Teatar s apetitom

Teatar s apetitom

Kazalište nije ništa ako nema apetita, tvrdi Brecht. Kočovskom apetita ne nedostaje, ali čini se kao da ni on sam ne zna točno koja je njegova tema

Potraga za pravom mjerom ekspresionizma danas, kad je i taj pokret, nekad pun žestine i kritike, samo još jedna u nizu povijesnih, uvjetno rečeno, avangardi nije nimalo lagana zadaća. Odsjaj ekspresionizma prepoznatljiv je čak i u videospotovima ili šminkanju pop-zvijezda, a njegova je kazališnost nažalost uglavnom zaboravljena osim u onih koji ga koriste kao gotov proizvod. Mladi makedonski redatelj Martin Kočovski, sudeći po odjecima njegovih Bubnjeva u noći prema Bertoltu Brechtu, u svojoj potrazi poprilično je uspio. Predstava nastala u produkciji Narodnoga kazališta Vojdan Černodrinski iz Prilepa gostovala je već na prostorima bivše Jugoslavije, ali je do Hrvatske prvi put došla tek na ovogodišnjim Bjelovarskim odjecima kazališta, ili jednostavnije, festivalu BOK. Uspješnica s takvim renomeom nije mogla ostati nezapažena, i s razlogom je bila jedna od programskih uzdanica festivala koji se od uobičajene malomišćanske smotre, korisne i hvalevrijedne, ali i slične drugim takvim gdje je jelo, piće i druženje jednako važno kao i same predstave, prerasta u nešto ozbiljnije, zadržavajući istodobno i tu socijalizacijsku kao i prosvjetiteljsku komponentu.

Prizor iz predstave Bubnjevi u noći

Iskorak kakav nosi ne samo Brecht po sebi i za sebe, pogotovo danas kad ni redateljske živuće legende ili oni koji bi to najradije bili ne znaju točno što bi s njim i njegovim nasljeđem, pretjerano bi bilo nazvati novim, ali uvijek jest zanimljiv ukoliko mu se pristupa s pravom, čak i ispravnom razinom svijesti o odnosu sirove konkretnosti i simbolične, a neprolazne kvalitete njegovih tekstova. Kočovski se, opravdano, uhvatio specifične ironije, upravo one koju je autor iskazao objašnjavajući poslije kako svoj prvi veliki kazališni uspjeh smatra neuspjelim pokušajem čiji je nastanak motivirala isključivo financijska dobit. Ipak, mladenačka kritika malograđanštine uspjela je preko svih očekivanja, iako danas ne ulazi u onaj dio Brechtova kanona koji se uklapa u programe naprednije gimnazijske lektire, a u zemljama svjesnijeg institucionalnog kazališta, i u repertoare.

Bubnjevi u noći relativno su jednostavna priča, strukturirana na sličan način kao i kasnija i navodno važnija ostvarenja istog autora. Na pozadini povijesnih zbivanja, skiciranoj kao freska, odvija se intimna drama neodvojiva od društvenih procesa te njima uvjetovana jednako koliko se i sama na njih, manje ili više metaforički, preslikava. Nakon četverogodišnjeg afričkog zarobljeništva, kao posljedice Prvoga svjetskog rata, Andreas Kragler vraća se u Njemačku, koja je na ulici, jer Spartakovci s Rosom Luxemburg dižu bunu. Njega, iako ne baš socijalno neosjetljiva, ipak više zanima kako oteti nekadašnju zaručnicu iz braka sa starijim poduzetnikom, ratnim profiterom, u koji je tjeraju njezini roditelji, ponajprije otac, također ratni profiter.

Na pozornici su predstavnici neosviještene malograđanštine, pijani i onesviješteni od straha pred velikim događajima, i pripadnici sloja koji vjeruje u rad i disciplinu, samo ako je plaćena tuđim životima. Onaj pobunjeni dio radništva, s obveznim golim ženskim grudima, javlja se samo u živim slikama zamišljene revolucije koje Kočovski slaže samo zato da bi na njih nalijepio čuvenu uputu »Ne buljite tako romantično!« Koliko Kragler ne vjeruje u revoluciju, toliko redatelj ne vjeruje u teatar kao pokretač bilo čega, pa čak ni kazališnoga prevrata, pa Brechtu gomila rasutu istodobnost pojedinačnih, prije distrakcijskih nego eksplanatornih, scenskih radnji u više planova i scenografskoj imaginaciji rundbine. Filip Jovanoski i Julijana Vojkova-Najman dizajnirali su metalnu konstrukciju pomičnih dijelova koja i sama funkcionira kao strukturni potporanj, a podsjeća na slične iz predstava Branka Brezovca, redatelja koji je Kočovskom, između ostalih, bio mentor na predstavi Tito, stanoviti dijagrami žudnje, stožernoga dijela pretprošlog Eurokaza.

Dio tog rukopisa vidljiv je i u ovoj produkciji, ali nešto od njegove prepoznatljivosti valja pripisati i specifičnom izrazu makedonskih glumaca, čija vještina nikad ne staje na rampi i koji, ukoliko je moguće generalizirati na taj način, čak i u nižim registrima izvedbe imaju upravo ekspresionistički kôd, ne kao maniru nego kao inherentan, unutarnji doživljaj glumljenog. Zahvalna glavna uloga u prvi plan gura Vladimira Đorđijoskog, ali isto se vidi i kod Iline Čorevske ili Andona Jovanoskog. Sinkronicitet neodlučnih glasova koji pobunu prihvaćaju samo dok se ne pretvori u revoluciju, jer ih nered zanima kao eksces ali zapravo vole svoj primarni građanski kavez ustaljenih pravila, donekle na okupu drži glazbeni sastav Foltin koji čine Branislav Nikolov, Peće Trajkovski i Goce Jovanoski. Njima je pripala najsnažnija gesta redatelja kojom produžuje pretposljednji prizor i izabranim glazbenim brojevima, od As Time Goes By preko Kraftwerkova Model do U Can’t Touch This MC Hammera, prati neodlučnu situaciju između Kraglera i Anne sve do današnjice. Tako naglašava nespremnost i oklijevanje kao uteg koji će zaustaviti ili, što je još gore, uprljati svaki pokušaj promjene, zvali ga revolucijom, prevratom ili borbom za ljudska prava.

Kazalište nije ništa ako nema apetita, tvrdi Brecht. Kočovskom apetita ne nedostaje, ali čini se kao da ni on sam ne zna točno koja je njegova tema. Bubnjevi u noći nisu pucanj u prazno, nego s jedne strane kvalitetno ponavljanje naučenog, a s druge odraz želje da kazalište ipak bude važno, čak i kad ne zna u kojem bi smjeru dalje krenulo.

Igor Ružić