Spara, podsvitek i svitice

Spara, podsvitek i svitice

Radeći nedavno na još jednoj knjizi Jadranke Fatur iz serije Priča iz Rudine, privukao me toplinom opisa jedan danas već dobrano zaboravljen predmet koji i autorica i ja još pamtimo kao negdašnje pomagalo u svako-dnevnom radu, dakako – žena, a to je spara. J. Fatur piše: »Gotovo je sigurno da sama riječ dolazi iz talijanskog jezika, što zaključujem po njezinoj raširenosti duž cijele obale ... Označava mali krpeni kolut ispunjen vunom koji se stavljao na glavu kao podmetač za posudu s vodom. Pripada onom vremenu kada se voda morala nositi kućama izdaleka i kada se htjelo donijeti odjednom što više. Žene su razvile vještinu održavanja ravnoteže s teretom na glavi i sredstva koja su olakšavala taj posao bila su njihov izum. To su bile vještine koje su još kao djevojčice počinjale uvježbavati. Umjesto opisanoga predmeta rabile su katkad pregaču smotanu u krug ili bilo što drugo. No postojao je gotov predmet kao i ime za njega. Moglo bi ga se opisati kao okrugli jastučić s rupom u sredini koji je u doslovnom i u prenesenom smislu bio minijaturni pojas za spasavanje da bi se mogao održati teret vridice i sića. Stajao je uvijek na istom mjestu iznad ulaznih vrata, zapravo je ondje visio o nekom klinu, pa kada bismo uzeli posuđe za vodu, posegnulo se na izlasku rukom prema njemu. Bio je to neugledan i sivkast kolut, ali važan samo za taj posao, dok je u drugo vrijeme stajao zaboravljen na svom mjestu. Prema njemu se postupalo krajnje ozbiljno jer je bio potreban.«

Kako su mi tekstovi J. Fatur uvijek poticajni (pa sam na stranicama ovoga lista jezično obradila i Rudinu), tako me izazvala i sparom. Ustanovila sam da spara ipak nije talijanski izum, premda je u raznim oblicima (špera, spare, sparra) ima i kod nas i po Italiji (inače se taj predmet na standardnom talijanskom kaže cercine). Potječe od grč. sphaîra – i sada su i ime i put već poznati: preko lat. sphaera dolazimo do europeizma sfera. Neću odlutati ni do svemirske muzike sfera ni do političkih sfera interesa; ostat ću kod mnogo prizemnijega značenja, a to je nešto okruglo, oblo. Spara se sparila i s glagolom, pa smo dobili naspariti / nasparivati, što znači nataknuti komu sparu na glavu. Inače, riječ sfera čini čuda od sebe i oko sebe, pa se (kao deminutiv sphaerula) zavukla u špirlicu (hiperjekavizmom smo dobili i oblik špijerlica) te u piriju, pirlu i piricu, što sve znači lijevak, traktur – a i on je, dakako, okrugao. Sfera nije dala mira ni satu, pa se npr. u Potomju za kazaljku na satu kaže svera, a na Dugom otoku (Sali) švera.

Osim sfere, ostala dva izvora za tvorbu naziva ovoga podmetača za košare i kablove jesu glagoli viti i/ili koturati, kotrljati. Njihovim se izvedenicama zovu ti podmetači u kopnenoj Hrvatskoj, naravno u onim krajevima gdje se teret nosio na glavi. Gdje se nosio drukčije (npr. u Otoku kod Vinkovaca), dobro je poslužila i obramenica, motka na ramenu, na krajevima koje je visio čabar. Pa onda razne vučije i brente, koje su se nosile na leđima. Standardni oblik svitak u današnjim rječnicima hrvatskoga jezika znači samo list papira (ili papirusa), pergamenta i sl., smotan u valjak. No u Deanovićevu Talijansko-hrvatskom rječniku (1942) kao ekvivalenti tal. cercine navode se svitak, spara, kotuljač. Naravno da na kajkavskom području osnovna imenica svitak postaje svitek, dapače poprima lokalnije izričaje – podsvitek i podvitek. Podsvitek su mi na upit kako zovu kolut za glavu što se stavlja pod predmet koji se tako nosi kao iz topa ispalili i gospođa Vera Belko iz Marije Bistrice (mama moje studentice Kristine), i prijateljica Štefanija Halambek iz Luke (kod Zaprešića), i vlasnica lokala Marica iz Ivanca Bistranskoga, i akademik Nikola Batušić, sjećajući se svojih djetinjih dana kod djeda i bake kraj Zlatara. Uvijek želim skupiti što više potvrda od raznih ljudi, pa svima zahvaljujem na informacijama. Podvitek sam čula od dviju žena na tržnici koje su prodavale kravlji sir, a usput i cvijeće iz gredice pod kućnim prozorom. Naravno, pitala sam ih odakle su, pa sam tako saznala da su »od Križevaca«. Izraz mi je potom potvrdila i etnologinja Aleksandra Muraj, a svitek neke osobe iz samih Križevaca. I svitek i podsvitek i podvitek izvode se od prasl. i stsl. viti, što znači plesti, savijati, vrtjeti. Ovo je pak poteklo od sanskrt. vyayati, on zamata, plete; lat. viere, vezati, plesti, njem. winden, drehen, zavijati, ovijati, vrtjeti. Indoeuropska je baza *ueiH, a znači viti.

U Imotskoj krajini nešto se također stavljalo na glavu prije tereta, no ni to nije bilo jednostavno doznati jer se već uvelike pozaboravljalo (hvala Maji Matković i njezinoj mami na podatku). Tako sam doznala da su to zvali vunica, a mogla se u tu svrhu posebno saviti i marama – veculet.

Koturanje ili kotrljanje uplelo se u izraze kotulač / kotuljač, kotrlj, kotrljač pa i kovrtalj (što je inače vrsta božićnoga okrugloga kruha oko Cetingrada). »Preko smotanog i vješto zaokruženog kotulača od ubrusa žena je nosila na glavi okruglu drvenu posudu ravna dna« (M. Lalić). Kotur pak, kao i kotač (od kot), znači ono što se valja ili kotrlja. Kotur bi, smatra Ladan, mogao biti u korijenskoj vezi sa sanskrt. šatayati (spušta se na zemlju), što zapravo znači kotrlja se po tlu. Kolo, kao ime plesa u krug, nastalo je naknadno prema prvotnom značenju imenice kolo, a to je okrugao predmet koji se obično i vrti, iz ie. korijena *kel-, vrtjeti se.

Od toga svijanja u krug nastao je i svitnjak (gaćnik, gatnjak ili učkur – ovo potonje, naravno, od tur. uçkur, što se rastavlja na jednostavne faktore iç, unutrašnji + kur, pas, pojas), vrpca koja okolo--naokolo drži gaće da ne padaju (guma je došla kasnije). No i same gaće (kao ono što se nosi – ako se nosi – ispod hlača) zvale su se svitice. Onda nije čudo što ih je držao svitnjak.