Bosna u turskom vaktu

Bosna u turskom vaktu

Što god u Bosni dotakneš, na podjelu naiđeš. Za život, zapravo za, o(p)stanak ovdje zbilja je potrebna franjevačka vjera, postojanost i strpljivost. A to, kada je o Hrvatima riječ, nije lako

Josip Vričko

Koncem prošle godine, u kasnim večernjim satima, u vrijeme kad im, dakle, (nikako) vrijeme nije, na vrata župe Presvetoga Trojstva u općini Novo Sarajevo pozvonila su trojica vehabija i don Ivanu Ravliću rekli da im smeta zvonjava crkvenih zvona. Don Ivan im je, međutim, dakako, ne otvarajući vrata, kazao neka dođu sutra u primjerenije vrijeme te odmah – znajući, zapravo, o čemu je riječ – pozvao policiju. Vehabije, naime, rijetko razgovaraju… druge su im metode. Sutradan su mediji prenijeli policijsko priopćenje u kojemu se kaže kako su ta dvojica koje je, inače, identificirala sigurnosna kamera, željela sa svećenikom razgovarati o vjerskim pitanjima. Jasno, Ravlić je odmah uputio demanti medijima. I, doista, novinari su došli, te im je don Ivan ispričao pravu istinu. Ali na župnikovu adresu stiglo je, odmah potom, sudsko izvješće kako je jedan od tih vehabija maloljetan.

Fra Petar Anđelović

Franjevci

Ako laže sud, ne laže brada

»Ako maloljetna osoba može imati tako gustu bradu«, kaže Ravlić, »onda neka im bude. Uglavnom, ako se stvarno i istinski želi pridonositi uspostavi jednakih prava i jednakih mogućnosti za sve ljude u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, ne smije se farizejski odnositi ni prema jednom događaju u kojem se ugrožavaju ljudi i njihova vjerska prava, ali i prava na posao, školovanje na materinskom jeziku i sve ostalo.«

Slično, zapravo još gore, dogodilo se na Veliki petak kad su kamenovani vjernici u nekadašnjoj četvrti zvanoj Latinluk (znana i po Latinskoj ćupriji u komunizmu zvanoj Principov most). Naime, dok su napuštali crkvu sv. Ante, istinski sarajevski simbol, brutalno su napadnuti, a da o tome u javnosti nije bilo nikakve reakcije. Krivicu za to djelomice snosi i gvardijan toga bistričkoga samostana fra Marijan Karaula.

»Šutjeti, ili govoriti o tomu, dvojba je koja me stavljala pred teške muke. Pozvao sam policiju, ali nisam izvijestio novinare, jer sam zaključio da bi rečeni incident izazvao dodatno uznemirenje i ohrabrio one koji ističu, i nerijetko javno, kako nema života za Hrvate katolike u glavnom gradu BiH«, svjedoči fra Marijan, ostajući pri tvrdnji da je, nakon bogoslužja, samo jedna kamenica poletjela prema vjernicima, dok većina njih tvrdi da ih je zasula prava kanonada.

Samostan trapista u Banjoj Luci

Crkva svetog Ante

Gotovo bizarna priča, koja, dakako, nastavlja taj tragični slijed, događa se u sarajevskoj novogradskoj općini; tamošnja crkva sv. Luke, koja je još u izgradnji, ali koju, sve malobrojniji katolici redovito pohode, potkraj je ožujka u pet dana tri puta napadnuta. A u posljednje dvije i pol godine, dok je, dakle, još građena crkva i župna kuća četrnaest su puta bile na meti vandala. Nedavno je, napokon, otkriven jedan od napadača, stanoviti Elvis T. – koji je, kao zasad jedini identificirani, policiji, ali i ovdašnjoj javnosti objasnio (?!) da, u biti, nema ništa protiv katolika. Nego – samo – protiv svoje žene; čim ga ona iznervira, on zakamenja crkvu. A, znakovito, žena ga najviše ljuti nedjeljom.

Turski vakat

»Bezbroj sam puta kazao, oni koji kamenuju crkve, sutra će kamenovati ljude. I, evo, to se na Bistriku već dogodilo«, poručuje župnik župe sv. Luke Anto Jelić. Sve to, gotovo zlokobno, podsjeća na davna vremena, zapravo na turski vakat, o kojemu je u Ljetopisu sutješkoga samostana pisao fra Bono Benić. Na, vremena kada su u Bosni zamukla crkvena zvona, jer – tvrdili su po nagovoru osmanlijskih osvajača, domicilni muslimani – krave zbog zvonjave ne mogu davati mlijeko.

Samostan je Kristova krstitelja u Sutjesci ili Banovu dvoru (izvorno Curia bani) nastao u samu početku provincije Bosne Srebrene. Sagradili su ga, piše fra Bono, Kristovi vjernici, a tijekom vremena proširio Toma Krištić, pretposljednji kralj bosanski. No 1524, a 61 godinu nakon pada Bosne, samostan je srušen da od njega nije ostao ni kamen na kamenu. Nije, nažalost, bio jedini; iz Benićeva svjedočenja, temeljena na pouzdanim dokumentima, doznajemo kako je gotovo isti usud snašao i ostala četiri samostana – fojnički, kreševski, visočki i konjički. Povod je bio otprilike nešto kao ovovremena sarajevska žena-lajavica; starješina toga posljednjega samostana navodno nije, piše fra Bono, dao tadašnjemu konjičkome kadiji na dar, po jednoj verziji, pijetla, a po drugoj ribu glavaticu, što je kadiju, baš kao onoga muža što se, eto, vazda baš nedjeljom iskaljuje na boljoj (?) polovici, iživciralo te je „presavio tabak“ i turskom caru u Carigrad poručio da muslimanska vjera nikad u Bosni neće moći biti čvrsta i čista ako se spomenuti samostani ne unište.

Unatoč svemu pa, napose, i toj doista zlokobnoj podudarnosti, franjevci ove godine, ovoga svibnja posebice, obilježavaju osamsto godina od osnutka svoga reda i više od sedam stoljeća djelovanja u Bosni i Hercegovini. To me, jasno, neizbježno podsjeća na ratnoga provincijala Bosne Srebrene, pokojnoga fra Petra Anđelovića, koji je, kada je ’91. obilježavana sedamstota obljetnica franjevačke nazočnosti u Bosni, kazao kako je imao dojam da cijela Bosna slavi sa svojim ujacima.

A gdje je majka

»Možda i nije moglo biti drukčije, povijest nam je ista, isprepletena je. Bosna je imala nas i mi smo imali Bosnu. Jednostavno smo slavili, pomalo i naivno, ne htijući vidjeti tamne oblake koji su se nadvijali i nad nas i nad Bosnu«, govorio je fra Petar, ističući kako su franjevci Bosnu uvijek smatrali majkom te tvrdeći kako između bosanskih franjevaca i Bosne postoji majčinsko-sinovski odnos.

Gotovo pred svoju smrt, već teško bolestan, provincijal je doživio brutalni razbojnički napad na svoj dom. Nije mu, samozatajan kakva ga je Bog već dao, želio davati političke konotacije. Iako, čak i ovdašnje pretežito bošnjačko i uglavnom „uvezeno“ pučanstvo već iritiraju policijska priopćenja kako crkve i svećenike napadaju (samo) maloljetnici, luđaci i živčani muževi...

Pred upravo promoviranim novim provincijalom Bosne Srebrene fra Lovrom Gavranom zato je velika kušnja, koje je on, nedvojbeno, svjestan. Srećom posjeduje i veliko iskustvo.

»Radom na Kosovu i u Albaniji nisam se«, kaže fra Lovro, »pripremao za ovaj posao. No tamo sam, poglavito u Albaniji, radio s ljudima različita mentaliteta, s ljudima koji posve drukčije gledaju na stvarnost nego mi.«

Pravi čovjek na pravom mjestu, kazali bismo. Ovdašnjim je katolicima, dakako, nužan optimizam novoga provincijala, koji je nepokolebljiv da jedan narod – ukoliko ima vjere i pouzdanja u Boga te čvrst oslonac na moralnim načelima kršćanstva; a to su ljubiti bližnjega kao sama sebe, ljubiti svoje, poštivati tuđe, živjeti bratski sa svima – može živjeti svugdje i sa – svima. Da, eto, može – i danas, baš kako je to u stara vremena, u kraljevskome Jajcu, govorio fra Josip Markušić, uskliknuti: »Čuvaj Bosnu kao oči svoje!«

Multi-kulti

Bosna je, međutim, uvijek, a osobito danas, bila zemlja gdje nekako najranije smrkava, pa je, evo, danas franjevcima sve manje majka. A ovdašnje katolike ponegdje više ne mogu ni gledati. O čemu je, poručujući kako mu je jasno da (čak) ni u Sarajevu više nisu dobrodošli, nedavno svjedočio i kardinal Vinko Puljić. Puna su, naime, usta ovdašnjih političkih dužnosnika, ali i tzv. javnih djelatnika – o multietičnosti i multikulturalnosti. Kada su se, pak, dogodili prije rečeni slučajevi(?), gotovo nitko nije dignuo glas. Baš, uostalom, kao ni prošloga mjeseca kada je počela obnova mostarske džamije hadži Ali-bega Lafana na temeljima katoličke crkve. Reagiralo je samo Hrvatsko kulturno društvo Napredak, ali nitko, čak ni Zavod za zaštitu spomenika, nije im odgovorio. Džamija se, dakako, nesmetano obnavlja. A vrlo će brzo u Mostaru, vječnom gradu slučaju, početi izgradnja Islamskog centra vrijedna šest do osam milijuna eura, što će, dakako, financirati islamske zemlje.

Ta monumentalna građevina niknut će, u biti, na nekadašnjoj crti razganičenja dvije sukobljene strane, u blizini Hrvatskoga narodnog kazališta s južne, dok bi se sa sjeverne strane imala izgraditi nova zgrada Federalne vlade – koja bi, kao kakva tampon-zona, dijelila Islamski centar i buduću katedralu, za koju su temelji udareni još polovicom devedesetih godina.

Što god, dakle, u Bosni dotakneš, na podjelu naiđeš. I tako, evo, stoljećima. Za život, zapravo za, o(p)stanak ovdje zbilja je zato potrebna franjevačka vjera, postojanost i strpljivost. A to, kada je o Hrvatima riječ, nije lako. I, doista, svakomu nije dano.

Ni Vatikan ne spašava trapiste

Prošle je godine nadomak Banje Luke u dvorištu samostana Marija Zvijezda, redovnika trapista, počela izgradnja Zavoda za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju. Kardinal Puljić i biskup banjolučki Franjo Komarica odmah su reagirali te u prosincu izvijestili Vatikan. Sveta je Stolica, državni tajnik osobito, izrazila nevjericu jer se sve događa nakon što je premijer Republike Srpske Milorad Dodik 2008. u dva navrata pohodio Rim i čvrsto obećao kako će taj urbicid biti zaustavljen.

»Opravdano se bojim da će se zakon jačeg primjenjivati i na drugim slučajevima naše nepokretne imovine, koja će biti predmet naturalne restitucije«, boji se biskup Komarica.

Trapisti su, inače, u Banju Luku došli 21. lipnja 1869. i za kratko su vrijeme ti katolički redovnici pokrenuli brojne zanatske djelatnosti, tvornice i električnu centralu. Tako je središnji grad Krajine elektrificiran osam godina prije Zagreba. No danas doslovce dijele sudbinu tamošnjih katolika; od nekadašnjih 215 redovnika ostala su samo dvojica – braća Tomislav i Zvonko Topić.

Baš kao što od predratnih 250.000 Hrvata u ovom dijelu BiH trenutačno živi njih 13.500...