Ukinuti izborne jedinice za manjine i dijasporu

Ukinuti izborne jedinice za manjine i dijasporu

Hrvatski Izborni zakon nije pravičan prema većinskoj hrvatskoj naciji. U njemu dvije skupine hrvatskih građana imaju veća prava nego Hrvati, a to su pripadnici nacionalnih manjina i hrvatski građani s boravištem u inozemstvu, tzv. dijaspora.

Zar nije karikaturalno da narodni zastupnik romske populacije treba dobiti nešto više od tristo glasova da bi bio izabran u Sabor, a iza jednog sabornika hrvatske nacionalnosti mora biti oko 35.000 glasača. Stoga predlažemo ukidanje posebne Izborne jedinice za nacionalne manjine. Također je vrlo čudno da Hrvati s adresom u inozemstvu, pogotovo Hrvati u Bosni i Hercegovini, gdje su konstitutivni narod, (prema tome je BiH druga hrvatska država) imaju isto biračko pravo kao i hrvatski građani sa stalnim boravištem u Republici Hrvatskoj. Stoga treba ukinuti i Izbornu jedinicu za dijasporu. (Smiješno je tvrditi da su bosanskohercegovački Hrvati dijaspora kad su u toj susjednoj državi ne samo konstitutivni nego i najstariji narod, pojavivši se tamo prije Bošnjaka i Srba, ali to je posebna tema.)

Svjesni smo toga da će se pripadnici te dvije populacije pobuniti zbog ovih dvaju prijedloga, no mislimo da nisu u pravu, jer u Ustavu RH piše doslovno: »Biračko pravo, opće i jednako, imaju svi državljani Republike s navršenih 18 godina.« Dakle, opće i jednako, a to nije tako kad pojedini narodni zastupnici trebaju za svoj izbor u Sabor sto puta manje glasova od drugih. Ni u jednoj državi Europske Unije ne postoje posebne izborne jedinice za nacionalne manjine i iseljenike. Tko je sadašnji Izborni zakon nametnuo našoj zemlji nije joj htio dobro. Ali postoji odgovor i na moguće prosvjede „pogođenih“ manjinaca i dijaspore.

Dva glasa

Stoga predlažemo da svi glasači s boravkom u Hrvatskoj dobiju po dva glasa. Prvim glasom biraju narodnog zastupnika u svojoj izbornoj jedinici. Hrvatska ima po prilici 4,3 milijuna građana, pa bi bilo mudro da na svakih sto tisuća građana dođe po jedan narodni zastupnik, dakle Hrvatsku bi trebalo podijeliti na 43 izborne jedinice. U svakoj pojedinoj izbornoj jedinici pobjeđuje na izborima kandidat s najviše glasova, bez obzira bila riječ o apsolutnoj ili relativnoj većini. Drugim glasom hrvatski državljani pak biraju izborne liste političkih stranaka, a izborna jednica za drugi glas je cijela Republika Hrvatska. Svaka stranka stavlja na svoju izbornu listu 43 kandidata. Izabrana su 43 kandidata s najviše glasova. Dakle, u Sabor bi ušla 43 zastupnika iz, nazovimo ih, pojedinačnih izbornih jedinica, i 43 iz državne izborne jedinice sa stranačkih lista, ukupno dakle 86 zastupnika. Manje nego danas, ako se ne varam, ali i to bi bilo pozitivno, u znaku štednje u državnom aparatu.

A sad predlažemo novost za hrvatske birače s boravkom u inozemstvu, pa i u Bosni i Hercegovini, jer ona je, premda specifično, ipak inozemstvo. Budući da ne žive u hrvatskim izbornim jedinicama, oni bi imali samo jedan glas, onaj za stranačke liste. Pomnjivu čitatelju upast će u oči da bi za zastupnike sa stranačkih lista trebalo više glasova jer za njih glasuju Hrvati u tuzemstvu i inozemstvu. Da, to je tako, ali to nije problematično, jer znamo prema dosadašnjem iskustvu da broj birača iz inozemstva u usporedbi s onima u Hrvatskoj nije prevelik. Razlika u glasovima za zastupnike iz pojedinačnih i stranačkih izbornih jedinica ne bi opterećivala demokraciju. Međutim, svakako bi trebalo uvesti dopisno glasovanje tako da se poveća broj birača iz inozemstva. To je davno obećao bivši predsjednik Sabora Vladimir Šeks, ali od toga nije bilo ništa, i to bez ikakva objašnjenja. Govorkalo se da bi se tim glasovima moglo manipulirati, ma što to značilo, premda postoji pozitivno iskustvo o toj vrsti glasovanja u EU.

Samo Srbi u Sabor

A što se tiče predstavljanja nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru prema navedenom prijedlogu o glasovanju, u Sabor bi ušli samo predstavnici srpske nacionalne zajednice, jer ih ima najviše, pretpostavljamo oko 350.000, pa bi trojica (troje) Srba svakako ušla u Sabor. Ostali manjinci ne bi, i to ne bi bila „katastrofa“, jer bi posebnom zakonskom novelom u postojećem Zakonu o manjinama trebalo točno odrediti koja neotuđiva prava imaju nacionalne manjine u, recimo, županijama i općinama u kojima žive u većem broju. Tu bi za njih, možda, trebalo uvesti posebna biračka prava, primjerice, odustajanje od zaporke od 5 posto. Treba pogledati kako su to riješili Nijemci u pokrajini Schleswig-Hollstein s tamošnjom danskom nacionalnom manjinom. A sa svojim prvim i drugim glasom manjinci, kao i ostali građani Republike, i bez toga bi utjecali na biranje zastupnika. To bi potaknulo političke stranke da na svoje stranačke liste stave po kojega kandidata nacionalnih manjina, ali to ne bi trebalo regulirati zakonom, jer napokon trebamo ući u sferu istovjetnosti državljanstva i nacionalnosti ili, kako se to u Hrvatskoj veli, manjinci bi trebali napokon postati „politički Hrvati“, kao što je to s nacionalnim manjinama u svim državama Europske Unije. Današnje povlastice naših nacionalnih manjina potječu iz komunističke prakse formalne naravi.

Smanjiti broj županija i izbaciti preambulu

Predlažemo također da se smanji broj županija tako da se približimo standardu EU o administrativnim jedinicama s najmanje 200.000 stanovnika. Kao primjer možemo zamisliti da se četiri dalmatinske županije: dubrovačko-neretvanska, splitsko-dalmatinska, šibensko-kninska i zadarska, ujedine u dvije, a ostale tri na obali Jadrana, ličko-senjska, primorsko-goranska i istarska u jednu. Trebalo bi ujednačiti imena županija prema gradovima, a ne kao što je sad bez ikakva reda, pa se nazivaju pokrajinskim i gradskim imenima. Ne znam kakav smisao ima ime Splitsko-dalmatinska županija, kao da ostale u Dalmaciji nisu dalmatinske. Vjerujem da bi i ovdje bilo otpora, posebice iz Splita i Istre, ali to su kampanilizmi koje valja prevladati. Evo prijedloga za imena triju jadranskih županija od zapada prema istoku: riječko-pulska, zadarsko-šibenska i splitsko-dubrovačka.

Nedavno smo u hrvatskim novinama čitali da će neki mladići biti kažnjeni, i to prema zakonu (kojemu nije rečeno) jer su se koristili „fašističkim“ izrekama, pretpostavljamo da je to bio ustaški pozdrav »Za dom! Spremni!« Ovdje bi se moglo raspravljati o tome koliko je ustaški pokret bio fašistički, koliko ekstremno nacionalistički ( što nije isto), koliko socijalistički itd. Jedno je ipak sigurno: koliko god je taj poklič sam po sebi bezazlen, kompromitirali su ga ustaše i mogao bi biti zabranjen. Ali isto tako bi trebalo zabraniti i komunističke pozdrave, pjesme i propagandu. Kao što »ostvarenje tisućugodišnjeg hrvatskog sna o uspostavljanju vlastite države«, kako su ustaše nazivali svoju NDH, ne može biti isprika za ustaške zločine, tako ni antifašizam hrvatskih ( zapravo jugoslavenskih) komunista ne smije biti krinka iza koje današnji postkomunisti u nas nastoje zabašuriti partizanska zlodjela. Europski parlament jednako je osudio fašističke i komunističke zločine, posljednju osudu Hrvatski sabor kao da nije realizirao. Zabuna je stvorena u preambuli Ustava RH, koja upravo vrišti o kompleksu manje vrijednosti onih koji su ga pisali. Riječ je tu o kontinuitetu hrvatskog suvereniteta od hrvatskih kneževina u sedmom stoljeću do ustava Socijalističke Republike Hrvatske.

Suverenitet i nepostojanje Hrvatske

A Hrvatska je izgubila suverenitet u 10. stoljeću te je sve ono što je uslijedilo poslije bilo u najboljem slučaju podijeljeni suverenitet ili više-manje autonomija unutar nehrvatskih država. Tek 1990. Hrvatska ponovno postaje suverena. No najnetočniji je ovaj odjeljak u preambuli: »– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963–1990).«

Ovdje se mora jasno i glasno reći: ni NDH, a ni partizanska Hrvatska, a još manje socijalistička Hrvatska, nisu bile suverene države. Iz toga dijela Preambule Ustava RH današnji postkomunisti izvode svoju tvrdnju da se sadašnja demokratska Republika Hrvatska zasniva na antifašizmu, što je notorna neistina. Svakomu bi trebalo biti jasno da hrvatski (bolje reći jugoslavenski) antifašizam u Drugom svjetskom ratu i nakon njega nije moguće odijeliti od komunističke ideologije i prakse. Preambula inače nema normativnu važnost, odnosno na temelju nje ne mogu se donositi zakoni. U članku 1. Ustava RH piše: »Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država.« U cijelom tekstu toga temeljnog zakona uopće ne možemo naći riječ antifašizam. A što se tiče državnog suvereniteta, Endehazija je bila, osim »izraza želje hrvatskoga naroda za neovisnošću« također »kvislinška tvorevina« i »zločin«, (kako ju je definirao povjesničar Franjo Tuđman). Dakle, dvije negativne prema jednoj pozitivnoj ocjeni ! Ona je, doduše, posjedovala narod, teritorij i vlast, ali nije bila suverena. To se u još većoj mjeri može reći za zavnohovsku, narodnu i socijalističku Hrvatsku, koje uopće nisu imale međunarodni subjektivitet, nego su bile samo dio teritorija unutar Jugoslavije. Posljednja je dobila međunarodno priznanje tek nakon sporazuma Tito–Šubašić godine 1944. Iz toga moramo zaključiti da je čitava ustavna preambula lažna i suvišna pa je treba izbrisati. Srbija, koja ima dulju državnu tradiciju od Hrvatske, upisala je u preambuli svoga ustava samo jednu rečenicu u kojoj se spominje »stoljetno državotvorstvo srpskoga naroda« i »Kosovo kao nerazdvojiv dio Srbije«, i to je sve. To je, dakako, iluzija, ali zasad se od Srbije ne može očekivati odricanje od njezine bivše južne pokrajine. Za objašnjenje želje hrvatskog naroda za vlastitom državom dovoljno je navesti njegovo pravo na samoodređenje, inače zabilježeno u Povelji Ujedinjenih naroda, te rezultat referenduma temeljem kojega je proglašena suverena i neovisna Republike Hrvatska. Prenatrpanost sadašnje preambule na početku Ustava Republike Hrvatske svjedoči o strahu da bi nam netko u inozemstvu mogao osporavati prirodno pravo na vlastiti državni krov nad glavom. Rekli bismo, tipično hrvatski kompleks.

Gojko Borić