Schiller i Gavella u Vukićevoj režiji

Schiller i Gavella u Vukićevoj režiji

Drama dviju žena-kraljica rastvara se u snažno događanje sadašnjosti i smrti što će privući publiku koja osluškuje bilo mikrosvemira i makrosvemira, ali i publiku koja će u predstavi prepoznati igru izložbenim eksponatima i posjetiteljskim pogledima zaustavljenosti

Predstava Maria Stuart, premijerno prikazana u Galeriji Studentskoga centra 11. svibnja 2009. kao koprodukcija (Sveučilište u Zagrebu – Studentski centar – Kultura promjene – Teatar &TD i Kazališna družina Kufer) u režiji Mladena Vukića, pred odabranom publikom s pozivnicama i prijateljima, temelji se na istoimenoj drami njemačkoga književnika Friedricha Schillera u vrsnu prijevodu Milana Begovića, ali se od nje u mnogim elementima i razlikuje.

Prizor iz predstave Maria Stuart

Mary Stuart, škotska kraljica i paradigma „gorljive katolkinje“, živjela je od 1542. do 1586. Kao protivnica reformacije pokušala je iznova katolicizirati Škotsku. Abdicirala je 1567, a 1585. optužena je za urotu protiv Elizabete Prve Engleske. Uhićena je zbog aspiracija na prijestolje i smaknuta. Schillerova tragedija Maria Stuart, praizvedena u za kazališnu povijest indikativnu Weimaru 1800, dramatsku napetost zasniva na početnom trenutku kad kraljici javljaju da je osuđena na smrtnu kaznu. U zapletu kao pomagač sudjeluje Mortimer, na njezinoj strani angažiran nećak Marijina čuvara. Uz pomoć drugih potajnih katolika Mortimer je pokušava osloboditi. U tome mu, na Marijin prijedlog, treba pomoći Leicester, njezin nekadašnji zaručnik i kraljičin sadašnji miljenik. Tako se dvije kraljice susreću bez prethodnoga znanja, ali i bez ostvarene samilosti. Ohola Elizabeta vrijeđa suparnicu, Maria joj uzvraća, sve vodi tragedijskom i tragičnom završetku. Maria Stuart nositeljica je tragične krivnje jer „katolički fanatici“ ponovno pokušavaju atentat na Elizabetu, pa je na taj način nužno i konačno potpisana smrtna presuda. Premda je Maria Stuart bila nepravedno optužena, što se pokazuje nakon izvršenja smrtne presude, Elizabeta oslobađa sebe bilo kakve odgovornosti. Mortimer, razotkriven kao Marijin sljedbenik, počini samoubojstvo, a Leicester bježi u Francusku. Marijan Bobinac, ugledni germanist, naglašava da romantičar Schiller slijedi koncepciju povijesne drame, postupajući s građom slobodno kako bi ostvario uvjerljivost scenskoga događanja te dodaje neke povijesno neautentične dramske likove (npr. Mortimer) i događaje (susret dviju kraljica). To je u skladu i s autorovim klasicističkim poetičkim načelima, iz kasnoga weimarskoga razdoblja, s čime se povezuje i pisanje drame u stihovima (blank verse). Zbog svega toga ova se drama često navodi kao arhetip simetrične dramske strukture. A predstava kuferske mobilnosti i jednostavnosti u itedeovskom se prostoru upravo zasniva na vrhuncu dramatske napetosti, tj. na često u dramaturškoj literaturi navedenoj osi simetrije naslonjenoj na susretu dviju kraljica u trećem činu, nakon čega intenzitet napetosti pada prema katastrofi.

Simetričnost i klasična uzoritost jedan je od pokretača i označnica inteligentne i precizne režije Mladena Vukića koja se odvija u Galeriji Studentskoga centra. Schillerova drama svedena je ovdje na dvije protagonistice, odjevene u bijele kostime (izbor Đurđe Janeš) i postavljene u simetričnoj osi, geometrijski precizno i u odnosu na galerijski bijeli kvadar i u odnosu na publiku na bijelim sjedalicama-klupama, tako da se paralelno, uz pomoć pedantnoga reflektorskoga postavljanja, prati i igra sjenama-glavama i hod prema kraju, uz slušanje zvukova svjesnoga, nesvjesnoga i povijesnoga, u spoju mizanscenskoga minimalizma i snažne unutarnje drame koja odzrcaljuje povijesni, društveni i egzistencijalni okvir u pogođenom vremenskom trenutku i hrvatske mikropovijesti i naše današnjice (studenti, štrajkovi, izbori...). Drama dviju žena-kraljica rastvara se u snažno događanje sadašnjosti i smrti što će privući publiku koja osluškuje bilo mikrosvemira i makrosvemira, ali i publiku (npr. povjesničare i teoretičare umjetnosti) koja će u predstavi prepoznati igru izložbenim eksponatima i posjetiteljskim pogledima zaustavljenosti.

Kazališni specijalisti i praktičari u ovoj će predstavi tražiti i istraživanje mogućnosti temelja teorijskih postavki sustava glume Branka Gavelle – suigre i glumačkoga statičkoga centruma – što u svom tekstu otisnutu na programskom listiću ističe i suradnica redatelja Lidija Zozoli: u ključnom, tj. smrtnom trenutku karakteri iznova nalaze izgubljenu svrhu djelovanja, svoj statički centrum, i to na podlozi suigre kao dijeljenja toga »snažnog doživljaja i duboke spoznaje«.

Mlade studentice glume Nika Mišković i Aleksandra Stojaković, vođene sigurnom redateljskom rukom i koncepcijom Mladena Vukića, imale su iznimno tešku zadaću ostvariti uloge dviju kraljica i ključnoga karakterološkoga i dramatskoga agona povijesti i duševnosti, dramatskih egzistencija u mozaikalnoj i rafalnoj strukturi sukusa romantičarskoga, klasicističkoga i suvremenoga nam sukoba i Schillerovih replika, kao jedine protagonistice predstave. Suptilnim su i snažnim osobnostima, ostvarenom glumačkom tehnikom, uvjerljivim govorenjem i proživljavanjem golemoga teksta pokazale da će živjeti s nama u čarobnim prostorima kazališne umjetnosti – unatoč ili za inat svemu.

Mira Muhoberac