U potrazi za istinom u slikarstvu

U potrazi za istinom u slikarstvu

Zagrebačkoj likovnoj sceni potkraj 60-ih i tijekom 70-ih godina prošloga stoljeća nipošto nije nedostajalo živosti i raznolikosti. Niz pravaca i pokreta usporedno se javljao i egzistirao doista začudnim intenzitetom, pri čemu su gradske ulice i trgovi nerijetko preuzimali ulogu galerijskih prostora te na taj način postajali uobičajenim mjestima prezentacije – redovito u izravnoj komunikaciji sa slučajnim prolaznicima – svježih i nerijetko provokativnih stvaralačkih ideja odnosno postupaka. Sve te osobnosti i pojave, iako u vrijeme kada su se javljale nisu nailazile na zadovoljavajuće razumijevanje najutjecajnijih predstavnika struke, danas su nezaobilazan dio hrvatske povijesti umjetnosti druge polovice 20. stoljeća poznat pod pomalo neodređenim zajedničkim nazivom Nova umjetnička praksa. Dovoljno je spomenuti Bracu Dimitrijevića, Gorana Trbuljaka, Borisa Bućana, Dalibora Martinisa, Sanju Iveković ili Grupu šestorice autora, pa da se uvidi s kakvim je mladenačkim umjetničkim potencijalom Zagreb u to vrijeme raspolagao. Pobrojanim autorima, dakako, lako bismo mogli ravnopravno pridružiti još nekolicinu kvalitativno, generacijski i svjetonazorski bliskih im kolega, ali tek vrlo pedantan pristup u misli dozvao bi nam i ime Dubravka Budića. I doista, iako je riječ o iznimno zanimljivu i važnu autoru, koji se umjetnički aktivira početkom 70-ih godina, stvaralaštvo mu je nedovoljno poznato. U tom smislu indikativan je podatak da natuknicu s njegovim imenom nećemo pronaći niti u Enciklopediji hrvatske umjetnosti. Glavni razlog – nipošto i opravdanje – za takvu anonimnost svakako predstavlja Budićevo petnaestogodišnje izbivanje iz Hrvatske. Između 1989. i 2004. ovaj umjetnik, naime, živi i djeluje u Torontu, a tek pretprošle godine izdana mu je monografija. Tekstove u monografiji napisali su Želimir Koščević i Vladimir Gudac, pri čemu se potonji prisjetio kratkopostojeće grupe TOK, kojoj je bio osnivač, a čiji je istaknuti član bio i Dubravko Budić. Iste godine kada se pojavila monografija Budić je samostalno izlagao u Varaždinu, prvi puta u Hrvatskoj nakon punih osamnaest godina.

Dubravko Budić, Bez naslova, 1999. akrilik na platnu, 102x102 cm

Prošloga mjeseca, zahvaljujući Galeriji Vladimir Bužančić, s posljednjih desetak godina Budićeva stvaralaštva napokon se mogla upoznati i zagrebačka likovna publika. Pritom svakako nije naodmet ukazati i na određenu simboliku ove izložbe; davne 1989. u istoj galeriji – tada se zvala Spektar – Budić je održao svoju posljednju izložbu prije odlaska u Kanadu. U međuvremenu, izmijenit će se izgled i naziv ne samo galerije nego i čitave države!

Iako je kao član grupe TOK sudjelovao u uličnim akcijama i performansima, propitujući na taj način granice likovnog izražavanja i zalažući se za integralno umjetničko djelovanje, Budićevo stvaralaštvo ipak će u najvećoj mjeri biti obilježeno slikarstvom. Dakako, to nikada nije konvencionalno slikarstvo koje bi stajalo u izrazitoj suprotnosti ili nerazmjeru s urbanim akcijama ili određenom konceptualnom likovnom praksom. Slikarski čin u Budića, naime, uvijek ostaje katalizator propitivanja, traženja i problematiziranja, a nipošto sredstvo za postizanje tradicionalno shvaćanih estetskih učinaka. Uostalom, zadržimo li se isključivo na njegovu slikarstvu, Budić će se i dalje opirati bilo kakvoj krutoj odnosno jednoznačnoj kategorizaciji. Pristupimo li mu površno, Budićev slikarski opus može nam se, dakle, činiti nedosljednim, pa čak i proizvoljnim: racionalno se izmjenjuje s intuitivnim, geometrijsko s organičkim, nesputane geste s minucioznim tretmanom plohe, a naglašene teksture s posve glatkim površinama. Pa ipak, sve to – iako se s formalne strane ne može osporiti – nipošto neće razvodniti osnovnu autorovu poetiku, čiji kontinuitet prepoznajemo, kako je to autorica predgovora u katalogu izložbe Anita Zlomislić lijepo napisala, »u onome što stoji iza slike, u polazištu da se istinom u slici opravda smisao umjetničkog poziva«. U tom smislu 29 izloženih akrilika na platnu ili ljepenki doista potvrđuju Budića kao istinskoga umjetnika-tragača, koji si nikada neće priuštiti luksuz proglašavanja bilo kakvih vječnih i nedodirljivih istina. Forma, ali također i sadržaj, za njega predstavljaju tek sredstva koja nam, svaki put na drukčiji način, mogu pomoći da odškrinemo vrata što nas dijele od onoga bitno neizrecivoga. Odškrinemo, ali nikada posve otvorimo i kroz njih zakoračimo.

Vanja Babić