Tramvaj bez žudnje

Tramvaj bez žudnje

Predstava je, unatoč mnoštvu često i suvišnih simbola (osobito u scenografiji koja naginje kiču), prazna

Drame Tennesseeja Williamsa od pedesetih godina prošloga stoljeća, kada dolaze na našu pozornicu, do danas ravnatelji naših kazališnih kuća rado stavljaju na repertoar. Razlozi bi mogli biti mnogi. Prema jednom bi mišljenju postavljanje klasika bio siguran i nerizičan potez, drugi bi mogli kritizirati nepromišljeno stvaranje programa, a možda postoje i oni koji u Williamsovim djelima vide zrcaljenje svakoga društva i pojedinaca koji ga kroje. Bilo kako bilo, njegove su se tri velike drame u razmjerno kratku razdoblju nedavno uprizorile u nekoliko naših kazališta – Staklena menažerija u Zadru, Menažerija nastala prema motivima Staklene menažerije u riječkom HKD Teatru te najnovija predstava, također nastala u Rijeci, u HNK-u Ivana pl. Zajca, premijerno izvedena 23. travnja, Tramvaj zvan žudnja. Možda se upravo u Williamsovim rastrojenim protagonistima slabih živaca ogleda neuroza suvremenog društva i sve veća depresija u koju polako, ali sigurno i duboko tonemo, s namještenim i nakaradnim smiješkom na licu koji čak ne izaziva ni sažaljenje.

Prizori iz predstave Tramvaj zvan žudnja

Upravo takav iritantni smiješak, čak i kad se ne smije, ima Blanche Dubois u redateljskom čitanju Tramvaja zvanog žudnja, kakvo nam nudi sarajevski redatelj Dino Mustafić. Williamsova krhka Blanche od svoje promiskuitetne i bolne prošlosti bježi u ružičaste izmaštane svjetove, u neku idiličnu stvarnost, a preostali tragovi elegancije i profinjenosti te žudnja za ljubavlju čine je tragičnom i vrijednom žaljenja. Istodobno zbog gomile laži koju izgovara izaziva i prezir, osobito zbog koketiranja sa sestrinim suprugom.

No kod Blanche Mirjane Karanović dvojbe nema. Izvještačenim ponašanjem od početka do kraja, usiljenim i smiješnim izigravanjem dame ne izaziva ništa drugo osim prezira. Izborom starije glumice, ali i načinom glumačke igre Mirjane Karanović, Mustafić kao da je htio istaknuti da je Blanche u njegovim očima potpuno propala žena čiji je šarm odavno usahnuo te može zavesti još samo osobu niska kvocijenta inteligencije kakav je za njega Mitch i kojega vrlo dobro tumači Žarko Radić. Blanche je odavno izgubila sav seksepil, a žudnja koju osjeća nije u ovoj predstavi seksualne naravi, nego materijalne – žudnja za novcem, bogatstvom i samim time boljim životom. U vrtlogu strasti jedino su supružnici Stella i Kowalski te se njihova žudnja jednoga za drugim potencira ponavljanim prizorima seksa. Vatra koja iz njih izbija u potpunoj je suprotnosti s Blanchinom hladnoćom. Mustafićeva je Blanche vrsna i hladna manipulatorica, premazana svim mastima, pa nas njezina tragedija ostavlja prilično ravnodušnima. Prema njoj Stanley Kowalski ne osjeća ništa, čak ni mržnju. Ona je za njega istrošena krpa, smetalo kojega se treba osloboditi. U takvoj je interpretaciji nejasan njegov poriv da je siluje i time potpuno ponizi i porazi. Jer ona je, svojom odjećom u kojoj nalikuje strašilu i klaunskim ponašanjem, već maksimalno ponižena i duševno bolesna. Budući da te osnovne linije koje čine Williamsovu dramu toliko potresnom nedostaju i da dramskoga sukoba i dramske napetosti u ovome uprizorenju gotovo da i nema jer se Kowalski i Blanche, čak i u izravnu kontaktu, mimoilaze, predstava je, unatoč mnoštvu često i suvišnih simbola (osobito u scenografiji koja naginje kiču), prazna. Unatoč tome, Alen je Liverić u ulozi Stanleyja Kowalskog zablistao. Liku je podario višeslojnost, pa je tako istodobno i mačistički agresivac animalnih nagona i spontani hedonist koji uživa u životu i ljubavi. Zbog toga, umjesto da izaziva zgražanje ponašanjem prema Stelli i Blanche, on na trenutke pobuđuje simpatije te se čini manje sirovim od Blanche. Dojmljiva je bila i Lucija Šerbedžija kao blaga Stella, koja će zbog sjajna seksa suprugu oprostiti uvrede i šamare. Unatoč krhkoj pojavnosti, Lucija Šerbedžija pokazala ju je kao ženu silne unutarnje snage koja vješto balansira između sestre i supruga, ne prihvaćajući, zbog vlastitog mira, istinu o sestri – njezine laži, ali ni bol koju joj je Kowalski silovanjem nanio. Upravo zbog toga, makar sve vrijeme glumi toplu i požrtvovnu sestru, na kraju prevladava njezina hladnoća . Svi protagonisti, osim Blanche, posjeduju i dobru i mračnu stranu, a upravo zato što se nije više poradilo na kompleksnosti glavne junakinje i njezina odnosa s drugima, predstava riječkoga HNK neće ostaviti dubljega traga i brzo će izblijedjeti iz sjećanja.

Katarina Kolega