Vijenac 397

Osvrti

Mladen Kušec, Otkud dojde dugi nos. Pesmice za decu i normalne ljude, Kajkavsko spravišče, Udruga Tonkica Palonkica, frrr, Zagreb, 2008.

Maštoviti spoj riječi i slika ili slatki naš kaj

Ljerka Car Matutinović

Mladen Kušec, Otkud dojde dugi nos. Pesmice za decu i normalne ljude, Kajkavsko spravišče, Udruga Tonkica Palonkica, frrr, Zagreb, 2008.

Maštoviti spoj riječi i slika ili slatki naš kaj

Četrdesetak vedrih pjesmica i razigranih pitalica o tome »kaj se v dečjoj duši kuha« nezaobilazan su književni prilog hrvatskoj književnosti za djecu. A Mladen Kušec s popularnim je radijskim i televizijskim emisijama, zbirkama pjesama i romanima (Tonkica Palonkica, frrr, Bijela vrana, Patuljci pojma nemaju, Plavi kaputić, Volim te, Mama, tata i ja) prava osoba za taj maštoviti, nemirni dječji svijet kojemu nikad dosta spelavanja. Dinamična i živa knjiga Otkud dojde dugi nos, kojoj ne nedostaje dobrodošlih edukativnih, duhovitih poetskih zaleta, osmišljena je urbaniziranom zagrebačkom kajkavštinom koja zna biti i pitka i britka: »Ne, nije se nikam zgubil, / V drugu prugu se zaljubil. / Ni ga pojel drač i slak, / Ni otišel čist onak. / Vlak je ukinul. / Jen bedak!« (Samoborček).

slika

Mladen Kušec zna se spontano igrati s pjesmom i u pjesmi. Zvonkim onomatopejskim rimama ostvaruje blizak kontakt s dječjim svijetom: »Če ne buš dober / Ja strašen bum / Vetra kum. / Šari, črleni, / Zlatni srebreni, / Šumeči, strašeči, / Čez šumu bežeči, / Vu šumi ležeči / Na jesen dišeči…« (Vu šumi šum). Ti živahni, pokretljivi daktilski šesterci prizivaju igru i bezbrižnost. U njima nema straha ni jeze, već nepredvidljiva radost gibanja kao u znanoj nam dječjoj igri lovice.

Kušecovom poetskom izrazu odgovara oblik brzih, hitrih pitalica i brojalica, duhovitih poetskih igrica u kojima se nenametljivo javlja poruka, edukativni trenutak koji dijete upija igrom: »Ak te je Nešče / V životu / Vre grdo / Nagazil, / To ti je / I radi toga / Jer ti / Nisi pazil!« (Zapamti).

Kušecovo ludističko poigravanje riječima donosi ovoj knjizi pjesmica za djecu nesvakidašnju životnu radost, što se izvrsno ogleda u vokabularu kajkavskog idioma kojemu je izvor u narodnoj, kerempuhovskoj frazi, skladnih rima što odzvanjaju specifičnom glazbom samoglasnika i suglasnika: »Jena krpa odvratnjača / Jeden kolač bazlamača / Tri iz hiže / Dva iz mača / Čet ri vrača / Jena kača.« (Zima)

Kušecov slatki naš kaj, zagrebački, domači, kreativno se spojio s radosnom dušom ilustratora Ivice Antolčića. Njegovi sjajni crteži odišu optimizmom i prirođenom dobrotom koja se veseli životu i svijetu.

Parafrazirajući Krležu, Kušec s ironijskim odmakom izriče svoje viđenje hirovite realnosti: »Da nigdar ni bilo / Da ni dobro bilo / Da nigdar ve ne bu / Da nam dobro ne bu.« (Kaj onda, kaj…).

Dobrodošlicu lijepo opremljenoj knjizi Mladena Kušeca koju su tekstovima upotpunili pjesnikinja Božica Pažur (urednica) i akademik Josip Bratulić (recenzent), završit ću humorističko-poetskim savjetom autora iz pjesme Dimnjačar, koji, zna se, »sreču nosi«: »Gumbek jeden, ali vreden / Z dimnjačarom kad se složi, / Sreča ti se odma zbraja / A neki put čak i množi.«

Poslije ovih dobronamjernih Mladenovih stihova za – normalne ljude trebalo bi nam v živlenju se nekak (bolje!) štimat.

Samo bismo morali biti spametni i ne baš sve prepustiti dimnjačarskom gumbeku i kefi.

Ljerka Car Matutinović

Vijenac 397

397 - 21. svibnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak