Predsjedniče ne bavite se znanošću

Predsjednik Republike Stipe Mesić održao je nedavno govor u Jasenovcu. Grubim je riječima, kakve su nažalost dosta česte u politici, prijetio onima koji prekrajaju povijest antifašizma. Govor koji bi bio primjeren stranačkom zastupniku u Saboru, a ne predsjedniku Republike koji mora biti izvan i iznad stranaka. Predsjednik mora uvjeravati, a ne polemizirati, a najmanje na takav način. Možda je to razlog zašto je predsjednik upozorio gledateljstvo da je on »ipak predsjednik države«.

A sada k pitanju prekrajanja. Ideologija se ne prekraja, znanost, a osobito povijesna znanost, prekraja se. Ideologija, koju bismo mogli nazvati filozofijom za poluintelektualce, kakvi su bili čelnici totalitarnih režima jednih i drugih, sklona je okoštavanju, ali se jednoga dana uruši. Povijest je znanost koja napreduje, a to će reći da se ona prekraja onako kako istraživanja napreduju. Francisco Pizarro i Hernán Cortés, koji su za španjolsku krunu osvojili Peru, odnosno Meksiko, smatrani su razbojnicima jer ih je takvima proglasio Voltaire. U posljednjim godinama Španjolci su otvorili pismohrane i objavili dokumente koji su dugo bili španjolska državna tajna i tako je nastala posve nova slika ove dvojice.

Povijesni su izvori memoari, pismohrana, arheološki nalazi, spomenicu graditeljstva, npr. utvrde i sl., a i drugi više ili manje slučajni podaci iz putopisa dnevnika, novina i sl. Memoari su dobar povijesni izvor, ali ne osobito pouzdani jer pisac memoara nastoji izdići sebe na pijedestal i piše s držanjem ja i povijest. On želi nametnuti čitatelju neki nazor na svijet i protekle dogođaje i uvjeriti ga u istinitost svojih nazora. Oni su obično natopljeni ideologijom, a ideologija iskrivljava pogled na svijet. Pismohrana nudi zaboravljene dokumente iz razmaka koji je s vremenom izgubio svoju pristranost pa ona guši memoare.

Povijest antifašizma pisala se gotovo isključivo na temelju memoara, a fondovi NOB-a u pismohranama nisu se barem do 1991. nikom davali na čitanje. Memoari totalitarne države pisani su iz jedne i samo jedne perspektive. To znači da povijesti NOB-a i antifašizma, a to je danas plašljivi eufemizam za komunizam, nema. Predsjednik ima pravo braniti povijest antifašizma, koliko je ona ideologija. Ideološka odrednica antifašizma ili komunizma dogmatska je, pa je nazor da antifašizam ili komunizam počinje s Oktobarskom revolucijom postao u nas državna dogma. Zbog toga se previdjelo da je zapadna Hrvatska već u samu početku 20. stoljeću imala razvijenu ljevicu – socijaldemokraciju i anarhizam, o čemu sam i sam pisao u knjizi Socijaldemokrati i anarhisti u Istri i Trstu do početka XX. stoljeća.

To znači da je povijest antifašizma zapravo ideologija koju predsjednik Mesić brani ognjenim mačem, a taj mač danas je možda manje ognjen jer nema više represivnog aparata i cenzure (barem se nadam) koji može ušutkati naciju. U višestranačju povijest je antifašizma prestala biti ideološko pitanje i postalo pitanje znanstvenog istraživanja. Jakovina, stari i mladi Godstein pisali su o Bleiburgu, vrlo pošteno. A oni valjda nisu ustaše niti čeznu za NDH. Simčić i Eltzer radili su u spisima Kominterne u Moskvi i našli mnogo podataka o Titu što mijenjaju sliku koju nam je o njemu dao komunizam. Zlatko Begonja napisao je doktorski rad o Zadru između 1944. i 1948. Jedan doktorand istražuje u engleskim pismohranama spise o Drugom svjetskom ratu kod nas. Ima o tome još mnogo građe u Berlinu, Rimu, Washingtonu, svakako i Moskvi. Neproučeni fondovi NOB-a nalaze se u svim hrvatskim pismohranama, a i u pismohranama bivše države. Tek kad se to istraži, moći će se govoriti ozbiljno o slici antifašizma.

A predsjednik republike prijeti. Čime prijeti? Želi li zaustaviti vrijeme i vratiti ga natrag, ustaje li protiv znanstvenog pristupa povijesti? Želi li poučavati znanstvenike o znanosti?

Predsjedniče, savjetujem vam da se više bavite politikom, a manje znanošću. Ostavite znanost nama.

Ivan Pederin