Iskustvo duginih boja

Iskustvo duginih boja

Queer Zagreb je manifestacija koja postojanjem ne poništava, ali ipak pomalo smanjuje, razlog zbog kojega je pokrenuta

Festival Queer Zagreb sam je po sebi queer, dakle čudan, neobičan, uvrnut, drukčiji... Zaposjeda gradske kazališne dvorane, dovodi svjetska imena performansa, plesa, a ponekad i dramskoga kazališta, a sve kako bi aktivizmu grupacije koja u hrvatskom prosjeku još izaziva ako ne mržnju i strah, onda barem čuđenje i nelagodu, dodao umjetničku pozlatu. Borba za prava homoseksualnih osoba, i svih drugih u spektru koji ne počinje čistim heteroseksualcima i ne završava okoštalim predrasudama, u Hrvatskoj je još daleko od kraja, no Zvonimir Dobrović i Gordan Bosanac, umjetnički voditelji festivala, zaključili su kako su joj upravo ples i kazalište, ali i film, ne samo moguća nego i poželjna pa čak i nužna, nadgradnja.

Prizor iz predstave Good Boy

Prizor iz predstave Boléro Variations

Ove godine po sedmi put, od 5. do 10. svibnja, tako su zagrebačkoj publici i gostima iz, u tom smislu još manje slobodnih, država bivše Jugoslavije, pružili općenit razlog za slavlje. Paradoks se sastoji u tome što je program i ovog Queera ipak bio sve samo ne slavljenički, jer nije riječ o slobodnu nošenju zastave duginih boja, ili tek nastupima izvođača koji slučajno ili namjerno miješaju rodne identitete, nego o koreografijama, performansima i dramskim komadima koji nerijetko propituju iskustva, složenost, traume i strahove onih koji su drukčiji samo zato što je istost definirana preusko. Uostalom, hrvatskom kazalištu, čak i u njegovim bastionima, ne manjka muškaraca u haljinama, i koristi ih se prije kao humorni odušak nego kao element iznenađenja, propitivanja ili nelagode.

Upravo zato Queer Zagreb ne mora nositi svoj identitet na rukavu – svaki je njegov ponovni iskorak zapravo već viđeni prijelaz neke od granica, te on ne šokira nego potvrđuje činjenice umjetničkoga stvaranja na rubu i iz ruba, barem ovog koji se većini takvim čini. Vrijednost selekcije tako nije u još jednom muškarcu u štiklama, ili još jednom performeru koji si na ovaj ili onaj način pušta krv, nego u umjetničkoj kreaciji samoj koja progovara o problemu ili problemima, koji ne mogu ne biti ljudski, čak i ako su većini navodno strani.

Njemački koreograf Raimund Hoghe tako je inačicama Ravelova Bolera sagledavao sebe i svoju specifičnu pojavnost u koreografiranoj viziji drukčijega svijeta gdje je sve moguće, pa čak i to da ljepota zaista jest u oku promatrača. Trodimenzionalni odsjaj duše, ili njezina kuća, u tom je svijetu tek proizvoljna slika s kojom manipulira koreograf, vlastitom voljom pretvoren u plesača i pridružen ostalim izvođačima. Gotovo ritualan pokret ostavlja dovoljno prostora slobodi, no i to je čini se privid, jer Hoghe drži sve uzde u rukama, čak i kad se čini kao da se, i doslovno, ogoljuje na pozornici. Osobno iskustvo ishodište je i većine ostatka programa – od, primjerice, zagrebačkoj publici već dobro poznata bugarskog izvođača i koreografa Ive Dimčeva do Francuza Alaina Buffarda. Pod naslovom Good Boy ovaj drugi, isključivo tijelom, gestom i rekvizitom, pripovijeda svoju borbu s AIDS-om i nemoć s kojom prati kako raspad tijela neizbježno prati i rasipanje identiteta.

Najambiciozniji projekt ostavljen je pak za sam kraj. José Celso Martinez Corręa, brazilska kazališna legenda alternativnoga, točnije alternativnih usmjerenja, s hrvatskim je izvođačima i nekolicinom gostiju u svega desetak dana poželio postaviti vlastitu obradu Platonove Gozbe, s pridodanom kritikom homofobije u Hrvatskoj. Rezultat je cjelovečernja predstava poprilično otvorene strukture, s dosta improvizacije i praznog hoda, ali iznimno simpatična u svojoj raspršenosti i izostanku uobičajene kazališne ambicije. Što je i jedan od mogućih opisa sama festivala Queer Zagreb, manifestacije koja postojanjem ne poništava, ali ipak pomalo smanjuje, razlog zbog kojega je pokrenuta.

Igor Ružić