Prostor, vrijeme i fotografija

Prostor, vrijeme i fotografija

Antun Maračić nedvojbeno je osebujna pojava na hrvatskoj likovnoj sceni. U gotovo tri i pol desetljeća, koliko je već proteklo od njegovih izlagačkih početaka, nikada nije zauzimao središnju ili dominantnu poziciju unutar najvažnijih likovnih zbivanja. Pa ipak, uvijek se nalazio tu negdje, nezaobilazan u svojoj nenametljivosti. Osnovni se razlog za to ponajprije krije u njegovu karakteru, kako autorskom tako i ljudskom. Maračić je, naime, majstor hvatanja malih, na prvi pogled posve neznatnih i banalnih vizualnih situacija, koje potom na začudan način umjetnički oživljava i čini vrijednima razmišljanja i promatranja. Slučajne pojave nešto su što on naprosto obožava, a isto vrijedi i za svakodnevnu rutinu što ga okružuje. Smatra kako i najmanja promjena ili neki posve diskretan pomak mogu biti itekako zanimljivi i umjetnički poticajni. Fotoaparat i kamera, dakle, naprosto će se nametati kao njegova omiljena pomagala.

A. M.: Iz serije Lokrum, 2000–2009.

Maračićeva najnovija izložba što se ovaj mjesec održava u zgradi Hrvatskoga društva likovnih umjetnika – obuhvaćene su galerije Prsten i PM – skoncentrirana je upravo na radove u kojima prevladavaju slučajnost i procesualnost, što se uostalom jasno može zaključiti i iz njezina naslova Nehotični i slični radovi. To zapravo znači kako je ovdje riječ o svojevrsnoj krnjoj retrospektivi, čija je osnovna zadaća ukazati na kontinuitet samo jedne, ali za Maračićevo stvaralaštvo zasigurno najvažnije poetske odrednice. Najstariji izloženi radovi datiraju, naime, još iz sedamdesetih prošloga stoljeća, dok su oni najnoviji nastali, ili još bolje nastajali – maloprije smo naznačili važnost koju procesualnost odnosno protok vremena zauzimaju u Maračićevoj umjetnosti – tijekom posljednjega desetljeća, pa sve do danas.

Odmah valja pohvaliti način kako je izložba koncipirana i postavljena. Antunu Maračiću i Ivici Županu, koji su je zajednički osmislili, u potpunosti je, naime, uspjelo zaokružiti izvornu ideju vodilju, pa i slabije upućeni posjetitelji relativno lako upoznaju i spoznaju umjetnikov neprijeporni stvaralački eros, ali i poetiku što iz njega nužno proizlazi. Mjesto i vrijeme događanja, a katkada i ironija odnosno humor, osnovni su postulati na kojima počiva izložba Nehotični i slični radovi. Katkada umjetnik čvrsto fiksira osnovno mjesto/kadar, dopuštajući da se s protokom vremena mijenjaju sekundarna zbivanja poput prolaznika, doba dana ili meteoroloških prilika – među takve možemo ubrojiti serije fotografija s pogledima na otok Lokrum, Dubrovnik, neku klupu uz obalu, stubište s ogradom u Umjetničkoj galeriji ili pak puteljak u Maksimiru – ali postoje i radovi kod kojih se identičan ili izrazito sličan glavni motiv neprestano seli ne samo vremenski nego i lokacijski. Primjeri za te slučajeve serije su fotografija s prikazima Maračićeve životne partnerice Eveline Turković kako spava u različitim sobama odnosno krevetima, ali i oni stanovitoga Ive, koji već godinama dubrovačkim ulicama na kolicima prevozi najrazličitiju robu te tako mukotrpno zarađuje za život. Protok vremena, ali i dramatičan sraz hladnoga, anorganskoga metala s organskim stablom Maračić će izvrsno dokumentirati u fotografskom ciklusu Drvo. Svjedočimo zapravo tragičnoj situaciji, u kojoj se obično zagrebačko drvo očajnički bori za opstanak, gutajući i prisvajajući metal što ga je netko bezosjećajan u njega zabio. Bezbrojni prolaznici ignorirali su taj prizor, ali ne i Maračić. Zanimanje za tužne prizore – u tom smislu još bi indikativnije bile na ovoj izložbi neprikazane fotografije nastale tijekom Domovinskog rata – nipošto ne znači kako Maračić ne posjeduje osjećaj za humor ili ironiju. Upravo suprotno! Sjajna je videominijatura s prikazom skupine hrvatskih likovnih umjetnika koja, negdje u Njemačkoj, neuspješno pokušava saznati kolike vrijednosti trebaju biti marke na razglednicama što ih žele uputiti u Hrvatsku. U raspravu uključuju i slučajnu prolaznicu, ali im ni ona ne može pomoći. Slijedi neizbježna rezignacija, pa su razglednice poslane po kratkom postupku. Ništa manje nije zabavan ni video diptih sačinjen od dva sučeljena monitora. Na jednom je prikazan Maračić kako protestira sv. Vlahi – inače zaštitniku grla – jer uvijek na njegov dan nekim čudnim stjecajem okolnosti oboli od laringitisa, dok na suprotnom monitoru Evelina, prekrivajući glavu i lice kapuljačom, tuguje za još jednim upropaštenim blagdanom.

Na izložbi Nehotični i slični radovi moguće je pronaći još mnogo zanimljivih videa i fotografskih ciklusa, ali zbog ograničenosti prostora nije ih moguće detaljnije elaborirati. Valja nam samo zaključiti kako je Antun Maračić pojava bez koje bi hrvatska likovna umjetnost posljednje četvrtine prošloga i početka ovoga stoljeća bila znatno siromašnija. Ova izložba to na najbolji mogući način potvrđuje.

Vanja Babić