Manipuliranje i inženjering mozgova

Manipuliranje i inženjering mozgova

Jure Vujić

Konstrukcija i poimanje figura političkog „neprijatelja“ često su evoluirali tijekom povijesti i ovisno o društveno-kulturološkom kontekstu. Od mitskih maniheističkih tumačenja neprijatelja pa sve do arhetipskih i ideoloških propagandističkih projekcija neprijatelja tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, možemo reći da se u suvremeno doba globalizacije, granice između političkoga prijateljstva i neprijateljstva postupno brišu u korist novih endističkih i „umjerenističkih“ teza o kraju povijesti i nestanka „neprijateljstva“, koje su nastale u okrilju Kantove sintagme o „vječnom miru“ i Fukuyamine pobjede liberalnog „mirotvornog“ carstva.

Platon

Aristotel

Slijedeći definiciju političkoga, kako ju je razumijevao njemački pravnik i politički filozof Carl Schmitt, prema kojoj političko znači stalnu mogućnost određivanja neprijatelja, dakle stanovitu mogućnost konflikta, s punim pravom možemo reći da je danas postalo teško prepoznati „političkog neprijatelja“ zbog nedostatka njegove vizibilnosti i društveno-političke transparentnosti. To prikladno zapaža Christopher Dawson kada tvrdi: »U pozadini suvremenoga demagoga i diktatora često nalazimo duh nekog zaboravljenog metafizičara.« Naime, iza „političkog neprijatelja“ često se skriva „epistemološki neprijatelj“ (neprijatelj duhovnosti), koji neprimjetnim, primamljivim kulturološko-psihološkim i medijskim sredstvima uspijeva nametnuti anti-duhovnu i materijalističku viziju svijeta.

Ako sagledavamo povijest kroz prizmu urotničkih pothvata koji često utječu na presudne događaje povijesti, onda je razvidno da je oligarhizam kao metodologija vladanja, koja se prenijela preko venecijanske oligarhijske republike sve do modernog doba, odigrao presudnu ulogu kao epistemološki neprijatelj u razaranju ne samo prve kršćanske renesanse nego i europskih duhovno-moralnih tekovina sve do danas. Relikte venecijanskog oligarhizma danas pronalazimo gotovo u svim područjima tzv. tržišnih demokracija, u raznovrsnim financijsko-interesnim grupacijama poput Rimskog kluba, Pilgrims Society, City Bank, Londonske banke... Najopasniji neprijatelj današnjem oligarhizmu svaki je identitet u svim svojim oblicima, jer identitet je jedini razvio duhovne i ideološke obrambene mehanizme protiv sustava manipulacije.

Immanuel Kant

Naime svjetska je oligarhija »elita u eliti« utječe i sudjeluje u svim ključnim svjetskim političkim, financijsko-gospodarskim i kul-tu--rološkim vladajućim krugovima. Među najpoznatijim oligar-hijskim dinastijama ističu se: Rothschild, Harriman, Russel, Dupont, Windsor ili pak Rockfeller, među kojima istaknuti Da-vid Rockfeller, utemeljitelj gru-pe Biderberg. Poznato je i povijesno utvrđeno kako je glavni cilj oligarhije od Venecije, francuskih prosvjetiteljskih militantnih loža do protestansko-reformističkih elita Velike Britanije (za vrijeme kralja Jamesa II. i Edwarda VII) uništavanje svih monarhističkih katoličkih režima i temelja zapadnoeuropske kršćanske tradicije.

Može se reći da je uspostava sekulariziranoga materijalističkog svjetskog poretka u obliku Novus Ordo Seculorum s globalnim konturama danas gotovo dovršen projekt u obliku globalnog poretka i svjetske vladavine, tzv. global governance, i to putem ideologije globalizma, kao konačni ideološki proizvod svjetske oligarhije.

Christopher Dawson

Karl Popper

Epistemološki neprijatelj kao transmisijski mehanizam nastoji razarati ideale opće dobrobiti res publicae u ime interesa određene manjine. Promiče dijalektiku imetka i pohlepe te patrimonijalni svjetonazor u svim porama društva kako bi unutar nacionalne zajednice oslabio transcendentalni svjetonazor.

Instrumentalizirajući Aristotelov nauk, oligarhijski krugovi danas nastoje što više širiti nove filozofske sekularizirane matrice racionalizma, mark-sizma, ateizma, evolucionizma, nihilizma, egzistencijalizma, strukturalizma, tako da se neoplatonski tip humanizma kršćanske provenijencije postupno lišava svoje platonske matrice te posebno po Feuerbachu, Hegelu, Marxu, Darwinu i Sartreu dosegnuo svoje urušavanje.

Oligarhija protiv Republike

Bit epistemološkog sukoba između Platona i Aristotela može biti shvaćena kada usporedimo misli vodilje iz dvaju znamenitih njihovih djela: Platonove Republike i Aristotelove Politike. Zanimljivo je ustanoviti da, uz etički utilitarizam i filozofski pragmatizam, ontološki nominalizam (materijalizam) Aristotela (poslije razvijen s Abailardom i Ockhamom) čini jedan od temelja današnjeg liberalizma. Na znanstvenoj i filozofskoj razini, oligarhizam se oslanja na aristotelovsko nasljeđe logike i praktičnog silogizma kao oblik reduciranja ljudskog bića na umno-kartezijanski racionalni mehanizam koji će evoluirati tijekom povijesti preko Galilea, Newtona i Voltairea u filozofski pozitivizam i dijalektični materijalizam.

Prateći korijene liberalne ideologije samo u prosvjetiteljsko-revolucionarnoj tradiciji, smećemo s uma njegovo dublje podrijetlo u srednjovjekovnom nominalizmu. Najbolji je prikaz epistemološkog sukoba između aristotelovaca i platonovaca dao sam predstavnik otvorenog društva Karl Popper u svojoj poznatoj knjizi Otvoreno društvo i neprijatelji otvorenog društva. Popper ističe kako je povijest čovječanstva i povijest ideja podijeljena na dva dijela: s jedne su strane „prijatelji otvorenog društva“ kao zajednica racionalnih „normalnih ljudi“ koji temelje ponašanje na kompromisu, interesu i slobodnoj volji zajednica koje tvore netotalitarnu otvorenu zajednicu. Po Popperu je otvoreno društvo izričita sekularizirana aristotelovska racionalna projekcija društva koje ignorira sve platonističke kategorije teleologije te nadindividualne i nadracionalne životne i društvene dimenzije.

U drugi tabor platonske škole Popper svrstava neprijatelje otvorenog društva, među kojima su: Heraklit, Platon, njemačka filozofija Schlegela, Fichtea i Hegela, predstavnici političke metafizike koja neizbježno generira totalitarizme, konzervativizme i fašizam. Iz takve tipologije proizlazi da današnje Sorosovo financijsko carstvo koje planetarno promiče ideje Poppera i otvorenoga globalnog društva nije ništa drugo nego transmisijski mehanizam svjetskog oligarhizma koji na globalnoj razini nastoji uništiti sve neoplatonovske duhovne i političke struje koje zagovaraju transcendentalnu duhovnu, nadindividualnu i sveobuhvatnu viziju svijeta.

Globalizam – novi modus operandi svjetske oligarhije

S obzirom da je današnji svijet postao globalno selo, oligarhizam se trebao adaptirati novim tehnološkim, telekomunikacijskim i kulturološkim prilikama, pa je proizveo novu ideologiju globalizma kao novu sekulariziranu religiju ŕ la carte i novo izdanje materijalističkoga humanizma venecijanske renesanse. Globalizam svjetsko tržište potiskuje ili nadomješćuje političkim djelovanjem. To je jedna vrsta turbokapitalističkog aristotelizma. Otuda, u konačnici, Lockeova liberalistička doktrina u najvećoj mogućoj mjeri osigurava prisvajanje kao i reproduciranje sustava za beskonačno širenje potreba i korelativno legitimiziranje osnova kapitalizma. Primarnije ipak ostaje Platonovo pitanje politike kao unutarnje životne potrebe, kao pitanje, »kako zapravo valja živjeti?« Aristotelov zoon politikon metastazira u figuri globalnog potrošača, lišen svih korijena i identifikacijskih kulturoloških atributa.

Globalizam je novovjekovni pokušaj izgradnje tornja babilonskog, čije su utvrde razvidne u svim globalnim metropolama od New Yorka preko Londona, Bruxellesa, Tokija. Zato ne treba čuditi ni činjenica da danas financijske kapitalističke neoliberalne oligarhije i multinacionalne korporacije kao operativni mehanizmi epistemološkog oligarhizma imaju mogućnost zapovijedati vladama i narodima. To naravno dovodi do sukoba.

Nemogućnost neprijatelja

Kad je riječ o nemogućnosti prepoznavanja figura „neprijatelja“ u suvremenom dobu, treba imati na umu da je takva nemogućnost društveno i intelektualno proizvedena od oligarhijskih političkih i medijskih krugova kako bi u ime političkog „umjerenizma“ (izbjegavanje svakoga sukoba) bolje neutralizirali sve potencijalne „neistomišljenike“ ili „protivnike“ stapajući ih u opći konsenzus ili neopredijeljeni centar. Na tragu Schimittove dihotomije enimicus/ hostia, nužno je napomenuti kako je suverenitet nacije usko povezan sa samim činom označavanja neprijatelj, a da je dioba prijatelj/neprijatelj demarkacijsko središte politike. Za pristaše umjerenizma, povijest gotovo da ne postoji.

Na domaćem planu transpozicija umjerenističke verzije hrvatske povijesti jest: Marsovci su napali Hrvatsku u neko davno vrijeme, danas ne postoji neprijatelj jer smo pod nekim nadnacionalnim kišobranom, a unutrašnji je neprijatelj paranoična fikcija „reakcionarnih (nacionalnih) krugova“. Gubitak smisla ili pak neprihvaćanje neprijatelja dovodi u pitanje cijeli sustav Schmittova nomosa zemlje, odnosno genealogiju zapadnoeuropskoga međunarodnog modernog poretka. Današnji post-moderni umjerenizam stvara kulturu odbacivanja figure „neprijatelja“ i radikalnog angažmana te prihvaća politiku svršenog čina, i taktiziranje kako bi sačuvao određene povlastice.

Bolest zapadne civilizacije i zapadnog čovjeka nalazi se u Bau-drillardovu konceptu de-liaison (raz-vezivanja) i u kulturi postmodernoga pastiša. To je dovelo do toga da je umjerenizam postao pomodna sekularizirana politička biblija, unosni memento opće političke prakse neoliberalnih i postkomunističkih recikliranih šezdeset-osmaških političara, a u Hrvatskoj raznovrsnih bivših praksisovaca, protounitarista i postmodernih jugofila koji gubeći monopol legitimne prisile danas se koriste softpowerskim umjernim političkim metodama raznih saveza, kompromisa i trgovanja klasične oligarhijske trgovačke metodologije.

Narcis i savršeni zločin

Kad je riječ o sukobu između dva neprijatelja, onda nije samo riječ o fizičkoj dimenziji sukoba jer napad i agresija mogu biti neprimjetni i bezbolni, ali i odlučujući u slabljenju neprijatelju. Ne treba spominjati klasične teze Sun Tzua i Clausewitza o umijeću ratova koji idu u tom smjeru. Današnji savršeni epistemološki zločin postmodernog oligarhijskog sustava u hipersimulaciji realnosti i videonadziranja platonske alegorije špilje poput velikoga hermetičnog globalnog mjehura nudi perpetuum mobile virtualne stvarnosti. Oligarhizam provodi sustavnu anesteziju i pacifizira javno mnijenje putem poznatih medijskih poruka i distribucijom pilula sreće društva zabave. Na taj se način provodi epistemološki zločin koji ništa drugo nije doli brodolom stvarnosti i nemogućnosti ontološkog usidrenja, »konačno razrješenje svijeta kloniranjem stvarnosti i uništenjem stvarnoga njegovim dvojnikom«. To je uvod u scenarij poznatoga predstavnika oligarhizma Lorda Parlmerstona, autora »multikulturalnog zoološkog vrta za ljude«. Kad Baudrillard govori da »ubojstvo stvarnog nije pad u iluziju nego kraj mogućnosti iluzije« usuđujem se reći da današnja kultura nepostojanja neprijatelja znači i kraj politike.

Postmoderni nominalizam, preko prosvjetiteljskog individualizma, idealističke subjektivizirane filozofije, sve do modernog hiperindividualizma, rasplamsava se u »kulturi narcizma« (Lasch), u kojoj je samoispunjenje postalo ključnom motivacijom, težnjom i svrhom suvremenoga čovjeka. Suvremenog čovjeka koji izlazi iz ontološkog oligarhijsko-aristotelovskog i prosvjetiteljskog inkubatora zanima: interes, profit, kalkulacija, maksimalna efikasnost, samoudovoljavanje, samoispunjenost, samopotvrđivanje, samozaluđenost, egocentričnost, egoizam, ravnodušnost, moralni relativizam, tihi despotizam, neutralni liberalizam, otuđenost, dehumanizacija i, naposljetku, ukratko rečeno, kulturološka, ontološka društvena fragmentacija, on je plodno tlo za oligarhijsko manipuliranje i inženjering mozgova.