U obzoru postmoderne

U obzoru postmoderne

Zaključimo dakle: suvremeni kajkavski pjesnik – pjesnikinja, suočeni s odgovornošću pisanja, svoju zadaću obavljaju uspješno, na tragu standardne matice, a ponekad i znatno odgovornije

Ivan Kutnjak

Iscrtavajući svoj jadroplov meandrima hajdegerovske i posthajdegerovske matrice, u plićacima nadsvođenima sintagmom (tempora) postmoderna, sa svim pripadnim atributima zatečenima u analitičkim pojmovnicima i književnim peljarima pjesničke prakse posljednjih tridesetak godina protekloga stoljeća – u prostoru interteks-talnosti, demontaže, ironije/ osporavanja – suvremeno se hrvatsko kajkavsko pjesništvo konstituira (analogno onomu na današnjemu standardu) na crti razlikâ između dekonstrukcije zavičajnoga toposa, prema Milanji (Milanja, 2007), nakanjeno sklonidbi arhajske jezične magije (Bagić, 2001), pa preko »crne rupe« odnosno nigdinske ontologije – gradacijskim imperativima nihilizma (Pažur, 2007), demonstrirajući iskustvo »semantičke trošivosti«, pa sve do konačne obeznakovljenosti, raskorjenjivanja, izolacije, destrukcije, otuđenosti pa i obezvrijeđenosti »lica od klekovine« (isti izvor), u stanovitoj fiksaciji prostora »zatvorenog svijeta« i »razgrađene hiže«, ali i kreativne nadgradnje stanovitih prošastih / linearnih modela pisanja; konstituira se, dakle, višeslojan pjesnički tekst koji signira i potvrđuje zrelost i modernost (Skok, 2007), regbi žilavost pjesničkoga bića kajkavskoga, sažimljući »novi korak« u odgovornost pisanja kao osobnog imenovanja svijeta (Pažur, 2007). Ili – izravnim tragom upisane pjesničke konotacije, koju potpisuje trilingvalni pjesnik Zvonko Kovač: »...hiža mora kak i / rieč čuvarica bitka biti, njena špilja/.../ pesem mora biti zračna, svetla,/ obloki široki, da bi i zvezde i oblake,/ i sonce i mesec, vu morju zercalili. / Predobra rieči moja/.../ zato ne molčati, tajiti / kuliko si tuožna, brezpomočna / i nespokojna, sama, ar išče ne vumiruča« (Z. Kovač, Sonetni vienac)

Krajputaš Kostel – Melin

Komunikacija između autora i čitatelja

Postmodernizam osamdesetih i devedesetih nije međutim isključivi pojam uz koji se vezuje suvremeno kajkavsko pjesništvo, nego je ono vezano – idući tragom njegovih interpretatora i valorizatora – i uz neomodernizam (drugu modernu) koji pokriva i šezdesete i sedamdesete godine protekloga stoljeća, a više dolazi do izražaja s pojavom časopisa Kaj 1969. godine. Afirmativnim, poticajnim okružjem tomu mogu se danas smatrati brojne književne manifestacije u tradicionalnom prostoru Kaja – smotre, recitali, nastupi književnika, potom i stručni i znanstveni skupovi, a netom poslije toga i posebne edicije koje prate i registriraju takav književni život: zbornici, zbirke, antologije, disertacije. Kajkavsko se pjesništvo sve češće i sve uspješnije javlja kao specifičan oblik komunikacije između autora i čitatelja (Skok, 2007), zahvaljujući ponajprije činjenici što su vrata ostalih časopisa i izdavačkih kuća za kajkavskoga književnika (bila) zatvorena.

»Recitalno pjesništvo« – a što nikako nije i njegovo vrsno određenje – javljajući se kao specifičan način žive i plodotvorne komunikacije između autora i recipijenta pruža dragocjenu građu cjelokupnom kontekstu suvremene hrvatske književnosti jer se iz njega, između ostaloga, izdvajaju i reprezentativna, antologijska imena suvremenih kajkavskih autora, koja postaju sve češće i predmetom kritičkostudijske analize i interpretacije (isti izvor). S vremenom isti se fenomen promatra sve češće na razini »autorske izvornosti, poetičke manifestacije, te jezične, dijalektalne izvornosti i bogatstva«, a suvremeni kritik usmjeruje sve češće svoju pozornost »kontemplativno-kognitivnoj razini« ove pojave, tražeći snagu »duhovne srčike« i njezine najbitnije značajke /.../ a sve to sa svrhom otkrivanja istinske odgovornosti kajkavskoga autora da vlastiti izraz učini doista aktualnim, sudbinskim i sudbonosnim (cit. autor).

Ernest Fišer

Zvonko Kovač

Na crti Mrkonjićeve trijade – iskustvo zemlje, prostora – egzistencije i jezika – trovrsno je iskustvo i suvremenoga kajkavskog pjesnika, koji se profilira na estetičkim zasadama »semantičkog sintetizma« odnosno »semantičkog shematizma« (Fišer), s lijepim brojem mladih kajkavskih autora.

Kao što »napreduje« matica hrvatskoga pjesništva na standardu po izlasku iz elitnih neformalnih »škola« šezdesetih i sedamdesetih – odnosno vjere da se jezikom može mijenjati zbilja ili, u najmanju ruku, jezik, u smjeru raskorjenjivanja odnosno pražnjenja pjesničkoga znaka napreduje, profilira se i suvremeno kajkavsko pjesništvo, ponekad u svom »trojvrsnom kinču« kao suvereni dionik nacionalne književnosti i kulture (Prema: Kuzmanović, Fišer, Skok, Kalinski).

Kreativnu, sudbinsku funkcionalizaciju Kaja kao jedinoga viteškoga štita, prema zasadama generativne antropologije, kajkavski bard – zatečen stanovitom jezom u povijesnim klancima jezika – jezika materinskog kao sredstva komunikacije s Apsolutom – suvereno poosobljuje, nakanjujući privesti je njezinoj iskonskoj zadaći – osovljenosti o temeljna uporišta Vremena i Prostora suprotiv Čkomini, istodobno udaljavajući se od sladunjavosti tradicionalne kantilene i uzvisujući vlastiti lirski subjekt – »zgažen«, »bačen na koljena«, suprotstavljen prijetećoj »čkomini«, hrabreći ga i obvezujući na stanovitu dramatsku ulogu u sjeni povijesne scenografije: »glavu gore«, »svoju dragu ljubeč kruto, barzo, knjigopisec zvišeni« (I. Kalinski, Traktatuš kajkavianuš varasdinenžiš).

Autobiografsko i zavičajno

Osovljujući se o povijest privatne sudbine kao univerzalnoga čovjekova i društvenog simbola, vlastitom prisjećajnom gestom, pjesnik spaja – kako tvrdi kritik – autobiografsko, privatnograđansko ja s lirskim subjektom, »romoreći, bugareći i tužeći nad vlastitom sudbinom i domovinom« (Milanja, 2007). /.../ »Kovača najbolnije dira nagla i disonantna aritmija prirodnoga, povijesnoga i naravnoga tijeka« (isti izvor): »strah me od rojenja... mira na bu bile... samo se vlažne megle med nami vlečejo... sam duh sveti zna kaj nas još čaka...« (Z. Kovač, Nigdar nabo nišče več mogel dimo iti, dimo dojti).

A ono – to osjetilno imenovanje svijeta – svijeta »zavičaja jezika«, »kuće bitka« – nenadoknadivog i nepresušivog izvora drugog pola spoznaje: »čiste osjećajnosti« kao stanovitog transcendentalnog iskona (koju se može smatrati i potpunom prazninom i potpunom puninom istovremeno; koja je smrt egzistencije, »prvobitna prirodnost«), a u povratku kojoj se – prema Abbagnianu – kao u prirodnomu iskonu »spaja čovjek s čovjekom, i egzistencija nalazi svoje zavičajno smirenje«. Naime put umjetnosti kao povratak prirodi jest »autentičan egzistencijalni izbor«, rješenje problema »moje prirodnosti«, ali i rješenje koje se jednako postavlja za sve ljude (isti izvor). Takva paradigma uostalom cirkulira europskim estetskim krvotokom već od Baudelairea kao »slikara modernog života«, koji supstancijalizira i primjeruje lijepo modernosti sada već poslovičnom prepozicijom: »Lijepo je sačinjeno od jednog vječnog elementa, nepromjenljivog, čiji je kvantitet izvanredno teško odrediti, i iz jednog elementa relativnog, zavisnog, koji će biti, ako hoćete, naizmjenično /.../ epoha, moda, moral, strast« – kao što takvu istu stvarnost na drugom prostoru percipira i suvremeni hrvatski kritik u djelima hrvatskih umjetnika riječi (N. Jurica, 1988).

I kao što je Goran – »osvjetljujući svijet svoga zavičaja« ostvario »cjelovitu i originalnu viziju« koja je upotpunila regionalni spektar međuratnog hrvatskog pjesništva (Skok, 1985), tako i kajkavski fin de vingtičme sičcle u prostoru jezika upeterostručuje razlomak nigdinske ontologije – zimogrožljiva poljupca Nigdine, u prostoru osjećajnosti kao transformirane osjetilnosti jezika, pridodajući fenomenu suvremenoga hrvatskoga pjesničkoga medija – Riječi (i ne tako rijetko) potrebit »bezgov cvet« i aromu u nekom virtualnom koktelu na crti gašenja »žeđi« na putu od poezije do antipoezije, upisujući se u tekst na putu od neotradicionalizma i neoekspresionističkoga pjesničkoga znaka, pa sve do totalne postmodernističke kontradance i upredenosti u vjetrovita svjetska područja estetskih ciklona.

Denis Peričić

Božica Pažur

Ivo Kalinski s priznanjem

Bilingualno i trilingualno

Do danas stroge su književne selekcije u korpusu suvremenoga kajkavskoga pjesništva identificirale najmanje pedeset i više antologijskih autorskih imena – među kojima se ističu ponajprije ona bilingvalna i trilingvalna – a koja potvrđuju svoju izvornost u ukupnom hrvatskom književnom kontekstu vlastitim djelima, dopunjujući time ukupnu sliku potentnosti trojezičnoga bića hrvatskoga. U sam vrh takva stvaralaštva svakako pripadaju i autori čijim ćemo pjesničkim ostvarenjima nastojati obujmiti ukupnu sliku toga vrijednog fenomena suvremenoga hrvatskog pjesničkog umijeća.

Brojna su imena koja, eksperimentirajući – nakon Krležine barokne grmljavine– dolaze do zanimljivih rješenja i spoznaja, jedna proširujući i usmjerujući kajkavsku pjesničku frazu nabijenu vrhunskim artističkim eksplozivom i funkcionalnošću, komunikativnoj izravnosti i silini, druga uvodeći elemente prividne denotacije pjesničkoga toposa tijekom specifičnoga postupka, s nakanom njegove interpolacije u viši sustav, ili – opet, pročišćujući, senzibilirajući – regbi, propitujući –tradicionalizam, upućujući se krepkosti i gorčini pučke gnome i »verzotočja«, spravljajući prema svim tradicionalnim (vječnim!?) zakonitostima nekoga ljekarničkoga tarionika omamljujuću miksturu iz dubodolina ekološke Panoniae Superior, nezasjenjene turbulencijama koje navještaju rasap i pomak pjesničkoga znaka prema sveopćoj tišini – grafizmu ili neartikuliranomu vrisku i potonuću govora u žitku crnu masu neprekidne noći i totalne afazije, koja prijeti da preplavi – in ultimis – i rascvrkutanu »štinglecovu mansardu« na ladanjskomu plemićkom imanju u nekom i ne samo imaginarnom Čepelovcu.

U pjesmama nove generacije javlja se pojava unošenja potrošena i marginalizirana dijalektalnoga izraza u pukotine zatvorenog i definiranog sustava (Milanja, 2007), s tendencijom ponovne uspostave sinkretičkoga (trojezičnog) književnog jedinstva, ali isto tako sa snažnom vjerom u mesijansku ulogu pjesništva. Izraziti su predstavnici takve poetike sedamdesetih autori Ernest Fišer, Zvonko Kovač i Božica Jelušić te još neka imena.

Fišerovim pjesmama u prozi – koje su i jedno od formalnih obogaćenja Kaja – tih godina prevladavaju motivi potrage za »zmožnim zviriščem« presahnule kajkavske riječi, vjere u nužnost njezina obnavljanja, njezine resurekcije sada, kada već sve »zvehnjeno čepi vu tebi« »na vuzlu kmičnoga Meštra«, tj. smrti egzistencije. Obraćajući se svom alter egu pjesnik ga napućuje »prama kmici« »smrznutim kričom«, ali »vu slobodi« (E. Fišer, Morje zvun sebe). Z. Kovač – nastavljajući Fišerovu odisejadu kajkavskoga meštra u pjesmi Idi vu naše megle, se popikni i budi kuš – unosi postmodernističku šrafuru u vlastiti tekst, priskrbljujući mu time elemente ironijske geste: »idi«, »se popikni«, »budi kuš«, sravnjujući sve napredno s pokojnim, kao što to i sama stvarnost uostalom čini: »čkomiš, zanavek čkomel buš«. Virtualni aktivizam – do kojega je put zavijen maglom i krhkošću tjelesnoga – jedino je spasonosno, ali istodobno i nemoguće rješenje: »Sve će biti i proći će sve« znakoviti je silogizam kojim pjesnik standardno zaključuje svoju nigdinsku ontologiju kajkavianu.

Krajputaš Cigrovec – Vuki

Božica Jelušić

Kemija riječi i pogleda

Opsesija pisanja, »pesemčinjenje«, alias resemantizacija »zdroblenih rieči« (B. Jelušić, Reči koje sem biležila vu kmici) trajna je, premda sizifovska zadaća kajkavskoga meštra, naslonjena ponekad na tradicionalnu metaforu, tradicionalno zanjihanu ariju ispod vitkih, tamjanom namirisanih, mulihovskih svodova katedrale, ispod kojih u svojoj samini i čkomini, u znaku presudnih pitanja, odsjeda i rovari kao osamljeni ćuk po vlastitoj nutrini contrascriba – protupisec, u nutrini u kojoj je »se spremeknjeno«, »se bez korena«, a lirski subjekt stjeran u kut: »...zakaj se zove MOJ ŽIVOT a nemremo se zestati«, pita se pjesnikinja skicirajući, puna stanovite nostalgije, vlastiti dijarij, zapravo noktuarij svojom materinskom frazom, slobodnim stihom na crti neke simultane imaginarne kemije Riječi i kemije Pogleda – nokturalnom zabilježbom razapete duše, nakon potonule Atlantide, »zemlje od reči« »potoplene v zlatnem mulju«, čime autorica izriče i svoje decidirane vrijednosne sudove naspram materinske riječi, koju je pak zadesila sudbina u sjeni atributa nezaustavljive hibernacije: »vetrene egede«, »pijana foringa«, »sneg se zesipal na ružmarin«, u svijetu u kojem »Senje kak kudjelju severec vitla«, a »svetlo pri hiži vužiže se na svetke«.

Stvaralaštva u jeziku nema niti ga može biti na apstraktnoj razini jezičnoga sustava, u sferi paradigmatske organizacije gramatičkih kategorija, tvrde jezikoslovci (Peti, 1988). Pokazuje se – očituje se Peti u nastavku tvrdnje – da je stvaralačko u jeziku moguće samo u iskustveno utvrdivoj situaciji ostvarivanjem govornih jedinica u govoru ili tekstu, dakle na razini sintagmatike, sintagmatskim strukturiranjem kojemu je uvijek svrha prenošenje izvanjezične obavijesti. Obavijest koju upućuje suvremeni kajkavski tekstotvorac upisuje u pošiljku njezinu recipijentu, konotira znakovljem suvremene komunikacije, koja sve češće sučeljuje primatelja s pošiljateljem, smještajući ga negdje unutra svojom fatičkom funkcijom (Stamać, Tko govori majstoru). Emotivnom funkcijom kajkavski je pjesnik nošen – pomaknutošću iz središta, na temelju aktualnoga povoda za drukčijim viđenjem stvari – u stanje »pobuđene duševnosti, pa i intelektualne«.

Širok repertoar oporbenjaštva

Repertoar poetskih signala – kako ih naziva suvremeni teoretik – u suvremenoj tekstotvorbi kajkavskoga autora vrlo je širok i raznovrstan. Trajno razapet između beskrajne Punine i potpune Praznine, na vanjskim rubovima Riječi, kajkavski pjesnik nosi svoj teret podjednako dramatski, pokušavajući (što vrlo uspješno i čini!) re-semantizirati vlastito tekstotkanje unutar čovjekova upojedinačenog iskustva Prostora, Vremena i Jezika kao aktualne i bitne hipotetske geste svakoga stvaraoca, dolazeći na taj način do stupnja totalne filozofske rezignacije: »trijeb je svezati gubec«, »znati ne spomenuti nijednu rieč«, na nekoj mrtvoj livadi s »mrtvim nebom« i »mrtvim škanjcom«, sa zaključnom transformacijom Bića u Nebiće, Subjekta u Objekt, govora u totalnu afaziju: »biti cicirici na odhičeni pizzi, cicirici peteh, kokotiček, petelinček«, što na stanovit način lirskome subjektu priskrbljuje trajnu vitalnost oporbe, oporbenjaštva prema nametnutim normama i imperativima: »Latet anguis in herba« – šifrira lirski subjekt svoju poruku na referencijalnoj razini, odašiljući je potencijalnom primatelju (I. Kalinski, Cicirici... skrita kača vu travi).

Kajkavska pjesnička fraza čuva u sebi specifičan emocionalni viskozitet – emocije koje razbuđuju i razuđuju, obudovljuju; emocije koje nisu jednostavne, plošne; emocije su te mahom rezultat sinkretičkoga doživljaja gorčine/miline, stanovitoga autotrapljenja i ljupkoga zaborava, sretne trošivosti: »ti si jeden krič, da znaš«, »tve rieči od sikud pučeju lopatu, trumbletu i sprevod« – pjeva Božica Pažur na svom brezničkohumskom idiomu, uplećući antropomorfne mikrostrukture u svoj eks-presionistički prelomljen stih, pripijen naborima vlastite duše, tražeći i razgrćući korijene Rieči, ali i korijene vlastita postojanja u kontekstu u kojem se ide spat »s punu trugu rečjŕ« i gdje se one spajaju u polifoniju zvuka, slike i pokreta, na razini intimnoga svijeta praspoznaje dodirom, korakom, uhom i – usnama upućenima »človeku mesečlivom«, u nokturalnoj scenografiji u sjeni koje »ftiček otkljuvava« riječ po riječ sa suhoga stabla (B. Pažur, Ti si jeden krič, da znaš).

Udaljujući se od klasičnoga sentimenta na razini ispovjedne ili besjedovne strukture stiha, suvremeni kajkavski autor sažima u pjesničkome retku ljubav oznakovljenu »svim bičevima ovoga svijeta«, dovodeći je do statusa negativnog njezina određenja, ispovijedajući na taj način i križni put kajkavske Riječi nekim novim »mesečlivim« reljefom međuljudske komunikacije, u želji da stari jezični znak iz stanja njegove praznohodnosti dovede do razine utočnjavanja jezika sukladno imaginativno organiziranoj zbilji (Peti, nav. dj.): »Mala, bič zemi, hrpta mi razcufaj«, »prelomi kosti«, »zežmikaj z mene najzadnju kap mladosti«, »pretuči me kaj vola«, »koleno med noge svom mi silom zabi«. A sve to nošeno strujom sumpora što isparava »vu zemli« u kojoj »dihamo jogenj steklenog zmaja«, a na »telima našim kervava je packa«, kao što pjeva Denis Peričić u Tetoveranom človeku II. 1994.

Ljubav i jezik

Ljubav je osnovna ljudska emocija, ljubav je kostur čitavih estetskih razdoblja (trubaduri!), trajni tematski pokretač poezije pa tako i modernoga kajkavskog barda; nazočna je u njega ipak više kao konotacija nego u svom denotativnome značenju i smislu; ponajprije kao absentia, horror vacui, umjesto kao punina, ispunjenje.

Uspostavljajući tako suvremenu, urbanu vizuru kajkavskoga znaka – »nepotrošenim metaforičkim obiljem« (Pažur, 2007), kajkavski pjesnik nastavlja matricu trajne prokšenosti i boeme, kako bi ponajprije sam sebi dokazao da lunatska inscenacija Griča i Kolodvora, Dolca i Zdenca živi ujedno i kao (potencijalna) semantička Riznica i istovremeno prijeteće hipotetičko Ukinuće govora u stanovitu »nakrivljenu krajoliku«, preverovskom inačicom ritmičke organizacije stiha, bogatom metaforikom i radikalnom deruralizacijom kajkavske pjesničke riječi (Pažur, 2007), osiguravajući joj time suvereni prostor i na gradskome asfaltu kao zavičajnom prostoru vlastitoga lirskoga subjekta. »Gda me je /.../ ta cerekava noštalgija«, »gda sem v luftu čutil bistrinu vužgane zalublenosti« – plete emotivne mikrostrukture u postprodukcijskoj vizuri suvremeni urbani kajkavski bard s atributima Majetićeva nonšalantnoga, naizgled neutralizacijskim postupkom ispražnjena poetskoga signala s temom više trenutka svedena na prolaznost nego trajno uzvišena stanja duša, i nastavlja: »kajaznam, nisem mogel reči NE(!)«, »vu kvartu zdroblenih senj«, »nisem ja zajebeni luzer teri bu zmišljal sonete«, »kajaznam, a tu puce, larma dišeča, vužgane gledenje, sveder vrtalec«, »zvezde narajcane do pohotljve bedastoče«, »za ovu večer slatkoče«. Reduplicirajući frazem, figuru »kajaznam«, potencirajući njezinu interrogativnost ali i žuhku konotativnost , podvodeći takvo svoje postmodernističko pjesničko iskustvo pod suvremeno znakovlje sumnje, relativnosti, opustošenosti, regbi: dekonstrukcije, razmrvljenja, pjesnik sastavlja novu formulu Ljubavi od krhotina razbijena zrcala.

Tematizirajući Ljubav, Zemlju, Smrt, nigdinsku ontologiju (u Pavićevo doba to je bilo tradicionalno kajkavsko »petoknižje«: »rojenje«, »tabor«, »fremt«, »grunt« i »grob«), kajkavski stvaralac tematizira i ulogu jezika, čupajući ga iz stanovite »tambe jezeka« u okviru postmodernističke obnove neistrošenih stilskih oblika i postupaka, kako kaže Skok (Skok, 2007), u punome suglasju – prema istom kritiku – s takvom postmodernističkom poetikom koja izvire i iz »tambe« jezika, kao i iz bremenite podvojenosti i dvojbi suvremenoga pjesnika: »Vu ke laje pes«, »pes drži svoje lajanje na lancu«, »svoj laj-départ, laj-partir«, »odorjava spomenek vu duolnju stran brazde«, »pes je prost od zdelavanja drieva vu križ«, »laje se pesu za stage«, »vu tvuoj Zajnu-grudu-hiti-city mu se laje«, »vu luknju od jezeka«, »pes odorjava tekst«. Naslućujući posvemašnju »tambu jezeka«, nemoć formuliranja adekvatnog znaka, poetskog signala, prilagođavajući ga zapravo sada već udaljenoj zbilji postojeće Tvarnosti, pjesnikinja – personificiranjem zoomorfnoga svijeta, uvođenjem polisemantike u stvaralačku igru, proširivanjem vlastite poetske stvaralačke igre na »opću nauku o znakovima« i znakovlju – unosi u suvremenu kajkavsku te(a)tralogiju neviđenu snagu i slojevitost (neo)ekspresionističkih vizura, umjetnički uspostavljajući »zahićeni« lokalni idiom kao autentičan autorski jezik, sposoban da se njime izraze i najsloženija stanja duše.

Sudbinska pitanja čovjeka

U razmatranju završnih stihova u ovome prikazu neka nam stanovite ispomoći radi posluži citat iz teksta Citatnost u avangardi i postmoderni kao najprikladnija formula najhrabrijih, najradikalnijih pomaka postmodernističkoga pjesničkoga znaka u kajkavskim stihovima jednog od najmlađih, ali ništa manje važnih pjesničkih imena među kajkavskim autorima danas – Denisa Peričića: »U semantičkom svijetu avangardne citatne polemike« – tvrdi Tolićeva – »rušili su se logos, vrijeme i ontologija tradicionalne civilizacije u ime budućeg logosa, budućeg vremena i buduće ontologije; u kataloškom citatnom modelu nalazimo se u realiziranom avangardnom projektu – bez logosa, bez vremena i bez ontologije«; zaokružen je, dakle, krug kredom po mišljenju naše renomirane teoretičarke (post)avangarde (D. Oraić-Tolić, 1988): »Veter fučka... / A bu dobro? Ali ne? Kaj veliš?/ Vekivečni ti stekliš, /Kaj nigdar nikaj ne vidiš? /.../ Nikam več ne moć’ pobeči, / Neje snage, neje reči /.../ Veter fučka / Polne toče: vreme ručka! /OPROSTITE PROSIM ZAPIRAMO /.../ Je to znak? Kaj je znak? /.../ Stani, daj nam reči /.../ ZAPRTO ZAPRTO ZAPRTO« – zaključava pjesnik tradicionalno pjesničko znakovlje u neku raskošnu, ali crvotočinom izjedenu baroknu škrinjicu, upućujući i prepuštajući je valovima prohujala vremena iz razdoblja klasične poetike, istodobno pokušavajući formulirati sudbinska pitanja suvremenog čovjeka jezikom koji mu se čini najpodatnijim i suverenim u nijansiranju složenih stanja na tragu »nigdinske ontologije« (D. Peričić, Terra combusta II).

Kritička opservacija pjesničke geste suvremenoga kajkavskoga autora, i više od desetak godina nakon što je formulirana, vrijedi i danas: »Doista se je pitati, koja to, i kakva, nužda (zla kob?!) suvremenoga kajkavskoga pjesnika, njegovu poetiku, sve više, i neopozivo, razapinje« – pita se Ivo Kalinski – »od one tradicijom usvojene i usvojenošću izgrađene nostalgično-pejsažne pastoralne ugođajnosti i razapinjanjem bliži teocentričnim i antropocentričnim upitima? Razapinjanje ‘između’. I što jest, što biva, ta razapetost suvremene putešestvije ‘između’? I dokle sežu graničnici ‘između’? Nimalo ne tajeći topografiju zbilje« – nastavlja renomirani kritik – »svojega podneblja, pokadšto je namjerno podcrtavajući idealizacijom kampanile /.../ ili je utočnjujući prepletom različitih arhaičnih semantema svojega idioma i religiozno-religijskih simbola /.../ – žestinom ‘crne fraze’ kajkavski pjesnik iznova ispituje krugove općih spoznaja dovodeći na raskrižja i upite o vlastitome položaju pjesničkoga govora, o položaju umjetnosti riječi omeđenom lingvalnom (ne)slobodom, o samospoznaji vlastitoga bića i poziva, svjetopogleda« (Kalinski, 1995).

Zaključimo dakle: suvremeni kajkavski pjesnik – pjesnikinja, suočeni s odgovornošću pisanja, nošeni vjetrovima ovih ili onih estetika, iscrpljujući mahom transformiranu motiviku zemlje, grunta i groba kao prostor suočavanja suvremenoga recipijenta / intelektualca sa sudbinskim pitanjima, koja, doduše, poetikom osporavanja u ironijskom zrcalu djeluju kao relativni pojmovi, kao sadržaj koji je diktiran izrazom, a ne nekom dubinskom ontologijom, svoju zadaću obavljaju uspješno, na tragu standardne matice, a ponekad i znatno odgovornije, ne gubeći se u totalnoj raspršenosti pjesničkoga znaka upravo zato jer – referirajući se na vrhunske tradicionalne domete kajkavske pjesničke riječi – nastoje ostati vjernima njezinim visokim normama i dosezima.

Ostajući nažalost ipak izvan pozornosti kanonske nacionalne književnosti, »koja od početka, tj. od preporoda ionako – stječe se dojam – ne zna što bi sa svojim dijalektalnim inačicama« (Brešić, 2008).