Preporod hrvatske animacije

Preporod hrvatske animacije

Prije točno godinu dana na stranicama Vijenca pišući o Animafestu i zagrebačkoj školi crtanoga filma, a dotakavši se aktualne renesanse tuzemne animacije, koja je osobito do izražaja došla na prošlogodišnjim, 17. danima hrvatskog filma, tekst sam dobrano razočarano zaključio tvrdnjom da za procvat domaćih crtića baš nikakve zasluge ne pripadaju Zagreb filmu, nekad stjegonoši ovdašnje animacije. Uistinu, s nastankom niza vrlo uspjelih, kvalitetom ujednačenih, stilski, tematski i izvedbeno raznolikih te promišljenih ostvarenja, među kojima su se izdvojile poetične i emotivne Note Marka Meštrovića, (post)apokaliptična fantazija Morana Simona Bogojevića Naratha, duhovita i kritički angažirana Ona koja mjeri Veljka Popovića te hrabar i intrigantan Kratak život Daniela Šuljića i Johanne Freise, dakle djela realizirana mahom u sklopu Kengesa i drugih privatnih studija i producentskih kuća, ravnatelj Zagreb filma Vinko Brešan i tadašnji umjetnički ravnatelj Lukas Nola nisu imali baš nikakve veze. Tada zaključivši da spomenuti dvojac nije uspio, a možda ni pokušao Zagreb filmu barem donekle vratiti dostojanstvo i nekadašnji ugled, nisam ni slutio da će Brešan u paru s novim umjetničkim ravnateljem Krešimirom Zimonićem vrlo brzo opovrgnuti moja pesimistična stajališta. Naime, nakon što su na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma u ožujku prikazana četiri nova crtića realizirana u produkciji Zagreb filma, nedavno je u Movieplexu predstavljeno još sedam novih naslova, plus jedan restaurirani i jedan suproducirani film, ostvareni pod okriljem Zagreb filma. Na temelju odgledanih djela nije pretjerano ustvrditi da se Zagreb film vraća na staze stare slave.

Kadar iz animiranog filma Zeko i potočić

Povratak se odvija efektnim križanjem tradicionalnog i suvremenog, klasičnog i avangardnog, što se osim u izvedbenim tehnikama kojima su filmovi realizirani očituje i u imenima njihovih autora. U mraku kinodvorane iznimno je ugodno bilo na velikom platnu pogledati nova djela starih majstora i doajena zagrebačke škole crtanog filma Borivoja Dovnikovića Borda i Nedjeljka Dragića. Njihovim filmovima pripadaju spomenuti pridjevi tradicionalno i klasično, jer osim što su ostvareni tehnikama klasične animacije odlikuju ih i za autore prepoznatljivi epiteti zaigranosti, maštovitosti, altruizma, pozitivnog infantilizma i nerijetko razoružavajućeg humora, dakle obilježja koja krase čitave njihove opuse. U filmu Tišina, storiji o gluhom muškarcu koji tek nakon kirurškoga dobivanja sluha shvaća da živi u urbanoj džungli i da je u svakom trenutku okružen nepodnošljivom kakofonijom zvukova te se odlučuje vratiti miru i bezbrižnosti koje mu pruža gluhoća, Bordo se još jednom, bavi sudbinom malog čovjeka zarobljena u svijetu koji često ne razumije, a koji ga bezdušno melje. Život tog malog čovjeka, sagledan iz bizarne, pomaknute, crnohumorne i nerijetko nadrealne perspektive, stalna je tema i djela Nedeljka Dragića, podjednako onih stripovskih poput legendarnoga Vjesnikova Tupka, kao i animiranofilmskih kakvi su antologijski Idu dani, Tup-tup i Per aspera ad astra. U zasad pet dovršenih od planiranih čak 365 filmova iz serijala Rudijev leksikon Dragić se opet, svježe i inventivno, bavi općeljudskim, no često nedokučivim temama poput ljubavi i slave.

Baš kao što je provokativni naslov Revizija Gorana Trbuljaka, alegorijska i subverzivna kritika pretvorbe i privatizacije duhovito izražena kadrovima u kojima ženska ruka lista poveći niz stranica s nacrtanim muškim spolovilima, zapravo animacijom realiziran eksperimentalni film, isto se može reći i za Format Darka Bakliže. I Bakliža; animator, akademski slikar, predavač na ALU, dizajner, kazališni scenograf, skladatelj i pisac, potvrđuje se kao autor koji u svim svojim dosadašnjim filmovima zapravo pripovijeda istu priču, onu o složenim odnosima među spolovima, u oslikavanju kojih se naglašeno koristi alegorijom i zapaženo mjesto daje erotici. Baš kao u kratkim animiranim filmovima Priča prva i Spoj, u kojima se pozabavio prvim susretom njega i nje, Bakliža i u Formatu nastavlja tematizirati složen svijet muško-ženskih odnosâ u kojima se dvoje, zarobljeni u svojim mikrosvjetovima koji ih ograničavaju i sputavaju, zbog čega se nikad neće istinski zbližiti i upoznati, svejedno nadmeću za dominaciju i osvajanje što više životnoga prostora. Pa ma koliko taj prostor bio skučen i nesadržajan, te bez obzira na to što nijedno ne shvaća da ograničavanjem drugoga u konačnici ograničava i sebe.

Dok radi na ambicioznom i zahtjevnom projektu adaptacije Priča iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, čija je premijera bila najavljivana još za Božić 2003, povratnik u Zagreb film Milan Blažeković kao crtač i redatelj potpisuje prilagodbu dječjeg evergreena Zeko i potočić pokojnog Branka Mihaljevića, prema kojem je scenarij napisao njegov sin Mario. Stihove znamenite zimzelene pjesme koju je proslavila izvedba Zdenke Vučković, a koju za potrebe filma pjeva Ante Cash, Mario Mihaljević je uz sugestiju Jasenka Houre pročitao kao skraćen prikaz hrvatske povijesti, u kojem je zeku doživio kao tipičnog Hrvata, a potok kao hrvatsku državu. Izmijenjeni tekst u kojem grud plahog i zbunjenog zeke tišti briga za domovinu dinamično je i efektno uobličen, a Blažeković još jednom demonstrira crtačku zrelost, sigurnost i vještinu.

Svakako vrijedi izdvojiti i dva filma Nevena Petričića, efektnu minijaturu Zvijer u kući i znatno ambiciozniju egzistencijalističku alegoriju Čamac života. Posljednji film, duhovita storija u kojoj je životna odiseja simpatičnoga pojedinca predočena kao plovidba krhkim drvenim čamcem po često uzburkanu i hirovitu moru, na određeni se način tematski nadovezuje na naslov Trk Nevija Marasovića, dinamičan četverominutni prikaz života kao naporna maratona tijekom kojega čovjek zastaje i kratkotrajan odmor pronalazi tek na postajama poput škole, ženidbe/udaje, dobivanja djeteta i sličnog.

Josip Grozdanić