Ideologija protiv ratnih filmova

Ideologija protiv ratnih filmova

Hrvatski ratni film ne može uteći ideologiji i neprestano se valorizira iz rakursa određene ideologije, koliko god redatelj nastojao vrednovati sve bitne povijesne podatke i politički ih uravnotežiti / licemjerna politička korektnost, najveća boljka suvremenoga hrvatskog ratnog filma

Hrvatska kinematografija preživljava unutar žanra drame, i to ponajviše ratne i poslijeratne drame. Stoga se postavlja pitanje kako je moguće da je većina takvih filmova silno kontroverzna, a tek rijetki među njima imaju težinu klasika? I je li uopće moguće u nas snimiti film koji će zadovoljiti sve ukuse i istodobno sve ideologije?

Fabijan Šovagović u Sokol ga nije volio

U svjetlu nedavnih iskapanja u Hudoj Jami očekujemo za nekoliko godina filmsku realizaciju tog za hrvatsku povijest bitnog faktografskog događaja. Stoga možemo očekivati još jednu celuloidnu rekapitulaciju (bespuća) hrvatske povijesne zbiljnosti. Hrvatski gledatelj iznova očekuje da će ratna tema, koju su naslijedile nove generacije koje se eskapistički odnose prema tragediji ratnih događanja i tragičnosti anakronih političkih prijepora, iznjedriti već jednom film koji će biti veći od života. Potaknut pak iskustvom koje ga je demantiralo već toliko puta, taj isti gledatelj pesimistično očekuje da će spomenuti mogući film u prikazu komunističkih zločina više sličiti Četveroredu Jakova Sedlara, a manje Katynu Andrzeja Wayde. Jesu li u pravu oni koji tvrde kako bi kvalitetan film o ustašama i partizanima ili onaj o Domovinskom ratu mogao snimiti jedino filmaš koji nije s ovih prostora? Naime, ta dobronamjerna teza pojavila se kako bi se izbjegla, koliko je to moguće, subjektivna domoljubna patetika ili, što se u posljednje vrijeme sve češće događa, podilaženje neprijateljskoj strani, odnosno onoj strani kojoj to pristrana politička korektnost omogućava.

Kadar iz filma Harrisonovo cvijeće

Predsjednik države može izjavljivati kako komunizam nije proizvodio zločine i zvjerstva nego ideale te je izvojevao pobjedu nad zlom, no demantiranje te izjave, makar i u umjetničkom smislu, bit će obilježeno kao ustaška revalorizacija, kao samorealizacija nerealiziranih, dok će, s druge pak strane, opravdavanje zločina kao osvete nad još većim zlom biti tretirano kao ljevičarska propaganda. Tako hrvatski ratni film ne može uteći ideologiji i neprestano se valorizira iz rakursa određene ideologije, koliko god redatelj nastojao vrednovati sve bitne povijesne podatke i politički ih uravnotežiti. Novi historizam kao dio postmoderne propituje institucionaliziranu povijest koja iznosi samo one podatke i teze koji se uklapaju u sadašnji sustav moći, odnosno dekonstruira povijest koju pišu pobjednici. Stoga se, vjerujem, nijedan povjesničar danas ne bi mogao složiti s tezama našega predsjednika.

Kadar iz filma Duga mračna noć

Hrvatski ratni film obilježio je Sokol ga nije volio Branka Schmidta, koji je, prema istoimenoj drami Fabijana Šovagovića, modernistički, kroz pojedinca, upućivao suptilnu kritiku režimu, tj. pobjedničkoj strani. No hrvatski ratni film podjednako je obilježila Bitka na Neretvi Veljka Bulajića, koji se unutar žanra ratnoga spektakla grandiozno odnosio prema antifašizmu, ali i komunizmu. Filmovi o Domovinskom ratu, unatoč zamjerkama koje možemo naći udvoričkim filmovima s temom Drugoga svjetskog rata, u usporedbi s njima kao da pokazuju nedostatak umjetničkog revolucionarnog duha. Zbog političke korektnosti neprestano se pila okreće naopako. Takvi su, primjerice, Svjedoci Vinka Brešana, iako filmaši, jasno, ne bi trebali bježati od odvažne teme zločina koje su pojedini Hrvati činili u ratu. Danas se filmovi o Domovinskom ratu snimaju delikatno; prvo se navuku sterilizirane, medicinske rukavice prigodom pristupanja neprijateljskoj strani, a skidaju se kako bi se kopalo po otvorenoj hrvatskoj rani. Neizbježno se filmska djela naših filmaša sagledavaju kroz njihovu ideološku pozadinu, ali i konformizam i količinu straha koju pokazuju prema medijima što drže monopol nad njihovim osobnim mišljenjem.

Kadar iz filma Četverored

Zašto Vukovarci upiru prstom u Fadila Hadžića kada kažu da je njegov ratni film povijesna krivotvorina? Je li problem zaista samo u tome što se redatelj nije strogo povodio za faktografskim podacima koji prate posljednje dane Siniše Glavaševića, nego je riječ o historiografskoj metafikciji kojoj se zapravo nema što prigovoriti, ili možda stoga što je redatelj događaje htio prikazati (i) iz vizure fiktivnoga srpskog vojnika kao pravedna, moralna intelektualca, koji je bio protiv zločina na Ovčari (ali ga nije ni pokušao spriječiti)? Je li uopće korektno govoriti da bi film o hrvatskom ratu, bilo ovom ili onom, trebao snimiti filmaš koji nije opterećen ideološkim obiteljskim nasljeđem, udvornošću režimima, svojom osobnom poviješću? Takva konstatacija proizlazi iz zaključka kako je najbolji film o Domovinskom ratu Harrisonovo cvijeće francuskog redatelja Elija Chouraquija, američke produkcije, koji je za razliku od hrvatskih ratnih filmova, izvanredan i politički objektivan! Može li, hipotetički govoreći, Lordan Zafranović snimiti film o Domovinskom ratu, a da pritom zadovolji sve hrvatske građane faktografski čistom povijesnom istinom, a da ona istovremeno bude prenesena na uzvišen, katarzičan način? I je li to uopće politički korektno pitanje?

Antun Vrdoljak snimio je vrlo dobar film, Dugu mračnu noć, film koji je ujedno i serijal, i pritom je uspio pronaći ravnotežu u ideološkom smislu, iako mu djelo ponegdje pati od patetičnih dijaloga koji nalikuju na teatarske monologe. Vrdoljakov su film neki kritizirali možda ponajviše stoga što je prikazao i prokazao ustaški i komunistički režim kao (gotovo) podjednako zločinački, a prijateljsku požrtvovnost i individualnost smjestio iznad bilo kojega sustava. A možda im se Vrdoljak najviše zamjerio jer je u prošlom desetljeću bio visokopozicioniran Tuđmanov čovjek?

No bilo bi odveć jednostavno i kratkovidno nazvati to hrvatskim problemom. Povijesni filmovi, posebice ratne tematike, gotovo su uvijek na skliskom terenu. Melu Gibsonu kao redatelju Englezi su zamjerali prikaz Williama Wallacea kao škotskoga heroja u postkolonijalističkom Hrabrom srcu, a škotske neprijatelje, Engleze, kao tirane, silovatelje, ubojice. Sjetimo se i Patriota Rolanda Emmericha u kojemu Mel Gibson tumači glavnu ulogu fiktivnog junaka u nefiktivnom američkom Ratu za nezavisnost i prikazu Engleza, ponovno, kao okorjelih zločinaca. Gibsonov povijesni film Pasija Židovima evocira povijesno-ratna zbivanja jer ih prikaz njihova kompletnog naroda kao glavnog i jedinog krivca za Kristovu smrt, što je sasvim razumljivo, provocira i vrijeđa. Čak je i film Apocalypto o izumrlom plemenu Maya izazvao kontroverze jer je Mel Gibson navodno izmijenio neke faktografske činjenice prikazavši ih izopačenima. Film Kena Loacha Vjetar koji povija ječam također je prikazao Engleze kao tirane koji su stoljećima podjarmljivali Irce, a sličnom, povijesno precizno obrađenom, temom bavio se Paul Greengrass u izvrsnoj Krvavoj nedjelji. Vrijednost tih filmova jest u tome što su svi oni zaobišli licemjernu političku korektnost, koja je najveća boljka suvremenoga hrvatskog ratnog filma.

No postavlja se pitanje bi li, primjerice, prošlogodišnji povijesno-ratni film Operacija Valkira mogao biti snimljen već u drugoj polovici 20. stoljeća, tik nakon Drugoga svjetskog rata, u američkoj, a ne njemačkoj produkciji, koja je proizvela dva takva filma? Naime, riječ je o filmu koji tematizira neuspjelu urotu nekolicine njemačkih vojnih časnika protiv Adolfa Hitlera, a time bi se ti pojedinci prikazali kao njemački heroji i pale žrtve. To bi, razumljivo, bila delikatna tema u vremenu kada je pod terminom žrtve bilo označeno nekoliko milijuna stradalih Židova.

U Hrvatskoj se vjerojatno nikad neće snimiti povijesno-ratni film koji će ideološki zadovoljiti svakoga građanina ove zemlje, što ne znači da bi umjetnici, kao i povjesničari, trebali odustati od otvaranja hrvatskih rana. Posve je svejedno, možemo zaključiti, tko snima filmove te ozbiljne i, nažalost, vječno aktualne tematike, kakva je njegova i njezina ideološka potkovanost, dokle god umjetničko djelo ne podilazi nekadašnjim i sadašnjim strukturama moći, dokle god je pošteno prema žrtvi te dokle god prenosi pacifističku poruku o ljudskim naporima za slobodom i idealima koji ne podnose opresiju.

Ana Srzić