Skladateljica zavidne nadarenosti

Skladateljica zavidne nadarenosti

Ante Stamać

Tko da pri spomenu toga nomen agentis ž. r. ne pomisli na znamenitu osobnost hrvatske glazbene moderne nakon 1900, na Doru Pejačević? Našička plemenitašica, unuka odnosno kći dvojice hrvatskih banova (djed Ladislav 1880–83, otac Teodor 1903–07), temeljito a privatno obrazovana intelektualka i hipersenzibilizirana Europejka, spada u doista rijetke glazbenice »iz vlastita uma i mašte«, dakle skladateljice, rođene na hrvatskom tlu. Za života (1885 – 1923) bila je štovana koliko kao produktivna i reproduktivna umjetnica toliko i kao znanica prvih umova književne Srednje Europe. Družila se s češkom groficom Sidonijom Nádherny i njezinim krugom, u koji su pripadali prvenstveno Karl Kraus, pa među inima i Rainer Maria Rilke i njegova supruga kiparica Clara Westhoff. Rođena u Budimpešti, Dora Pejačević znatan je broj godina, osim u zavičajnim Našicama, proboravila u Beču, Münchenu i Dresdenu, dakle u glavnim glazbenim središtima, nerijetko u društvu tadanje umjetničke elite. Djela su joj, osim nje same, izvodili sve sami prvi glazbenici epohe, primjerice domaći: Vaclav Huml, Zlatko Baloković, Svetislav Stančić, strani pak: Stefi Geyer, Edwin Lindner, Arthur Nikisch. Skladala je na prosječne tekstove svoga doba, ali i na znamenite stihove Krausove, Rilkeove i Nietzscheove. Udavši se za grofa Ottomara von Lumbe umrla je razmjerno rano, u Münchenu, u dobi od 38 godina, netom nakon poroda. Kao da je ponovila sudbinu znamenite njemačke slikarice Paule Moderson-Becker.

Više je razloga da su tu veleznačajnu osobnost hrvatskoga umjetničkog života spominjali mahom samo u užim stručnim krugovima; možda i u zavičajnih poklonika. „Narod” o njoj nije imao pojma. Ni djela joj nisu bila izvođena odviše često, bilo na koncertima bilo na difuzijskim instancijama. Razlozi su svakako sociološke naravi. Naime, u Hrvatskoj prošloga stoljeća ni narod ni kultura ni politika nisu bili osobito skloni sindromu: „žensko”, pa grofica, pa Europejka, pa kozmopolit, pa intelektualka, pa liberalka, i što sve nije bila. Na kraju, i tvrdoglava sljedbenica gesla drugo i drugačije. (Danas su doduše sljedbenice tog gesla banalna i bezoblična mušičava konstanta!) Čak se ni pokopati nije dala u obiteljskoj grobnici, nego pored nje! A u jugookvirima svih „brandova” držali su je iskorijenjenom osobnošću, u natješnjim vezama sa samom biti mrskog austroungarizma!

Akademkinja Koraljka Kos toj je i takvoj Dori Pejačević posvetila desetljeća svojih istraživanja. Muzikologinja posebice sklona filološkoj preciznosti čitanja glazbenih činjenica, koliko zapisanih notnih tekstova toliko i njihovih „oživljenih” glazbenih likova, dakle same glazbe, nesklona suvišnim eskapadama interpretativnih u-čitavanja osobnih, filozofskih ili, ne daj Bože, povijesno-ideoloških izmišljotina, život i djelo Dore Pejačević znanstveno je obradila, protumačila i svojom raspravom iznijela pred javnost još 1987. Nanovo napisano razmjerno lako prihvatljivim znanstveno-popularnim stilom, novo je izdanje u divot-opremi proviđeno i opsežnim slikovnim gradivom, koje se kreće u rasponu od obiteljskih i prijateljskih albumskih fotografija preko tiskanih programa do notnih faksimila. A u sastavu se knjige nalazi i CD na kojemu su, u trajanju od 70 minuta, snimljene četiri Dorine karakteristične, sve ako i ne dosljedno reprezentativne skladbe: Sonata za violinu i glasovir op. 43, Maštanja op. 17, Kvintet za dvije violine, violu, violončelo i glasovir u h-molu op. 40 te glasovirski karišik Život cvijeća op. 19. (Izvode ih violinist Anđelko Krpan uz pratnju Nade Majnarić, odnosno Zagrebački kvartet, odnosno Ida Gamulin.)

Koraljka Kos „tijelo” je svoje monografije (Dora Pejačević, Muzički informativni centar Koncert-ne direkcije Zagreb, 2008.), kojemu slijede i spomenuti prilozi, podijelila na tri tematski jasno obilježena kompleksa. U prvome je, postaja po postaja, prikazan skladateljičin životni put. O tom putu već je nešto rečeno u našim uvodnim rečenicama. U drugome autorica preciznim opisom izlaže svako pojedino djelo, i to nam se čini ponajvažnijim prinosom knjige. Naime, autorica se potanko a strogo muzikološkom terminologijom usredotočuje na svaku skladbu i njezina temeljna strukturna obilježja. Skladbi je na broju 57 ili 58, a glede glazboslovnih parametara četiri ih je vrste: solo pjesme uz pjesme za glas i orkestar (15 opusa), skladbe za glasovir (25), komorna djela (16), te orkestralne skladbe (4). (Nekoliko ih se zatječe u dvjema skupinama.) Više je puta tijekom knjige upozoreno na činjenicu da je Dora Pejačević i skladateljica jedne od prvih pravih simfonija (»u fis-molu«).

Velika je vrijednost tih komentara krajnja preciznost opisa. Glazbeno će obrazovan čitatelj svaku skladbu što ju je Kosova podrobno opisala moći gotovo rekonstruirati u vlastitoj mentalnoj slici, a bit će dobrim vodičem i svakom djelatnom interpretu. Tiče se to svih važnih skupina morfoloških podataka. Pred čitateljem se u punoj jasnoći pojavljuju obrisi odnosna oblika, pa ritma, tempa i značaja, gradbeno tonsko tvorivo – autorica ga vrlo pogodno naziva »glazbenom supstancijom« – a tu je i »vodoravnica« svakog pojedinog djela, koja se u Pejačevićeve zna preoblikovati u apstraktnu secesijsku arabesku, te »vertikala« sa svojim harmonijskim sklopovima što se s bogate kromatike malo pomalo znadu razložiti u nepredvidljivim smjerovima. Autoričini se opisi mogu prispodobiti odnosnim postupcima pomnog čitanja u znanosti o književnosti. Tek kad su prepoznati i opisani, te svi dijelovi i načela njihova pridruživanja spoznati prema cjelini, moguće je o njima izreći nešto poput vrijednosnog odnosno estetičkog odnosno povijesnohermeneutičkog suda.

Upravo posljednje zadaća je trećeg dijela autoričine analize, koji ona naziva Drugi život Dore Pejačević, a za razliku od prvoga odlikuje se življenjem umjetnosti kao posebne zadaće života, zadaće koja plemeniti ljudski duh preobrazuje u neku višu supstanciju. S prilično jasnim tragovima ideja Rainera Marije Rilkea i Friedricha Nietzschea, izjave Dore Pejačević i zaključci koje iz njih autorica izvodi upućuju na umjetničku osobnost velike samodiscipline, kulture, širine pogleda i predanosti bližnjima, što jamačno pridonosi i poimanju njezine dojmljive kasnoromantične glazbe. Poslušajmo je češće!, kao da nam veli Koraljka Kos.