

Hrvatska Država.

Ma kakva bila.

Zagreb, 25. lipnja 2008.

STOL

Pokušao raskrčiti stol.

Koji stenje pod lanjskim i predlanjskim

rukopisima.

Odbačenim zmijama, zmijskim

kostima

i košuljama.

Ni dopola nisi. Trebat će ti Cetina.

STAR VJETAR

Star vjetar s levanta, modronog,

modrorog,

zamodrio more.

Sjednuo ti sučelice

za tvoj balkonski stol.

S pogledom na Pelješac i Hvar.

Recitira Odiseju, peto i sedmo pjevanje.

Na feničkom i grčkom.

Primiče vam se oluja.

TRAMUNTANA

Uz vjetrovito, niz vjetrovito

Baško polje.

Dva i po sata.

Modra i srebrena kobila

tramuntana.

Propinjala se, pjenila.

Posipala te pjenom.

DINKO ŠTAMBAK

Vas u starogrÞkoj tragediji.

U starogrÞkom mitu.

U starogrÞkom kositrenom zraku.

Kao da si Pausanija.

Kao da si Dinko ètambak.

DAN POBJEDE

Dan hrvatske pobjede.

Ni nad Psoglavima, ni nad

Mongolima,

nego nad hrvatskim Srbima.

Što se epski pobuniše. Razoraše

drumove.

Razoriše crkve i škole.

I odoše na istok.

Otkud dođoše prije trista,

prije četiri stotine godina.

S ozonom u kosi i ljubičastom

munjinom

u očima.

Baška Voda, 5. kolovoza 2008.

HODATI PO MORU

S mladom burom podruku,

kroz Baško polje, po žalu.

A more modri kamen. Mogao si kao Isus

hodati po moru.

MIŠJA MRLJA

U mišjoj rupi.

U kojoj si našao i udahnuo svoju ljetošnju i proljetošnju knjižnu prašinu i malodušnost.

Manje je u tebi nade i hrabrosti, duše i duha, nego u najmanjem i najstrašivijem mišu.

I beznačajniji si negoli najbeznačajniji i najjadniji miš. I bit će ti kao mišu pod nogama.

Izgazit će te i razmazati po podu. Tobom omastiti pod. I što ćeš biti: mišja masna mrlja na podu.

JESI LI TI TAJ KNEZ

Čitaš u Bunjina: »Knez je umro pred večer, dvadeset i devetoga kolovoza. Umro je isto tako, kao što je živio, u podpunoj osamljenosti.«

Danas je dvadeset i deveti kolovoza, predvečerje. I ti živiš u podpunoj osamljenosti. Jesi li ti taj knez?

TRIDESET KIŠNIH KOBILA

Ti si daždevnjak (dažđevac), ti si crni spuž balavac, tebi treba dažd.

Prošlo je sto godina otkad nisi slušao kako pjeva, kako pada kiša.

Bože, daj mi je pun dan, punu noć. Crnu kristalnu čašu koju će prosijecati munje.

Kišnu konjicu, trideset kišnih kobila, po mojoj grobnoj ploči.

Trideset i tri dana, Bože, trideset i tri noći. Da je se naslušam u zemlji.

KIŠA I NOĆ

Ti pišeš, ona pada.

Duga i široka,

svehrvatska.

Kiša i noć.

POGLEDATI IZDALJEGA

Pogledati izdaljega.

S one strane groba.

U svoj život, u svoje knjige.

U ove dnevničke bilješke.

Zasmijati se.

Kosturski: škripavo, klepetavo.

Zaplakati.

Ili stisnuti oči, stisnuti usta.

Ne trepnuti, ne progovoriti.

Mrtav ni živ.

LADAN

Ladan danas kroz krematorijski dimnjak

uzletio na nebo.

Mi za njim.

Trideset-četrdeset godina

opčinjavao naciju.

Jedan od rijetkih koji su o tebi

sudili i govorili dobro.

Sad je oblačak.

Zagreb, 17. rujna 2008.

BORJE I STOBORJE

Borje i stoborje. Kroz bijelu i visoku

medvedničku šumu.

Ugledale te, navikale na te sjenice.

Jedna samo što ti nije uletjela u oko.

Presušila planina.

Potoci, koji su skakali i pjevali,

tek lizu i šapću.

Kriju se ispod lanjskog lišća.

Bukva pala preko puta,

izvalila se iz zemlje.

Još ima živih žila,

još joj je zelen list.

Ti je prekoracio moleći: Šumski bože,

daj joj blagu i blagoslovljenu smrt.

Da jesenas sklopi svoje zelene oči.

VRANE

S Kronosovim pticama. Slijeću na te

ili na kontejnere za smeće.

Crne i teške. Izaslanice Vremena.

Padaju s neba.

SRBIJI, NA ISTOKU

Srbiji, na istoku.

Na drugoj strani Dunava.

S druge strane Mjeseca.

Zdna Dunava, iz mulja,

izlazi Mjesec.

I obasjava tvoje dječačko

lice.

*

Srbiji, za djevojke

i jabuke.

Osula te jabukama

i djevojkama.

Obasjala freskama.

Za lipu što je prva listala i cvjetala

na Terazijama.

Pod kojom si me čekala.

*

Srbiji, na istoku.

Za Borinu Uvelu ružu

i suv bosiljak.

Za mjesečinu u Vranju.

Za Mominu Sestri u pokoju

i Gospi.

Za Lament nad Beogradom.

Za Rastkovo Otkrovenje

i Matićevo More.

*

Za bunare i Morave,

što ti uzeše lik.

I odnesoše u crno more.

U vječnost. U ništa.

Za pregršti pšenice i milosti

što prosu u tvoju divlju kosu.

Za ilinjske gromove

i đurđevdanske kiše.

Što ti prosvijetliše pamet,

izbistriše oči.

Za stol u Narodnoj biblioteci

i šumsku klupu na Tari.

Za cijelo zvjezdano nebo

očiju što više ne svijetle.

Koje su zašle.

*

Srbiji, na istoku.

U čije si ćupove i bardake

istákao svoje ikavske pjesme.

I suze.

Za sve, za sve, za sve.

S ljubavlju.

KRUG ZA KRUGOM

Krug za krugom, jedna za drugom, trče-pretrčavaju kazaljke tvoj kućni sat.

Pretrče-protrče jednom: minut, sat, noć, dan. Tvoj život.

Gledaš kako nestaju na praznoj okrugloj ploči tvog života, tvoga sata.

Ničega pred kazaljkama, za njima ne ostaje ništa. Čuju se samo jecaji, otkucaji vremena. Tvoga srca i sata.

GUBIŠ ZEMLJU

Dan prolazi, a ti i dalje gubiš zemlju ispod sebe, hvataš se za zrak, teturaš.

U glavi tutnji slap. Muka. Kao da si se napio-načitao Sartreove Mučnine.

Mjeriš tlak: i nije visok. Nije od tebe viši.

Da to nije ipak neko predinfarktno stanje. Da ti neki zaostali, zalutali grom ne udari u mozak.

I ne prostre te po zemlji.

NENAPISANE

Raduj se: prošla godina, ti nisi napisao ni stiha. Bit će još veća radost ako ga nikad i ne napišeš.

Ne žali za nenapisanim pjesmama.

Napisao si na stotine: Svakakvih. Među njima i poneku koje se ne stidiš. Koju možeš podnijeti.

Zato, raduj se nenapisanima. Svaka nenapisana vrijedi više od dviju napisanih.

OLOVNI NADNEVAK

Olovni nadnevak.

Polije te rastopljenim olovom

po glavi.

Na licu ti olovna maska.

Negdje u Hiperborejaca, kažu,

pada kiša.

BOŽJE LICE

Dva popodne, talionica. Sve se topi,

sve tali.

Ne možeš pogledati

u božje lice ljeta.

U božje lice dana.

OBLAK LUTALICA

Oblak lutalica.

Zalutao u kršu.

Omaknulo mu se sto kapi.

Za njim zamirisao krš.

Zablejale ovce i zajaukale

jame.

KNJIGA

Jedan život i jedna knjiga.

Živih i mrtvih.

Koja se otvorila i zatvorila

s tvojim očima.

Tvoja zemaljska, tvoja zemljana

knjiga.

Raspast će se i prosuti u zemlju

s tvojim tijelom.

Ne će se u njoj raspoznavati

nijedno slovo.

Zauvijek sklopiti korice, oči.

Stisnuti usta.

Niti će ona, niti će nju

ikada više čitati itko.

ANIMA

Tvoja anima, vrlo mlada, možda joj šesnaesta. Noćas, nad Vukojinom kućom, u Podosoju.

Između Vukojinih i vaših vrtala, leti rječica rastopljena stakla.

Svlači se, ovija oko tebe. Slazite k vodi.

KAĆUNI

Ispratili šjor-Marka. Proljeće

iz neba i zemlje. Po Mirogoju

niču kaćuni.

Svi se vratismo, samo šjor Marko

ostade u kaćunima.

ŠAKA PEPELA

Nakon puno dana-tjedana: kroz maglu Medvednica. Njezino snježno lice.

Maglovito i šumovito. Vječno.

Nasuprot tvomu, koje je pramen magle, gruda snijega. Šaka pepela.

MOST

Bojiš se svega i svakoga,

najviše sebe.

Da ne planeš, da ne zapališ

most.

A most ti je jedna jedina

slamka.

Kojom koraca oganj.

VLAŠKA ČOBANICA

Svunoć udarala krilima

po prozoru i krovu.

Grubo, vlaški i čobanski,

češljala tvoj bor.

Tvoja vlaška čobanica,

prva proljetna bura.

NAD NJIM LELUJA MJESEC

Velebit lomača, baklja, lűč.

Prosu se vas u nebesa.

Gori cijela Hrvatska.

Smiješali se južno i sjevernohrvatski

u jedan, svehrvatski dim.

Nad njim leluja Mjesec.

TI PIŠEŠ ZAPAD

Ti pišeš: zapad, a on zagrmi.

Hoće li te posuti vatrom

ili poškropiti kišom?

ZEMLJA, KIŠA, TRAVA

Po tko zna koji put, iz tvoje ruke:

zemlja, kiša, trava.

Ruka koja je tražila ruku,

kiša kišu i trava travu.

Poslije svega, poslije svih,

tvoja smirena ruka.

Iz ruke kiša, zemlja i trava.