Stupovi života

Stupovi života

Temelj cjelokupne arhitekture počiva na stupovima (to jest stubovima), tim uznositim, u najranijim počecima isključivo drvenim vertikalama što se steru prema nebu prihvaćajući težak teret na leđa. Možda ih zato čovjek oduvijek ukrašava – strahujući od njihova gnjeva pokušava ih umilostiviti, jer bez stupa nema topla ognjišta. Iz istog razloga, oduvijek im radi hommage u krajoliku. Ostavlja im isti oblik oslobađajući ih tereta, pretvarajući ga u zrak.

U vertikalnosti stupa čovjek moguće je vidi i sama sebe, vlastiti vapaj za slobodom, to jest Bogom. Zato su egipatski obelisci slobodni poput strijela gađali nebo i zato mnogo godina poslije umjetnici poput Constantina Brancusija postavljaju valoviti Beskrajni stup u Târgu Jiu. Nadalje, u javnom se životu stup tijekom povijesti javljao kao simbol najvećeg poniženja, to jest neslobode, kad bi optuženoga vezali za stup srama.

Kruno Vrgoč, Beskonačni vinograd/zemlja na ugaru, 2009. drvo, paljeno drvo; 490x40x40 cm, suradnik na skulpturi: Mladen Grdanić Jonny

Iz svih spomenutih razloga ljudi ga, slobodna poput drveta pretvaraju u javne skulpture, pribojavajući se njegove čvrstoće i ustroja, diveći se njegovoj moći i slabosti. Na neki se način s njim poistovjećuju, jer što je on nego jedan od temelja ljudskoga društva…(?)

No vratimo se umjetnosti, odnosno izložbi Krune Vrgoča koja je u travnju postavljena u Galeriji Forum u Zagrebu. Dakako, riječ je o stubovima, odnosno vrlo zanimljivu plesu na žici između skulpture i arhitekture. Tim pristupom umjetnik nam otkriva novi pogled na dvije srodne discipline, ali i na stup kao umjetnički ili funkcionalni akter. Pet hrastovih stubova s kamenim ili terakotnim umecima nema nosivu funkciju, niti poput Brancusijeve skulpture teži oblacima. Slobodni u unutarnjem prostoru daju mu novo značenje i oblik. U skladu s tom značajkom, i u kontrastu s već spomenutim značenjem stupa, dio su ciklusa Beskonačnosti koji nastaje od 2000. i kojem također pripadaju kružne, eliptične i spiralne linearne skulpture postavljene u krajolik da poput zmija u njemu traju, spajajući se u svojem početku i kraju. Mekoj, nježnoj oblini tih skulptura umjetnik je suprotstavio krutost željeza, materijala u kojem su izvedene, dok je stubove izveo u drvetu, materijalu koji se stopio s krutošću njihove vertikalnosti. Također, ponovno odstupa od uobičajenog: inače se stup ili stub u pejzažu pretvara u skulpturu kao izričaj beskonačnosti, što bi se idealno uklopilo u koncept Vrgočeva ciklusa, ali on pak elemente tog istog pejzaža donosi u unutarnji prostor pretvorivši ih u nešto statično, to jest skulpturu.

Beskonačnost i bujanje prirode on prvo zatvara u geometričnost stuba, da bi potom tom istom stubu oduzeo nosivost, ali i slobodu koju bi kao skulptura u pejzažu mogao postići, zatvarajući ga u interijer galerije. No ta ista priroda vrlo je de stijlovska kad se obradi, i umjetnik na isto tako minimalistički način svoje stubove-skulpture obrađuje po uzoru na istarski krajolik, koji oni predstavljaju. Materijal u kojem je pet izloženih stubova izvedeno (drvo, kamen, zemlja) također je dio istarske, to jest mediteranske tradicije.

Skulptura-stub podvojena imena Beskonačni vinograd / Zemlja na ugaru (2009), visoka zamalo pet metara, s jedne strane donosi pravilne, guste reljefne ureze, dok su na suprotnoj strani vidljivi tragovi paljenja. Stub simbolički predstavlja, moglo bi se reći, zemljin ciklus. Gledajući stranu na kojoj se zemlja odmara promatrač ne može vidjeti suprotnu, dok ne obiđe stup i obrnuto. I tako stalno iznova, poput izmjene sunca i mjeseca, zemlja se rađa, umire.

Također, skulpture-stubovi Vinograd (2006) i Maslinik (2006) vjerno predstavljaju gustoću loza i preglednost posađenih maslina. U slučaju Maslinika Vrgoč kao da doslovno presađuje maslinik. U kvadrate od terakote (odnosno gline, zemlje), umeće drvene kvadrate, to jest drvo sadi u zemlju.

Stoga njegovi stubovi postaju stubovima života, među sive stupove grada unose mirnoću krajolika. Ciklus Beskonačnosti živi sukladno s prirodom, samo treba strpljenja i rada do pojave novoga ploda.

Neva Lukić