Lupeži razni

Lupeži razni

Ne dao Bog da tko po naslovu pomisli kako sam nadahnuće za pisanje ovoga teksta našla u netom završenim izborima za jedinice lokalne samouprave. Štoviše, tekst sam morala predati do 15. svibnja, dakle dan prije izborne šutnje, pa ishod izbora niti sam znala niti sam mogla znati. Poticaj mi je, kao toliki koji stižu u Hrvatsku da se nešto radi, došao iz inozemstva. Ne, doduše, iz tzv. razvijenog svijeta, nego baš iz nerazvijenoga – iz Somalije. Ondje žare i pale – i pritom svakako otimaju (brodove, ljude, teret) – dobro naoružani pljačkaši, koje neki zovu gusari, a neki pirati. Ja ću se (hrabro, dakako) uhvatiti ukoštac s njima, no moje streljivo – riječi – neće ni za koju stranu biti smrtonosno. Jasno je da sam, kao takva, onima do zuba naoružanim tipovima bilo koje vjere, narodnosti ili boje kože sasvim bezvezna (a kako u jurnjavi brodicama oko tankera grdosija ne stignu još i čitati Vijenac, ne strepim od njihove krvave osvete što sam ih strpala među obične razbojnike, a ne među borce za svete istine).

Dakle, najprije gusari ili pirati, a potom će doći na red i ostala njihova braća po oružju, postupcima, ponašanju. Naši će ljudi bez razmišljanja reći da je stvar s gusarima i piratima jasna: gusar je hrvatski izraz, a pirat srpski. Oni oprezniji neće biti tako munjeviti (jer što je više znanja, manje je isključivosti), pa će najprije ispeći, pa onda reći. U izvorima će naći: gusar i pirat međusobno su se u prošlosti ipak razlikovali, koliko god im se danas aktivnosti ispreplele do nerazmrsivosti. Gusar se najprije tumačio kao pomorski ratnik koji ovlašteno, u interesu neke zemlje, napada i plijeni neprijateljske brodove. Pirat je pak bio (obični) morski razbojnik koji je „operirao“ na svoju ruku i za svoj džep. No svima je jasno kako se i vrlom „pomorskom ratniku“ znalo štošta zalijepiti i za (vlastite) prste, da je de facto radio više-manje isto što i njegov „neovlašteni“ kolega pirat. Sama riječ gusar potječe od lat. cursarius (a ova od cursus, što znači izlazak na more, isplovljavanje). Nalazimo je u mnogim europskim jezicima: fr. corsaire, njem. Korsar, engl. corsair, tal. corsaro, šp. corsario, pa i rus. korsár. I riječ pirat, upravo zbog navedene značenjske razlike, egzistira od grč. peirate-´s (peirán, upuštati se u pustolovinu, oglédati se) preko lat. pirata uz bok gusaru u mnogim europskim jezicima: engl. pirate, fr. pirate, tal. pirata, šp. pirata, njem. Pirat (uz njem. Seeräuber, morski razbojnik), rus. pirát (morskój razbójnik). U svim jezicima pirat znači napadač, pustolov, lopov, lupež, morski razbojnik i sl. Razlike između gusara i pirata bili su još svjesni i P. Guberina i K. Krstić, pa pirata kao srpsku opreku hrvatskom gusaru nisu uvrstili u svoje Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika (1940). V. Brodnjak, premda sve to u svojem razlikovnom rječniku priznaje, ipak svaki piratski upućuje na gusarski (dok npr. Šonjin rječnik zasebno navodi obje natuknice bez upućivanja jedne na drugu). Budući da je danas gusar izgubio svoje „plemenito poslanje“ i značenjski se stopio s negdašnjim piratom, u hrvatskom se za opću uporabu može preporučiti oblik gusar (a piratska izdanja npr. CD-a, koje sada zovu gusarskima, bilo bi bolje zvati falsifikatima i krađama, što takva izdanja doista i jesu).

Samo usput, a ne bih voljela da se shvati kao da kritiziram T. Ladana, no »Amicus Plato, sed magis amica veritas« (Drag mi je Platon – parafrazirano, Ladan – ali mi je draža istina). T. Ladan piše kako je i husar, vojnik lake konjice u nekim zemljama, istoga podrijetla kao i gusar, no to ipak nije tako. Možda ga je neoprezno zavela zvučna sličnost s gusarom, no husar potječe od mađ. husz, što znači dvadeset. Naime, u Ugarskoj je od 1445. dvadeset seljaka moralo potpuno opremiti jednoga konjanika za rat, pa je husar u hrvatskoj i u ugarskoj vojsci bio konjanik u teškoj konjici.

Osim spomenutih razbojnika na moru, među kojima se bukaniri (od stfr. boucan, okvir za sušenje mesa kojim su se služili francuski i engleski kolonizatori kao lovci na divlja goveda u Zapadnoj Indiji) i filibustiri (šp. filibustero, fr. flibustier, nizoz. vrijbuiter, slobodni pljačkaš na moru) doimaju svojim zvučnim imenima poput vitezova, ima još sva sila takvih „djelatnika“ i na kopnu. Kako je razbojnik najšire shvaćen kao zajednički nazivnik svih takvih „aktivista“, red je najprije objasniti njega. Baza mu je glagol biti (u značenju tući). Boj je uvijek nekakva tučnjava, udaranje, nasrtanje, a razbojstvo uvijek uključuje pljačkaški pohod, razbijanje (zapreke da se do čega vrijednog dođe) i/ili provalu, pa je razbojnika najbolje ocrtati kao pljačkaša, razbijača, udarača, a iznad svega nasilnika (vrlo udaljena od literarnih romantičnih Schillerovih robinhudskih odmetnika pravednika). Za one koji operiraju po prometnicama (kakve su bile nekoć) ustalio se naziv drumski razbojnik (što ne treba mijenjati ni u cestovni ni u autocestovni da bude bliži današnjici).

Ni lupeži nisu ništa specifično. I oni su najobičniji razbojnici, kradljivci, lopovi. No zanimljiv je njihov postanak (kao riječi). Od glagola lupiti, u značenju komušati, ljuštiti, skidati s klipa (npr. kukuruza), guliti, skidati kožu, nastala je još u stsl. apstraktna imenica na -ež, lupež (što se odnosi i na gulikože svih fela i boja). Riječ je počela sve više izražavati vršitelja radnje – kradljivca, razbojnika i sl. – a proširila je i svoju leksigrafsku porodicu: lupežan, lupeški, lupeštvo, lupeština (15. st.), krađa, lupežić, sitni lopov. Danas bi glagol lupežati bio nepotreban (jer znači krasti pomalo, ta se faza kod nas preskače i odmah se krade naveliko), no zato bi jedan sličan – lupežiti (17. st.) valjalo osvježiti jer znači raditi kao lupež (a takva zanimljiva radna mjesta nikad ne ostaju prazna). Lupež je pustio vriježe i u lit. aplaupíti, što znači potpuno opljačkati, opelješiti, operušati koga, ogoliti, oderati mu kožu, dakle temeljito opljačkati, a latv. lupt znači oplijeniti koga (oplindrati, od njem. plündern, pljačkati, plijeniti). Lupis je i ondje rezerviran za drumskog razbojnika. Kako je praksa presretanja, pljačkanja i otimanja tuđega dobra poznata od pamtivijeka, još u sanskrtu nalazimo lumpáti, što znači (on) mrvi, oštećuje, pljačka. Danas se u žargonu rabi i germanizam rauber, no on, osim što znači lopov, kradljivac, probisvijet, razbojnik, znači i ispomoć takvima u pljački (daj mi raubera): jedan lopov drži ruke s isprepletenim prstima, što drugomu pruža oslonac da se lakše uzvere preko zida, prozora, balkona ... do mjesta gdje će provaliti žrtvi u kuću ili stan. Sama riječ lopov potječe od mađ. lopó, tat, kradljivac (lop, krasti).

Gangsteri su ponikli u „obećanoj zemlji“ Americi. Pa premda je engl. gang prvotno značio družinu, odred i skupinu radnika koji rade zajedno, brzo se prometnuo u razbojničku bandu, a gangster se poistovjetio s razbojnikom, ucjenjivačem, lopovom, provalnikom, nitkovom i banditom. Premda se čini kako bandit nedvosmisleno upućuje na svoje talijansko podrijetlo, zapravo je tal. glagol bandire (progutati, istjerati, odstraniti) izveden na osnovi germ. posuđenice ban, ukaz, povelja; njem. Bann, uz ostalo, znači i izopćenje, pa je bandit najprije bio izopćenik, otpadnik (od društva). Ubrzo se, naravno, „snašao“ i srepio s ostalim lupežima, lopovima, gangsterima, razbojnicima i sličnim tipovima.

Ni naši hajduci nisu baš bili strogi legalisti, premda su isprva bili dio službenoga državnog aparata kao vojnici na mađarsko-turskoj granici (mađ. hajdu, to je jednina, a hajduk je množina, znači vojnik, sudski poslužitelj, lakaj). Kako ni jedna vojska ne miluje ni svoje vojnike, a tuđe još manje, hajduci su se na osjetljivoj granici odlikovali žestinom, pa i grubošću. Te su odlike zadržali i kao otpadnici, kad se njihov rad za vlastite materijalne probitke prestao razlikovati (osim u romantiziranim mitovima) od rada prethodno opisane bratije.