Korijeni hrvatskog režimskog pjesništva

Pregled poezije pod naslovom Povijest u stihovima – pjesme o drugu Titu i još nekim drugovima, koji je sačinio Branko Matan i objelodanio u časopisu Gordogan, br. 11–14 za 2007, ambiciozan je pokušaj evidentiranja jedne prakse prikazivanja povijesti, obradbe pojedinih povijesnih osoba i događaja, u stihovima. Praksa opjevavanja takvih tema stara je koliko i kulturno čovječanstvo, ali počela je gubiti pa i izgubila dominantan položaj u književnosti sa širenjem pismenosti i pojavom novinstva te je ili marginalizirana ili zaostala u rezervatu diletantizma i amaterizma.

Kada je riječ o hrvatskom pjesništvu, svakomu tko je i strelimice prošao školu poznata su neka pjesnička djela s povijesnim temama, anonimna ili autorska, i nabrajati ih na ovom mjestu bilo bi zaista neekonomično. Manje je poznato da je pisana vrsta općenja, koja je prethodila novinstvu, a to je letak (anonimnih ili poznatih autora) rabila – između ostalih sadržaja – stihovane dogodovštine iz ratova s Turcima, drugih povijesnih događaja ili života poznatih osoba. Tako su ti pjesnički izvještaji o povijesnom događaju imali informativnu, ali i agitacijsku ulogu; koliko su obavještavali pučanstvo, toliko su ga hrabrili i sokolili da izdrži tegobe nepovoljnih razdoblja.

U dubini motivacije koja je poticala razne pjesnike, poznate i nepoznate, koje je okupio Matan, nalazi se i nešto od tih motivacijskih elemenata, ali dakako i subjektivni čimbenici (neposredni interes, karijeristička lojalnost, udvorništvo, naivnost, politikantstvo, zlonamjernost i sl.) koji, ako su pretezali, umanjuju pjesničku vrijednost pjesmotvora. Ne može se zanemariti da je u pojedinih pjesnika bilo i iskrena čuvstva, poštene namjere da pomogne sebi i svojoj zajednici kako bi obodreni pjesmom prebrodili nevolje koje su im se ispriječile. S protokom vremena, promjenom povijesnih prilika, svrgavanjem jednoga i uspostavljanjem drugoga državnog, ideološkog i političkog režima pojedine su pjesme dobivale konotacije koje njihovi autori nikako nisu pretpostavljali, a pogotovo nisu priželjkivali. Tko je pisao laude nekom caru ili kralju, nakon njegova svrgavanja svakako da nije bio sretan autor. Jednako se događalo s autorima koji su pisali hvalospjeve plebejskim vladarima, poglavarima i predsjednicima država, stranačkim vođama ili cijelim novovjekovnim pokretima (od jugoslavenstva, preko ustaštva, do boljševizma).

Nedosljedan kriterij

Žarište je pozornosti današnjih čitatelja Matanova pregleda, ipak, na izvanjskoj strani prigodničarske poezije. S dozom zluradosti, svatko sa svojih političko-ideoloških stajališta čita suparničke stihotvorine i pokazuje ih kao primjer promašenosti projekta za koji se zalažu. Takav se ishod i postupak može, donekle, pripisati i samu autoru pregleda. Naime, Matan, kao selektor ove pjesničke reprezentacije – moglo bi se reći – režimskoga pjesništva iz jednog odsječka povijesti hrvatske književnosti za svoj izbor primjenjuje kriterij koji nije logički dosljedan. Izbornik se služi metaliterarnim kriterijem da u literarne tvorevine uvrsti ostvarenja koja ni po kojem literarnom kriteriju takav status ne zaslužuju. Svakojaki anonimi, diletanti, amateri i stihoklepački paceri ne bi se mogli svrstati pod naziv umjetničke poezije, bilo kakve poezije, nego tek pod naziv rimovane promidžbe. Uostalom, Matan to i sâm uglavljuje: »Kao što čitatelj lako može razabrati, nisam se ograničio na najpoznatije ili najvrednije autore, zanimalo me sve što je zapisano u stihovima, izbor je kombinacija visokoga i niskoga, poznatoga i nepoznatoga, vrhunskih tekstova i polupismenog prtljanja.« Ali, i opet ne znamo po kojem je kriteriju izabirao najvrednije (vrijednosni, žanrovski, vremenski, tematsko-motivski), a po kojem polupismene. Kako je ovaj tematski blok u ovom broju Gordogana »izborova izbora izbor«, odnosno tek trećina priređenog materijala (a gradivo u punom opsegu koje da je priređeno, kako kaže autor, iz mnogo veće gomile građe), to se možda najbolje i ne uočavaju kriterijska polazišta. Vidjet ćemo što će pokazati »odeblja knjiga pod naslovom Povijest u stihovima« koju nam Matan u predgovoru najavljuje.

Odrazi ideologija u poeziji

Da nositelji, obnašatelji i uzurpatori (o)vlasti od pamtivijeka nastoje u svoja kola upregnuti sve i svakoga, nije nikakvo otkriće. Doktrinarnost i direktivnost, dogmatizam i normativizam prate intelektualce i umjetnike stoljećima kao prijeteće sjene smrti, lomačâ, uništavanja ljudskoga dostojanstva, stvaralaštva uopće i kreativnih pregnuća. No s pojavom građanskih demokratskih pokreta nastojala se spriječiti zlouporaba vjerskih, kulturnih i umjetničkih opredjeljenja i djelatnosti u ideološko-političke svrhe. Ali kako je svaki put u pakao posut dobrim namjerama i željama, tako se i ovaj put demokratske, slobodne i autonomne razvojne staze umjetnosti, književnosti, pretvorio u križnu, trnovitu bogazu bez završetka i izlaza.

S pojavom totalitarističkih državno-političkih projekata u Europi, u razdoblju između dva svjetska rata, pristupilo se kulturi, znanosti i umjetnosti na posve nov i drukčiji način. Ta područja društvenoga djelovanja (kao i sva ostala, važnija) nastojalo se podvrgnuti totalitetu ideološke matrice za koju se smatralo da jedina odražava sveukupne interese nekoga naroda pa i svijeta. Dakako, takve redukcionističke pristupe neki su odmah prozreli i osudili, uglavnom pojedinci kojih se glas nije čuo daleko u galami službenih, poluslužbenih i suputničkih zborova koji su jednoglasno i uglavnom nerazumljivo gromoglasno povlađivali jedinoj službenoj liniji. Zovu i pritisku totalitarizma teško se bilo, pogotovo mlađim intelektualcima, oteti. Opredjeljivanja nisu bila na osnovi jasnih i promišljenih prosudba, nego na osnovi mutnih zanosa, gole računice, pa čak i bizarnih slučajnosti, osim – dakako – pritiska teške i nepodnošljive stvarnosti nacionalnoga, socijalnog i duhovnog ugnjetavanja.

Matan je dobrim dijelom svjestan tih okolnosti i pledira za svojevrsnim kontekstualiziranjem, uranjanjem u svako vrijeme i propitivanjem uvjeta u kojim su se ljudi, pa tako i umjetnici, morali opredjeljivati. Pledira i za kritičko preispitivanje prošlosti i prevladavanje negativnih posljedica te prošlosti u obračunu s vlastitim zastranjenjima. I ovaj izbor režimskoga pjesništva može pridonijeti tom cilju.

Totalitaristički umovi i demokracija

»Hrvatska je veći dio svojega dvadesetoga stoljeća provela u autoritarnim režimima«, reći će Matan i to je točno. Ali svakako je naivno i opasno, a znači i svojevrsno priznanje slabosti vlastite intelektualne pozicije, ustvrditi: »Godina 1990. i dolazak demokracije nisu doveli do ozbiljnijega suočavanja s prošlošću, do demokratski impostiranoga svođenja računa. Umjesto čistoga zraka dobili smo novi život starih otrova.« Moguće je da dojučerašnji članovi SKJ-a postanu članovi HDZ-a. Moguće je da dojučerašnji jugounitaristi glasaju za samostalnu Hrvatsku, ali nije moguće da se preko noći totalitaristički prometnu u demokratske umove. Nekoliko generacija živućih građana Hrvatske odgajano je, formirano i sazrijevalo ljudski i profesionalno u uvjetima većeg ili manjeg totalitarističkog pritiska. Oni nisu kadri demokratski misliti. Neki su to i javno priznali. Štoviše, oni takvu totalitarističku praksu nastoje reproducirati i produljiti joj život u novim okolnostima. Drukčije ne znaju! Oni su zarobljenici svoga doba, a ono ne prolazi tako brzo. Na osviještenima je, i na mladima, i na budućim naraštajima da izgrađuju demokratsko društvo u Hrvatskoj po svojoj mjeri.

Za takvo što treba biti spreman. A to se može postići na mnogo načina, pa i čitanjem Matanova kritičkog izbora režimskoga pjesništva. Tako se razbijaju tabui, ogoljuju fetiši, razobličuju mitovi i klišeji. Tako se dolazi do istinskoga života i stvarnih ljudi, onakvih kakvi oni stvarno jesu, a ne kako ih zamišlja ova ili ona ideologija. Tako se, uostalom, demontiraju političke konfesije koje su nanijele i još izazivaju toliko zla, ne samo građanima Hrvatske nego i cijelom svijetu.

Idol kao ideal

A kako su se korijenile prakse totalitarističkoga podvrgavanja pjesništva vladajućoj ideologiji? Nije mi namjera kritizirati Matanov pregled samo kritike radi. Je li Matan, s obzirom na liberalističko ishodište svojega mišljenja, kadar nepristrano odvagivati balast režimskoga pjesništva svih ideoloških predznaka? Jasan odgovor moći ćemo dati kad vidimo cjelovit njegov rad. Ali, kako je ovaj časopisni izbor tek faza u radu na mnogo ambicioznijoj knjizi, ne bi bilo zgorega da autor porazmisli o povijesnim, psihološko-socijalnim i mentalitetskim korijenima u-nebo-vapijućih hvaliteljskih stihoklepina koje su znani i neznani, vješti i nevješti, priznati i nepriznati pjesmotvoritelji darivali svojim ljubljenim idolima. Eto, o idolopoklonstvu je riječ! Ne o svjesno i odgovorno izabranoj vjeri ili sljedbi. Nego o idolopoklonstvu na koje su mase natjerane nepovoljnim životnim uvjetima, negativnim povijesnim iskustvom i raznim načinima instrumentalizacije. Pa dakako i više ili manje vješti radnici jezika, intelektualci i pjesnici. Dakle, pisati pjesme u slavu Boga nešto je sasvim drugo od pisanja pjesama papi, kardinalima i biskupima. Pokušati pjesnički tematizirati neki socijalni problem jednako je tako nešto potpuno drugo od pisanja ode Staljinu ili Ozni.

Psihosocijalni i mentalitetski sklop, o kojemu prema podastrtom tvorivu Matan baš ne vodi računa, smatram presudnim za praksu ulizičkog, hvaliteljskog, idolopoklonstvenog opjevavanja svake one osobe, vlasti ili pokreta koji bi nam mogli donijeti neku, makar i minimalnu, korist. To je navada ljudi siromašnih (materijalno i duhovno), koji će založiti i svoje ljudsko dostojanstvo samo da steknu neki probitak. Nije to pojava koju treba unaprijed osuđivati, a da se ne promotre uvjeti vremena. Nastala je na osnovi našega više negoli teška povijesnog iskustva. Izvorište joj je s one čuvene povijesne tromeđe, u učenoj historiografiji nazvane Triplex confinium (riječ je o tradicijskom nazivu za zajedničko granično područje Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskog Carstva od 16. do 18. stoljeća, međunarodnim ugovorima prvi put razgraničeno 1699), koje je zauzimalo čitav hrvatski povijesni etnički prostor. Da bi se na toj razdjelnici moćnih carstava, vladavina i svjetova opstalo, služilo se svim sredstvima – pa i udvoričkim pjesništvom. Svaki put kada se pjevalo nekom stranom državnom moćniku, (pod)svjesno se držala figa u džepu, produljujući otpor, negaciju svake vlasti, pa čak i vlastite, u novije doba. Duboko ukorijenjen refleks takva defetističkog otpora, prenošen s naraštaja na naraštaj, nije lako iskorijeniti, pogotovo u narodu koji, kao hrvatski, nije tako dugo imao vlastite države.

Isti obrazac za sve

Obrazac po kojem se odvijala (a možda se još odvija) instrumentalizacija u ulozi idolopokloničke manipulacije može se vidjeti iz ovoga citata Vinka Nikolića: »Stari tip čovjeka mora još s preostalim svojim snagama, sa svim ostatcima svojih duševnih i fizičkih, tjelesnih i umnih sposobnosti služiti državi svojoj, iskreno joj odan, vjeran, požrtvovan. A mi danas moramo stvarati novog, nacionalističkog, ustaškog čovjeka, kojemu će uvijek, u svako vrijeme, u svim prilikama sreća i spas Države biti prvi i najveći, najsvetiji zakon. Državna revolucija, smiona i divna po svom poletu, obilno poškropljena, upravo natopljena dragocjenom krvlju najjunačkijih sinova zemlje u prošlosti i sadašnjosti, gotova je, ali treba izvesti duhovnu, duševnu revoluciju, revoluciju svih naših duša, svih naših srdaca, svih naših misli, svih naših osjećaja, svih naših djela. Mora se stvoriti pokoljenje, novi i ustaški naraštaj, koji će imati svoju ustašku vjeru, i koji će toj svojoj vjeri ustaški čvrsto i nepokolebljivo vjerovati; koji će za tu vjeru živjeti, za nju raditi, na nju misliti, za nju osjećati, i – ako treba – za tu ustašku vjeru i ustaški umrijeti. U toj vjeri biti vjernici, revnitelji, fanatici te vjere, te divne hrvatske vjere. Fanatici od same misli na svog Poglavnika; revnitelji svoje vjere, koji neće ništa pitati, nego slušati, nego izvršivati, nego raditi. Mi trebamo takvu hrvatsku vjeru, hrvatsko revniteljstvo, hrvatski fanatizam, koji se s jednakim veseljem raduje s prijateljima i bojuje s neprijateljima, veseli u svojoj obitelji i bori na barikadama i čuva granice. Takvu mi vjeru trebamo, takve vjernike moramo stvoriti od naših današnjih najmlađih i od svih budućih hrvatskih naraštaja.« (Vinko Nikolić, Za novu Hrvatsku – nova književnost, Ustaški godišnjak, Zagreb 1942; tekst je potpisan sa »Zagreb, rujna 1941«).

Takve totalitarističke direktive piscima kako i što treba stvarati, uz pripadnu retoričku prestilizaciju, lako bi potpisali ideološki komesari njema-čkih na-ci-onalsocijalista, lenjinistiÞko-staljinistiÞ-kih bolj-Üe-vika, kao i jugoslavenskih staljinistiÞkih ko-mu-nista! Tako su Þuvari revolucionarne pravovjernosti i pravolinijnosti, eunusi nacionalne i socijalne revolucije, umiÜljali kako µe stvarati novoga germanskog, sovjetskog, ustaÜkog i socijalistiÞkog Þovjeka – kao uÜkopljenika povijesti i ideologije, kastrata po ugledu na opjevane idole. Na svu sreµu, barem u Hrvatskoj, uvijek je bilo pojedinaca koji su pisali svoje antibarbaruse, kao i pjesnik Jure Kaštelan, u pjesmi Dinamit: »Hrvatsku bunu: crveni san okovati ne mogu«.

Kada današnji Hrvati po različitim sportskim borilištima uzvikuju čuveno U boj! U boj!, mnogi od njih, nažalost, ne znaju ni za skladatelja Ivana pl. Zajca ni za njegovu muzičku tragediju Nikola Šubić Zrinjski (praizvedena 1876), ni za libretista Huga Badalića, ni za Karla Theodora Körnera, njemačkog (osrednjega) dramatičara po čijoj je drami Zriny Badalić napisao libreto, ni za zbornu pjesmu U boj (1866), koju je Zajc skladao 1866. kao prigodnicu u povodu kršćanskih bojeva protiv Turaka (a poslije uvrstio u svoju operu). Naraštajima taj je ratnički poklič upućivan Mađarima, Srbima u Svjetskom ratu, protiv okupatora i kvislinga u NOB-u, te, opet, protiv Srba u ratu 1991–95, da bi danas bio pokličem hrvatskih navijača protiv svih hrvatskih sportskih suparnika. Kao što govori taj primjer, tako i Matanov izbor pokazuje koliko je režimsko, glorifikacijsko pjesništvo vremenito i prolazno. U boj, u boj, za pjesnički izričaj svoj!

Nikica Mihaljević