Tragikomična satira

Tragikomična satira

U simultanitetu prizorišta glumci su se odlično snalazili ne izdvajajući se posebno iz cjeline uigrane i kvalitetne asambl-predstave kakvu bismo u kazalištu Gavella uvijek trebali očekivati

Proteklih godina u hrvatskom kazalištu rijetko se uprizoruju suvremeni češki dramski tekstovi. Iako je povremenih gostovanja cijenjenih gostiju iz Češke bilo, ona nisu pridonijela većem poznavanju suvremene češke dramatike. Predstava Slučajevi običnog ludila, premijerno izvedena 7. svibnja u Dramskom kazalištu Gavella u režiji Dore Ruždjak Podolski, nastoji promijeniti tu tužnu činjenicu. Riječ je o osam godina staroj drami afirmiranoga filmskog scenarista Petra Zelenike, autora čiji su prvi filmski, a sudeći prema Slučajevima običnog ludila i kazališni radovi nastajali pod utjecajem njujorške filmske legende Woodyja Allena.

Prizor iz predstave Slučajevi običnog ludila

Predstava Dore Ruždjak Podolski taj satiričko-ironijski ugođaj apsurdnih dijaloga kojima se likovi drame nastoje jedni drugima približiti, a zapravo se sve vrijeme međusobno udaljavaju, naglašava i efektnom scenografijom Slavice Radović, koju u oblikovanju scenskoga prostora dobro prati svjetlo Zdravka Stolnika.

Drama Slučajevi običnog ludila govori o osamljenosti i nemogućnosti uspostavljanja komunikacije. I ta se tema ni po čemu ne odvaja od mnoštva suvremenih dramskih tekstova. Zelenikina drama od njih se razlikuje po tomu što su svi likovi u njoj čudaci koji nastoje na razne načine postići privid normalnosti. Njihova potraga za ljubavlju vodi ih sve dublje u razvijanju vlastitih karakternih i seksualnih abnormalnosti. Samim time oni postaju sve nesposobniji razviti ne samo normalan nego bilo kakav odnos, s osobama prema kojima gaje ponekad i vrlo snažne emocije. Oni polako tonu u samoću, a njihova potraga za ljubavlju, za idealnim partnerom ili partnericom te za smislom bivanja u prilično jednoličnoj svakodnevici postaje sve apsurdnija. Ipak, u svem tom gomilanju besmislenih dramskih situacija autor nastoji biti gotovo čehovljanski motiviran te ostaje unutar do apsurda dovedenih motivacijskih zadanosti. Takva je zadanost i Muhina (Nenad Cvetko) uporaba grotesknih seksualnih pomagala kao što su usisavač ili odvod lavaboa koju Zelenika tretira čehovljanski te Muha na kraju – jer drukčije nije ni moglo biti – ozlijedi spolovilo u jednoj od masturbacijskih seansi.

Glavni je lik Petr (Enes Vejzović), smušen i izgubljen tridesetpetogodišnjak koji traži način kako obnoviti svoju vezu s Janom (Bojana Gregorić) i pritom upada u nevjerojatne i apsurdne situacije. Njegova obitelj raspala se u opsesivnoj majčinoj (Biserka Ipša) potrebi da bude korisna ili savjetima ili doslovno vlastitom krvlju i očevoj (Ivica Vidović) sramežljivosti. Galeriju neobičnih i uvrnutih likova upotpunjavaju glazbenik Jiři (Siniša Ružić) i njegova ljubavnica Alice (Ivana Roščić), neurotična umjetnica Sylvie (Jelena Miholjević), gruba i neotesana spremačica Anna (Antonija Stanišić), pomalo retardiran snagator Aleš (Ranko Zidarić), Lutka Eva (Ivana Bolanča) i pedofilski nastrojen Petrov šef (Zoran Gogić). Svi oni u predstavi su realizirani više kao tipovi nego kao likovi te redateljica poseže za mizanscenskim rješenjima iz animiranih filmova koji su ponekad i naglašeno karikaturalni. U oblikovanju pojedinih scena veliku je ulogu imao koreografirani scenski pokret, pa se u nekima od njih donekle osjeća nedostatak oblikovatelja scenskog pokreta u umjetničkom timu predstave. Scenografija omogućava odvijanje predstave na dva prizorišta istovremeno naglašavajući skučenost i klaustrofobičnost života likova drame. U tom simultanitetu glumci su se odlično snalazili ne izdvajajući se posebno iz cjeline uigrane i kvalitetne asambl-predstave kakvu bismo od Dramskog kazališta Gavella uvijek trebali očekivati.

Dojam nedostatka ritma koji se pojavljuje prema kraju prvoga dijela predstave prije je rezultat pada dramske napetosti među likovima nego možebitnih redateljskih propusta. Jer drama Petra Zelenike nije iskričava komedija, nego piščev melankolični obračun s vlastitom biografijom koji komični efekt ne postiže izravnim komičnim sredstvima. Zbog toga prevelika karikaturalnost ne funkcionira na željeni način. Fina ironija i progovaranje o osamljenosti i nesvrhovitosti života bez ljubavi (pa makar i ljubavi prema lutki) gotovo je bezobrazno i bezobzirno premješteno na područje tjelesne ljubavi. Seks i njegove uvrnute manifestacije u ljudskim životima isprva će možda šokirati gledatelje, no kako se o njima govori bez banaliziranja i vulgariziranja i to jednakim tonom kao o bilo kojoj sasvim običnoj stvari, oni nisu razlog smijeha. Ali njihova apsurdnost, recimo, jest. Likovi drame podliježu ludilu tek kad su dovedeni do ruba i tada se lome i pucaju. Ti su slučajevi običnog ludila prezentirani kao svakodnevne pojave. I tek tada oni postaju smiješni, ali ne kao predmet ismijavanja i isključivanja, već kao humorna tema s kojom je moguće suosjećati.

Lidija Zozoli