Posvećena umjetnost

Posvećena umjetnost

»Sunašce moje sjene, svjetlosti moje noći…« piše brodolomac Roberto dela Grive u pismu svojoj imaginarnoj Dami u Ecovu Otoku prethodnog dana. Taj iskreni, sentimentalni iskaz voljenoj možemo tumačiti kao kozmičku / božansku energiju svjetlosti projiciranu na osobu, objekt ljubavi koja smrtniku u prirodnom i predmetnom svijetu za dana pridaje sjenu, a za vedrih noći poput odsjaja mjeseca i prosijavanja zvijezda osvjetljava put. Prisjetimo li se početnih riječi Ivanova Evanđelja: »i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze«, možemo povući jasnu analogiju s novim site-specific-ciklusom: Isuse izvore vječne ljubavi i istine, nepomirljivog, snazi slike odanog i posvećenog umjetnika Tomislava Buntaka, koji je izložen u već nezaobilaznoj Galeriji Kranjčar tijekom travnja i svibnja 2009. Buntak je vjernik, on vjeruje u Boga, u umjetnost, u život poslije smrti, u vrijeme nakon ljudskog poimanja vremena: sati, dana, mjeseci, godina… u bezvremeno i onostrano te to nerijetko svjedoči svojim vizualizacijama, bez obzira o kojoj je tehnologiji i vrsti izričaja riječ.

Tomislav Buntak, Uskrsnuće, 2009. (detalj)

Usuprot kriznoj, sivoj svakodnevici jedne male zemlje u tranziciji Buntak s Božje distance, suptilno, blago i nenametljivo sugerira temeljene kršćanske vrline: Dobrota / Benignitas, Pravednost / Iustitia, Milosrđe / Misericordia i Ljudskost / Humanitas. Verbalne poruke urezane u medijapan-ploče inverznoga reljefa u negativu tek su detalji koji tekstualno dopunjuju na isti način promišljen crtež kojim meko, lagano i bezbolno, zapravo mirno, suvereno i sigurno – poput starih majstora – slobodno interpretira temu Uskrsnuća na čeonom, kao i teme Priprema za posljednji pohod i Odmor u vrtu novog Jeruzalema na bočnim zidovima galerije. Očarava nas dosljednost i istovremena inovacija u stvaranju jedinstvenoga ciklusa nakon prošlogodišnjeg ultraljubičastoga – vitrajnoga vrhunca u Umjetničkom paviljonu.

Zato na novi izričaj gledamo kao na mirno uplovljavanje u luku, polagano i postupno autorovo zrenje koje je ujedno i anakrono i suvremeno, što širi raspon očekivanja kritike, publike i poklonika. Promatrača, gornjogradskog putnika namjernika bez obzira na vjeroispovijed: bio on vjernik, agnostik, ateist, anarhist, pripadnik subkulture, egzistencijalist ili pozitivist… bogat ili siromašan, neuk ili znalac, mlad ili star, prožima osjećanje neopipljive i nedokučive religioznosti, duhovne emanacije bez posrednika i institucije – prenesenog doživljaja – autorova iskustva vjere. To je analogno tumačenju C. G. Junga u Snovima i sjećanjima… u kojima opisuje u snu objavljenu božansku viziju, osobno iskustvo Boga naspram vjerske malaksalosti svog oca – pastora.

U Buntakovu svjedočenju slika je više od riječi. Ionako je u početku – parafrazirajmo Radovana Ivančevića – bila slika, ako asociramo povratak u prethistoriju, a već su neandertalci prilagali vijence od cvijeća svojim mrtvima. Iskonski odnos prema smrti koji je u genezi svake religije, odnosno vjera u vječni život u ovom ciklusu dojmljivo su predočeni. Promatrača u Buntaka oduševljavaju raznoliki izvori, poticaji i kombinacije unutar vizualnog polja slike. U rasponu od egipatskih zagrobnih slikarija, zaigrana ugođaja i ambijentalnosti zidnih oslika kretsko-minojskih palača, vječnoga smiješka arhajskoga Kurosa, izduženih proporcija srednjovjekovnog Krista, likova atletske građe, kao i istovremene uporabe renesansne perspektive i načela jedinstva u mnoštvu unutar kompozicije. Potom, uočljivi su naglašeni utjecaji filma i stripa kao medija koji bilježe tijek vremena: od Princa Valianta i Tarzana do Corta Maltesea, jer svaki autorov kadar bremenit je značenjem te usporednim i uzastopnim sadržajem. Sve to postignuto je u nas jedinstvenim i naizgled jednostavnim crtežom na paus-papiru, koji je potom tehnologijom pretočen u kontinuiranu urezanu liniju, vrsnoćom idealne stilizacije motiva. Trodijelni rad nedoslovni je site-specific-projekt jer konkretno prisvaja zatečenu situaciju i začudnu, gotovo ladanjsku atmosferu prostora galerije, koja je iz stropne staklene stijene za vedra vremena obasjana različitom količinom svjetlosti ovisno o dobu dana u kojem promatrate rad. I dok je u impresionista vrijedila formula: svjetlost = boja, u novom Buntakovu ciklusu to možemo preimenovati u prirodno svjetlo koje je ekvivalent svjetlosti što dopire iz slika – impozantnih horizontalnih formata, jer specifičnom tehnikom oslikavanja – akromatskog bijelog na urezanom bijelom – svaki trag linije, svaki sićušni detalj cjelovite kompozicije sagledan iz totala vibrira i isijava okom gotovo nevidljivu nutarnju emanaciju božanske prisutnosti. Tek kad se približimo panoima, budimo se iz sna i postajemo svjesni profinjene delikatnosti svakoga dijela cjeline.

Ne ulazeći u ikonografske inačice prizora, zaključimo: Buntak je posvećeni umjetnik koji uravnotežuje osobni svjetonazor sa svojim likovnim izrazom, a poruka koju odašilje poruka je ljubavi, mira i kontemplacije poput okrepe na svakodnevnom putu. Stoga je i njegova umjetnost posvećena.

Željko Marciuš