Prosvjedi kaosa

Prosvjedi kaosa

Namjera je stvoriti kaotično stanje u kojem na (ne)izravan način sudjeluju sindikati i neke političke stranke. Studentski prosvjedi u Hrvatskoj nisu naš specifikum ni po zahtjevima ni po metodama. Kako se nismo bavili mladima, danas se nama „bave“ mladi!

Zlatko Miliša

Glede studentskih prosvjeda čini mi se od presudne važnosti istaknuti šest ključnih činjenica i/ili uzroka prosvjeda koje su bitne za razumijevanje prosvjeda…

Nitko se u nas ne pita zašto se 1991, prvo u Danskoj, započelo s projektom Piloti kaosa (kaos Ploterne), koji je poslije razvijen u svim skandinavskim zemljama. Danas ga prihvaćaju i SAD i Japan, sa svrhom da se spriječi još veće beznađe mladih i njihova dezorijentiranost, kao posljedica društvene dezorijentiranosti za stvarne potrebe mladih. Umjesto da prihvatimo taj projekt, mi u Hrvatskoj (utopijski) hrlimo u parcijalni projekt skandinavskih zemalja koje imaju besplatno školovanje. Kaos je u Hrvatskoj već prisutan, samo ga mi još ne želimo priznati.

Studentski problemi kao uzrok

Znak za uzbunu bila je skeptična generacija. No neovisno o knjizi Skeptična generacija njemačkoga sociologa Helmuta Scheleskyja, ostaje aktualno pitanje: Kamo ide ova generacija i što dolazi poslije? Šutnja mladih govori da se skepticizmom neizravno suprotstavljaju društvu u kojemu žive iako šutnja može biti oblik politike nezamjeranja, čija je logična posljedica neiskrenost i rezigniranost. Šutnja može biti individualni i društveni čin prezira, frustracije, apatičnosti. Sociološki možemo šutnju prepoznati kao dio skeptičnosti, koja može prerasti u socijalnu buru. Sjetimo se samo skepticizma mladih sredinom šezdesetih i njihovih nemira s kraja šezdesetih ili skeptične generacije (prije pet-šest godina) mladih i sadašnjih demonstracija u Italiji, Francuskoj, Grčkoj, Španjolskoj, Njemačkoj, Rusiji, Francuskoj. Komercijalizacija sveučilišta samo je saniranje posljedica. Skepticizam se kao pojam najbolje prepoznaje u bijegu u privatnost, apatijom, općom šutnjom, težnjom materijalnoj i socijalnoj sigurnosti, usmjerenosti na konkretno, gledanje na svijet bez iluzija, stroga razdvajanja onoga što pripada u javni život od onoga što pripada području privatnog života (uz isključivu usmjerenost samo na privatno) i gubitak interesa za politiku. Skepticizam prerasta u bunt kada se godinama akumuliraju frustracije izigrane generacije.

No u najnovijim prosvjedima mladi su (privremeno) odbacili skepticizam, čime se pokazalo da (skepticizam) ima svoj volumen i vremenski rok, kada puca i prerasta u bunt mladih. Sjetimo se djece cvijeća, antiratnih demonstracija, silnih pokreta mladih za slobode govora ili reakcija na uništavanje okoliša... Sve su to bile demonstracije mladih okrenutih društvenim anomalijama.

Današnji su studenti uzeli razloge za nemir(e) studente iz Portugala, Italije, Španjolske, Francuske, Grčke… koji su izišli na ulice zbog komercijalizacije sveučilišta, a nisu detektirali kao glavni problem komercijalizaciju društva, koja je do svega dovela.

Neosporno je da studentski prosvjedi u Hrvatskoj nisu izvorna zamisao naših studenata, nego je (ideja o komercijalizaciji sveučilišta) potekla iz Pariza, kao i demonstracije 1968. No tadašnja generacija prosvjedovala je na društvene anomalije, a ova je okrenuta studentskim problemima.

Ondašnja je imala lidere, a današnja je za neposrednu demokraciju bez studentskih lidera i virtulano sjajno organizirana. No od neposredne demokracije do kaosa tanka je crta! Pravi su uzroci komercijalizacija svega u društvu koje je kapital stavilo ispred morala, gdje stvari dobivaju ljudski smisao, a čovjek se depersonalizira.

Od osamdesetih godina do danas nezaposlenost je jedan od najozbiljnijih problema, osobito stoga jer broj zaposlenih neprestano raste i selektivno najviše pogađa mladu generaciju. Dodatni je problem što su nezaposleni mladi u usporedbi sa zaposlenima (redovito) kvalificiraniji, a vrijeme čekanja na prvo (i odgovarajuće) radno mjesto produljuje se.

Odlike prosvjeda

Današnja generacija medijski je ovisna i/ili pismenija kao nijedna prije. Još su 5. ožujka na internetu dogovorili blokadu na dvadesetak sveučilišta u nas i u svijetu, ali to nitko nije shvaćao ozbiljno. Pokazali su izvrsnu koordinaciju, za razliku od fakulteta, sveučilišta i resornog ministarstva. U jeku demonstracija studenti su u svojim zahtjevima za besplatno obrazovanje blokirali dvadesetak fakulteta u Hrvatskoj. To su uglavnom bili studenti s društveno-humanističkih fakulteta. Danas su u blokadama još samo studenti Sveučilišta u Zadru, Filozofskog fakulteta u Rijeci i Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje je posljednja „utvrda“ demonstranata, gdje su upleteni i mnogi nastavnici. No među njima, kao i među studentima na Filozofskom fakultetu u Osijeku, sve je veći raskol. Istopila se solidarnost.

Indikativno je da se nisu bunili studenti na Ekonomskom fakultetu, gdje su najviše upisnine, kao ni najveći broj drugih fakulteta tehničkih i prirodoslovnih usmjerenja. Osobno smatram da su sa svojim zahtjevima prosvjednici okrenuti sebi i da je obrazovanje za sve utopija (poglavito u doba recesije). Znanje je „roba“ na tržištu, koja je itekako kurentna u kapitalističkom sustavu i očekivati od kapitalizma da bude okrenut egalitarizmu jest utopija. Nekad su cenzori medija bili političari, a danas su to oglašivači. Nekad je škola bila odgojna, a danas je samo obrazovna ustanova. Mladi su nekad imali perspektivu, a danas su je izgubili. Osjećaju da su izigrana, a ne izgubljena generacija. To su ključni problemi na koje treba „udarati“, a ne na besplatno školovanje.

Prosvjednici su u svojim proglasima kazali da se ne bore za sebe nego i za generacije studenata iza njih. Blokadama zaobilaze institucije, jer znaju da se putem institucija ništa ne može napraviti. Shvatili su igru kupovanja socijalnog mira sa stalnim parcijalnim ustupcima, (primjer, prolongiranje državne mature). Shvatili su da politika brzo popušta. Poigrali su se sintagmom društva znanja i ponudili (egalitarističku ideju) besplatnog obrazovanja za sve

Na početku prosvjeda studenti su bili proglasili blokadu nastave i na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, solidarizirajući se s kolegama s Filozofskog fakulteta u zahtjevu za ukidanjem školarina, ali i otišli korak naprijed, zahtijevajući preispitivanje Bolonjskog procesa.

Tim prosvjedima studenti su sa sebe skinuli stigmu šutljive generacije te bi bilo dobro da nastave s drugim daleko važnijim temama. Recimo da se pozabave financiranjem javnoga zdravstva, medijskim manipulacijama, dostojanstvom osobe, kršenjem ljudskih i rodnih prava, drogiranjem na račun države, monopolom farmaceutske industrije, nasiljem nad mladima (a ne samo nasiljem među mladima), kvalitetom življenja, uzrocima izigrane generacije… Morali bi se sjetiti da su šutjeli kada se događalo nasilje nad njima i među pojedinim skupinama, kada su ta premlaćivanja bila sa smrtnim posljedicama, kada se gazilo ljudsko dostojanstvo. Morali bi se zapitati gdje je tada bilo solidariziranje mladih i suosjećanje s obespravljenima? Sućut i solidarnost ključne su vrednote koje mladi i svi ostali trebaju svakodnevno živjeti. U protivnom smo sebični! Sve to odlično je uočio jedan student u Slobodnoj Dalmaciji od 26. travnja 2009. On piše: »Mislim da je licemjerno tražiti besplatne studije blokadama i štrajkovima, a vegetirati u učmalosti kad je riječ o bezbroj drugih problema jednako marginaliziranih skupina. (…) Kako netko može mirno stajati i gledati kako se rasprodaje sve što se ne bi smjelo rasprodati, a onda tražiti od te iste trgujuće institucije neke beneficije?«

Svjetonazorske, političke i sindikalne naivnosti u organizaciji studentskih prosvjeda

Može li se biti a priori protiv politike i opstruirati je (i prigodom izbora), a od političara očekivati promjene?! Mate Kapović s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, od prvih dana na prvoj liniji fronte studentskih zahtjeva i iznimno društveno angažiran za (studentske) prosvjede, u emisiji Nedjeljom u 2 (3. svibnja 2009) izjavljuje da neće izaći na izbore »jer nema opcije«. Unatoč tomu bit će angažiran kako bi studenti prisilili vlast (Vladu i premijera), od kojih očekuje političku potporu!?

Ne razumijem kako očekuje socijalne i obrazovne reforme bez političkog angažmana? Naivno za angažirana znanstvenika koji se malo kasno „probudio“ u promicanju studentskih interesa! Ista je stvar sa sindikatima, koji im daju potporu i pozivaju na prosvjede. U Zadru im čak nudi autobuse da prisustvuju sindikalnom štrajku isti sindikat koji je štedio dva milijuna eura za vlastite dvore (ne pitajući članstvo). Esdepeovci predlažu (ministru Primorcu) članak kao dopunu već predviđenu Zakonu o sveučilištima o besplatnom obrazovanju!? Zapravo plagiraju prijedlog studenata i dodatno politiziraju prosvjede.

U ovom trenutku zbog prosvjeda i blokada sveučilišta mnoga sveučilišta u Francuskoj razmatraju mogućnost poništenja cijeloga semestra. Ista je stvar i u nas. To je dodatni argument da studentski zahtjevi u Hrvatskoj nisu naša posebnost ni po zahtjevima ni po metodama, ali da su u funkciji determiniranoga kaosa. A da su dvije najjače stranke bile umiješane u organizaciju studentskih prosvjeda (u Splitu), piše i Slobodna Dalmacija 9. svibnja.

Na temelju svega što studenti rade i traže sve je očitije da su prosvjedi povod za eskalaciju nasilja koje priželjkuju kritičari svega postojećega. Još 6. svibnja u Njemačkoj su održane demonstracije 13. svibnja u Njemačkoj s istima parolama besplatnog obrazovanja, a javno ih podupro Thomas Beyer, član Socijaldemokratske partije (SPD). U nas najveći štrajk dan uoči lokalnih izbora pokazuje da je riječ o simbiozi studentskih prosvjeda, sindikata i određenih političkih stranaka. Eto kakve su nijanse između neposredne demokracije, anarhije, politike i studentskih prosvjeda.