Istarska jezična maneštra

Istarska jezična maneštra

Jota je tradicionalna istarska maneštra, glavni sastojak koje je kisela repa ili kupus. Ima u njoj i krumpira, graha, svinjske kože, suhoga mesa i kostiju te različitih biljnih dodataka. U prošlosti kuhala se u zasebnim zemljanim loncima, proizvedenima u Raklju kod Barbana i u selima Buzeštine. Prodavali su ih njihovi tvorci/lončari, u obliku naturalne razmjene, mira za miru – ispunjene zrnjem raznih žitarica ili grahorica, da bi ih na svojim vozićima s magarećom zapregom razvozili na sajmove širom Istre, ali i sve do kućnoga praga kupaca. Po pučkoj maneštri joti, koju je danas, nažalost, teško naći na jelovnicima gradskih/turističkih restorana i oštarija (a trebala je postati jedan od prepoznatljivih gastronomskih brendova istarskog turizma), nazvao sam novokomponiranu jezičnu smjesu, u kojoj ima pomalo svega i svačega što se u posljednjih šest desetljeća stihijski kuha, krčka i miješa u istarskom jezičnom loncu.

Ne silazeći u duboku prošlost ni u povijesno--ling-vistička i statistička razglabanja: do polovice protekloga stoljeća na području današnje Istarske županije postojale su dvije više-manje jedinstvene etničke skupine, slavenska i romanska. Pripadnici starije, romanske skupine živjeli su pretežito u obalnim mjestima i u kontinentalnim utvrđenim gradićima. Na najstarijem romanskom supstratu te tijekom vladavine Venecije nastali su šišanski, galižanski i rovinjski te ostali romanski dijalekti, koji su danas izumrli, u Puli, Novigradu, Umagu i drugim istarskim mjestima. U romansku skupinu dijalekata ubrajamo i govor preostale vlaške / rumunjske etničke manjine, takozvane ćiribirce u brdima sjeveroistočne Ćićarije te u selima na području Šušnjevice na zapadnom podnožju Učke.

Staroslavenski ubijok

Najstarija slavenska / hrvatska narječja, koja su se do danas najbolje sačuvala u sjevernoj, istočnoj i središnjoj Istri, pojavila su se s doseljavanjem Slavena od 6. do 8. stoljeća. Na području Buzeta i Oprtlja u leksiku tamošnjih hrvatskih govora još postoje sveslavenske riječi ubijok (babulj) i kateri (koji) i druge. Znatno kasnije (14 – 18. stoljeće) Venecija je, pretežito u jugozapadnu Istru, doselila Hrvate (uglavnom čakavsko-ikavskoga govora) iz šireg obalnog pojasa između Zrmanje i današnje Albanije. Za mletačke vladavine (1657) u Peroj kod Fažane doseljeno je nekoliko crnogorskih obitelji ijekavskoga govora. Od svih slavenskih etničkih skupina što su iz različitih krajeva i u različito doba doselile u Istru nastalo je desetak prepoznatljivih hrvatskih dijalekata.

U drugoj polovici l9. stoljeća počele su se otvarati državne i privatne osnovne škole pa su se djeca pretežito hrvatskoga i gradska djeca talijanskoga podrijetla počela opismenjavati, odnosno obogaćivati (ili osiromašivati?) standardnim riječima talijanskog i hrvatskog jezika. Zahvaljujući tim prvim školama, ali i crkvenim obredima na hrvatskom jeziku u središnjoj Istri, na području Karojbe i Rakotula, primjerice, knjiga se zvala knjiga, a rat vojska, a ne libar i gvera, kako se i danas ponekad čuje u hrvatskim selima na širem teritoriju južne Istre. Kako su se na području kojim je vladala Venecija prve novine pojavile još potkraj 18. stoljeća, a zvale su se foglio (foljo), selima Motovunštine i Labinštine, općenito za novine, pa i za Glas Istre, još postoji sinonim foje ili foji.

Hrvatski u Kopru!

U doba talijanske fašističke vladavine u Istri (1918 – 1943) nije poznat broj doseljenika iz drugih krajeva Italije (takozvani regnicoli) u Istru, ali glede hrvatskih emigranata u tadašnju Jugoslaviju u hrvatskoj publicistici barata se brojkom od 75 tisuća izbjeglica. No najveći su udarac hrvatskom narodu Istre zadali fašistički zakoni, kojima su zabranjene sve hrvatske škole, da bi sva djeca bila prisiljena pohađati talijanske škole, počevši od dječjih vrtića. Povrh toga u svim je uredima hrvatskim / slavenskim strankama valjalo komunicirati s činovnicima samo na talijanskom jeziku. Hrvatski se jezik teškom mukom održao uglavnom u seoskim crkvama. Zanimljiv je podatak da se hrvatski jezik predavao, nekoliko sati tjedno, jedino u klasičnoj gimnaziji Međubiskupskog sjemeništa u Kopru, prema udžbeniku s naslovom Grammatica della lingua serbo-croata, autor koje je bio slavist Arturo Cronia, podrijetlom iz Šibenika.

Hrvatski se jezik vratio u istarske škole i općenito u javnu uporabu zajedno s partizanima (1945–1947). Istodobno je inaugurirana najveća smjena stanovništva u povijesti našega najvećega poluotoka. Nezadovoljno novom diktatorskom komunističkom vlašću optiralo je ili jednostavno pobjeglo preko granice u Italiju i druge zapadne zemlje najmanje 250 tisuća Istrana talijanskog, ali i hrvatskog podrijetla. Istodobno se u Istru, uglavnom u gradove, počelo doseljavati novo stanovništvo iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije, osobito tijekom druge polovice prošloga stoljeća, da bi danas, prema grubim računicama, preostala u Istri otprilike polovica autohtonih Istrana. Etnička se slika današnjega područja Istarske županije stubokom izmijenila.

Putanjom sunca…

Premda manjim intenzitetom, putanjom sunca i dalje se kreću velike skupine ljudi s istoka (odnosno jugoistoka) prema zapadu, noseći sa sobom svoje navade, govore, molitve i kletve. Mnogi su još prije pola stoljeća pustili korijene u Istri, uglavnom u njezinu obalnom pojasu, ali i u gradićima u unutrašnjosti poluotoka. Najčešće agresivniji, žilaviji, pa i poduzetniji od starosjedilaca, mnogi su si sagradili nove kuće, proširili vrtove i njive – školovali djecu. Manjim dijelom i u susjednoj Italiji. Prema nekim statistikama, djeca i unuci novodošlih ljudi najbrojniji su srpske i muslimanske (bošnjačke i albanske) nacionalnosti, čak brojniji od autohtone romanske / talijanske etničke skupine. Metaforički rečeno, obale našega najvećeg poluotoka sve žešće zapljuskuje Balkan. Ne samo leksikom nabijenim turcizmima – psovkama i ćevapima. Što je zanimljivo, današnja široka uporaba turcizama u Istri, tragovi kojih su nekada u našim najzapadnijim krajevima bili jedva zamjetni, stigli su i na krilima službenoga hrvatskog jezika.

Inače, domaćim dijalektima, ne samo u Istri nego i na širem području Hrvatske, zvoni tužno hemingvejevsko posmrtno zvono, što ih, pogotovo one manje, ispraća na groblje zaborava, zajedno s naraštajima najstarijih ljudi, koji su se međusobno sporazumijevali takvim narječjima, podnarječjima, općenito idiomima koji ne pripadaju među standarne jezike. Oni umiru sami od sebe, zaboravljeni od vlasti koja se za njih ne brine. Za narječja su se dosad zanimali uglavnom samouki ljudi, bez financijske i ine mogućnosti da se upuštaju u sustavna, znanstvena istraživanja na nekom području. Tek u novije doba (lani u srpnju), kad je Republika Hrvatska izabrana u članstvo Međunarodnoga vladinog odbora za očuvanje kulturne ostavštine pri UNESCO-u, kao da se počela pridavati veća važnost i našim rijetkim govorima.

Uvezene psovke

Premda psovka zapravo ne pripada našim današnjim rijetkim govorima, valja reći da su istarski Hrvati od pamtivijeka kleli / psovali uglavnom na talijanskom jeziku, odnosno na istarsko-venetskom narječju. Oni su od predaka naslijedili prilično siromašan, pa i bezazlen repertoar autohtonih kletvi / psovki. Zato naši ljudi rabe (rabili su) uglavnom uvezene kletve, najprije iz susjednih romanskih krugova, a zatim, nakon 1945, iz istočnih dijelova pokojne Jugoslavije. Budući da su u sve bližem kontaktu s ostalim slavenskim / neslavenskim narodima – na radnom mjestu, u kavanama, u autobusima i u obitelji – odnedavno podjednakim riječima psuju i istarski Talijani. Ne rabe više samo istarsko-venetske parole / bestemmie, nego i hrvatske / srpske riječi / psovke. Najpoznatiju, ajd u materinu, čuo sam i među talijanskim izbjeglicama treće generacije u Torinu.

U istarskom se virtualnom jezičnom loncu već šest desetljeća zajedno kuhaju, miješaju, zgrušavaju, razvodnjavaju, poravnavaju i standardiziraju govori starijih došljaka na te prostore (i njihove istrijanske djece) s govorom starosjedilaca, nastanjenih uglavnom u gradovima, ali doseljenih iz unutrašnjosti poluotoka, zajedno sa svojim mnogobrojnim dijalektima. Kuhaju se u velikom zajedničkom loncu brojni uvezeni i domaći govori (u kojem pliva i batrga se oveća kost, zvana hrvatski standardni jezik), zajedno sa starim istarskim narječjima. Istodobno na jelovnicima istarskih restorana i oštarija sve češće nahodimo razna pečenjarska jela, s njihovim egzotičnim okusima i mirisima, znatno više nego omiljene istarske maneštre. A domaćoj maneštri zvanoj jota nigdje traga nema – nima je ni za lik!

Just Ivetac