Porođajne muke hrvatskog višestranačja

Porođajne muke hrvatskog višestranačja

Dnevne bilješke Ljubomira Antića

Travanj 1989.

8. – U Kavurićevoj 17. U predvorju nekoliko „inicijatora“, a u dvorani dva Goldsteina i Gotovac. Danko i Gotovac razgovaraju o intervjuu u ND. Uključujem se. Danko uvjerava kako je Josip Jović (dobar novinar) krivo interpretirao razgovor. Možda čak i s namjerom da „pomogne“ Savezu distancirajući ga od maspoka. Gotovac je nezadovoljan, ali ne predbacuje. Rezignira. Kaže da u Dalmaciji očito netko ima nešto protiv njega. O tome je bilo govora i na sastanku i u pauzi. Vjerojatno pod dojmom intervjua izostala Gotovčeva iskričavost. Djelovao je umorno. Samo da ne bude težih posljedica. Bez Gotovca HSLS bi imao drukčiji identitet. Što bi zapravo od njega ostalo? Ivin će napisati pismo Nedjeljnoj u kojem će demantirati ono iz intervjua što drži da nije njegovo stajalište.

Od četrdesetak nazočnih opet nova lica. Najprije je Goldstein izlagao o raspravi u organizaciji Socijalističkog saveza na Kaptolu. Bilo je korisno ići. Stojimo dobro. Panić mu je rekao da ćemo biti registrirani. Za sljedeći tjedan zakazan je o tome sastanak u Socijalističkom savezu. Loša je vijest što je policija odbila zahtjev za registraciju UJDI-a. Mislim da nam to umnogome otežava položaj: kad bi nas registrirali, a njih ne, u Beogradu bi se reklo da Hrvate protežiraju, a Jugoslavene progone. Budući da to ovdje znaju, ne očekujem ni našu skoru registraciju. Nije važno što nije riječ o istoj stvari jer mi kao Savez tražimo registraciju u Soc. Savezu, a oni kao udruženje građana u SUP-u. Kako se postaviti? Neki su bili za to da se izda priopćenje u prilog UJDI-u (Goldstein), a drugi da „gledamo svoja posla“ (Lerotić). Rekao sam da smo na polju politike pa se moramo ponašati racionalno. Trenutni nam je cilj da se registriramo. Treba raditi ono što nas vodi tom cilju, a izbjegavati ono što nas udaljuje od njega. Mnogo je lakše ne registrirati nas, nego nas registrirane sutra ukinuti. Trebamo, dakle, uraditi sve da budemo registrirani. Poslije sam pomislio da je Goldstein mogao shvatiti da mu čitam lekciju. Zaključeno je da se kontaktira s UJDI-em i da im se sugerira da krenu našim putom (s manje tvrdoglavosti i razbacivanja) te da ih se pita na koji im se način može pomoći. U fazi smo kad se novoosnovani savezi moraju pomagati, dok će kasnije konfrontacije biti neizbježne (Lerotić). /…/

Ostalo. Treba čim prije raditi na osnivačkoj skupštini jer je već dosta ovakva „povlačenja“ (Goldstein). Trebamo strpljivo čekati (u tome je naša snaga) pa makar dva-tri mjeseca (Lerotić). Dvorana neće biti problem – možda održimo i u hotelu, gdje bi bilo povoljno radi reklame. /…/ Stižu prijave iz zemlje i inozemstva. Neki naš sindikalac iz Australije nudi financijsku pomoć. Inače prema pomoći iz inozemstva treba biti oprezan da se ne kompromitiramo. Mnogi bi jedva dočekali neki naš kiks, a onda bismo se našli u teškoj situaciji jer javno mnijenje još nije sklono pluralizmu, a o politici da i ne govorimo (Lerotić). Neko vrijeme je govorio predstavnik Udruženja za ujedinjenu Europu (ili tako nekako). Čini mi se da se zove Prpić. Kaže da ih šikanira milicija te da nigdje ne mogu dobiti prostorije. Oni su u uskoj vezi s Transradikalnom strankom Italije, koja ima osamdesetak pristalica u Zagrebu. Najpoznatiji je Matvejević, a ima i još nekoliko sveučilišnih profesora.

Na sastanku Goldstein je reklamirao tek izašlu knjigu Vladimira Žerjavića o ljudskim gubicima u Jugoslaviji za vrijeme Drugoga svjetskog rata, čiji je inače urednik.

Odlazeći sa sastanka bio sam manje optimističan nego kad sam se zaputio iz kuće. /…/ Počinjem uočavati osobne ambicije, no tomu ne treba pridavati veliku pažnju – to je normalna pojava. (Ivin je „utrčao“ u intervju, a Lerotić i Goldstein ne mogu se braniti od novinara. Često im se obraćaju i strani novinari putem Republičkog komiteta za informacije.) Inače je urednik unutrašnjopolitičke rubrike Vjesnika Mladen Pleše obećao objaviti naš program u svom listu.

9. – Nakon mise u grad s Ivanom i Marijom. /…/ Na Trgu sreo Gotovca u društvu s Babajom i Ivičevićem. Pitam je li se smirio nakon Ivinova intervjua. Kaže da je zapravo bio ljut. Veoma prijazan i nježan prema Ivanu i Mariji. /…/

14. – Dosad najdulji sastanak Inicijativnog odbora HSLS-a. Goldstein uvodno o događajima ovog tjedna. Najvažnije: za ponedjeljak zakazan sastanak u Socijalističkom savezu. Bit će i novinari. Bez obzira na rezultat razgovora, dogovoren je datum održavanja osnivačke skupštine – subota, 20. svibnja u Dvorani Vatroslava Lisinskog. O članstvu: do danas upisano šezdesetak članova – svi oni smatraju se inicijatorima. Na skupštinu će biti pozvani s pravom odlučivanja oni koji se upišu do 15. svibnja. Govornici su unaprijed određeni, a nakon referata prijeći će se na izbor organa. Nitko neće smjeti čitati referat. (Gotovac: »Mucavcima je mjesto kod defektologa.« Odmah sam pomislio kako je to doživio jedan član inicijativne grupe koji ima govornu manu.) Zašto Lisinski? Gotovac: »Želimo biti gospodska stranka u pravom smislu te riječi, nešto novo na našoj političkoj pozornici – fizički i duševno čisti.« Tehničke poslove oko skupštine vodi gosp. Fižulić (koji inače dolazi stalno sa suprugom). Prema njegovoj procjeni troškovi organizacije u ovom trenutku bili bi četiri stare milijarde. Novac će se unaprijed osigurati „jednim kreditom“, a sve će biti vraćeno prodajom bedževa – 2000 bedževa po dva stara milijuna. O „kreditu“ nitko nije raspravljao (kad sam to rekao Miri, bila je veoma iznenađena), no o bedževima razvila se živa rasprava.

18. - /…/ Poslijepodne sređivao razni materijal koji mi se skupio još od studentskih dana. Zaustavio se na posljednjoj stranici štrajkaškog broja Studentskog lista iz 71. na kojoj su otisnute »naše parole ovih dana«. Nevino. Prvom prigodom pokušat ću ih negdje objaviti. Možda će u usporedbi s današnjom političkom retorikom nekomu nešto reći. /…/

Na Špici naletio na Antu Kovačevića, koji je čekao Marka Veselicu. Pomalo ironično Marko me pozdravi s »o liberal«. O HSLS-u govori s rezervom: »Samo da vas ne izmanipuliraju…, dobro je i taktizirati, ali Hrvatska mora biti konstanta« itd. Djeluje umorno (umornije nego kad sam ga znao viđati nakon robije), frustrirano, rezignirano. Pokušavam ga razumjeti. Nije mu lako. Otišli su na predavanje isusovca Horvata iz Beograda u Palmotićevu. Našalio sam se: »Pazi da ne govoriš…«, aludirajući, jasno, na njegove nastupe u crkvi zbog kojih ga sada gone, no on kao da nije shvatio aluziju. Ne poznajem ga dobro i ne znam ima li smisla za šalu. Ako je i to izgubio…

(Nastavlja se)