Satira, komedija, vodvilj & kabare

Satira, komedija, vodvilj & kabare

Naizgled banalne teme pretvaraju se u pitanje o načinu opstanka današnjega kazališta

Prvu ulogu u Satiričkom kazalištu Kerempuh, u kojem je u angažmanu od 1996, glumica Linda Begonja ostvarila je u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja, legendarnoj groteski Ive Brešana, kao Anđa i Ofelija. Kad joj redatelj Vinko Brešan i uprava toga kazališta u središtu Zagreba dodjeljuju glavnu ulogu u novoj premijeri, praizvedbi adaptiranoga romana Ljubav, voda, struja & telefon što se dogodila 25. travnja 2009, svjesno ili nesvjesno, svejedno, ucrtava se znak prepoznatljivosti, prepoznavanja i izvrsnosti i u žanrovskom i u glumačkom smislu. Linda Begonja kao Lidija blista u spoju Dalmatinke i nekadašnje (nediplomirane) studentice kroatistike, koja se intelektualnom i glumačkom energijom, glumačkom inteligencijom i suptilnošću karakterizacije i suigre s (glumačkim) partnerima i partnericama igra prostitucijom cijeloga društva kao da je riječ o lakoj, erotskoj ili čak pornografskoj komediji, a skrivanjem i otkrivanjem tijela i vlastite unutarnjosti prikazuje anđeoski i ofelijanski tip snažne i krhke osobe. U ulozi rastavljene tridesetpetogodišnje vlasnice frizerskoga salona i majke jednoga djeteta snažnim glasom i britkim govorom te detaljno razrađenim pokretima tijela i mimikom pokazuje ne samo prepoznatljiv tip Splićanke i mediteranske žene naše suvremenosti nego i mogućnost sagledavanja situacija u muško-ženskim odnosima i unutarscenske glumačke režije događanja.

Prizor iz predstave Ljubav, struja, voda & telefon

Upravo zahvaljujući glumi Linde Begonja i njezinu točnu čitanju duhovitoga i ljudski toploga a satiričnoga Tomićeva teksta, moguće banalno i površno prikazivanje erotskih avantura pretvara se u poigravanje raznim žanrovima na razini znaka cijele predstave u kojoj se majstorskom dvojcu Begonja – Brešan priključuje cijeli uigran ansambl s pojedinačno ostvarenim manje-više uspješnim ulogama. Anita Matić Delić Maru, ženu nezaposlenoga muškarca kojega muči posttraumatski sindrom i koji godinama skuplja gramofonske ploče, izvrsno prikazuje kao mršavu Dalmatinku brza jezika i tugaljive melodije zaljubljenu u svoga muškarca, kao izašlu iz dalmatinskoga kamenjara. Duhovitu minijaturu Luce koju muči starenje uspješno prikazuje Mia Begović. Mlada Ana Maras, nova snaga Kerempuha, kao frizerska pomoćnica Branka, prirodnim kretanjem i nonšalantnim govorom spaja prijateljske razgovore s Lidijom, mladenačku nezainteresiranost za događaje oko sebe, pa čak i kad je riječ o smrti, i fokusiranost na ljubavne odnose. Kostadinka Velkovska Fedoru ostvaruje kao vječnu posjetiteljicu frizerskoga salona s nostalgičnim pogledom prema purgerskoj sredini, a Jadranka Elezović Majku kao osobu koja stalno smeta vlastitoj kćeri.

Zamjena (tomićevskoga) muškoga brijača ženskom vlasnicom frizerskoga salona stvara žensku perspektivu na događaje i ljude u kojoj se muškarci pokazuju u pravom ili negativnijem svjetlu. Zlatko Ožbolt prikazuje Dinka, Lidijina ljubavnika i odvjetnika, kao primitivna tajkuna iz prepoznatljivih hrvatskih krugova, Damir Poljičan Bernarda u spoju navodnoga dalmatinskoga macho ljubavnika i slabića, Ivan Đuričić Policajca konkretizira istodobnim pokazivanjem nezainteresiranosti i topline. Kontrapunkt su tipiziranim osobama iz ovoga hrvatskoga mogućega vodvilja što stvarnost prikazuje kao kupleraj dvije muške osobe. Borko Perić kao Marin, sudac i budući muž, uvelike pridonosi preobrazbi žanra, tj. moguće vulgarne lakrdije u sretan komedijski kraj, uspijevajući izbjeći melodramatskoj zamci i ostvariti vedrinu i iskrenu, ugodnu emociju. Sjajnu je glumačku ulogu odigrao mladi Luka Petrušić kao Žele Psihijatrija. Upravo je ta uloga, dokumentaristički uvjerljiva i bolna, i redateljsko postavljanje pokušaja spašavanja samoubojice u jedan od vrhunaca predstave, pridonijela preobrazbi naizgledne kabaretske lakoće u satiru: dok se na pokretnoj vrpci izmjenjuju ljudi kao manekeni i estradne figure u površinskim odnosima nasmiješenih maski, mimo pogleda i mimo društvenoga središta prolaze pravi, duboki i teški problemi: Žele Psihijatrija ipak se ubija. Ali – to gotovo nitko i ne primjećuje.

Vješta adaptacija Tomićeva romana Željke Udovičić i njezina dinamična dramaturgija zasnovana na izmjeni slika u prvi plan postavljaju tipsku karakterizaciju i duhovit i crnohumoran Tomićev tekst, a prije svega prirodan i dalmatinski, južnohrvatski živ dijalog. Režija Vinka Brešana inteligentna je i maštovita, pa je i predstava ritmički dobro baždarena: u središnjem krugu predstave (scenografija Miljenka Sekulića) izmjenjuju se razgovori iz frizerskoga salona i spavaćih soba, a njegovim otvaranjem na pokretnoj (polu)kružnoj vrpci dolaze mogući ljubavnici i usputnici, u skockanim odijelima i haljinama (pogođeni kostimi Vedrane Rapić). Ulica se otvara u prizorima pokušaja samoubojstva, kad se, u dijalogu Policajac – publika – Žele vidi i vertikalna istina cijele priče. Artificijelni, tipizirani i individualizirani pokreti (dobar posao Rajka Pavlića), glazba Mate Matišića (apostrofiraju se i inserti iz Dubokoga grla) izazivaju smiješak kabaretske predstave koja se zaustavlja u pogledima i govorima prema publici, čime se postiže učinak zrcala zrcala, tj. gledanja filma (autocitatnost – prepoznatljivi miniulomci iz Brešanovih filmova) ili televizijske emisije o vlastitosti, točnije o vlastitoj estradiziranosti.

Naizgled banalne teme u predstavi o komunalijama i pokušaju naplaćivanja ljubavnoga odnosa i mogućnost otkliznuća u bizarnost, vulgarnost, šund i trivijalizaciju čak i popularnoga pretvaraju se u pitanje o načinu opstanka današnjega kazališta i bitne teme i probleme naše suvremenosti i recesijske sadašnjosti. U predstavi Ljubav, struja, voda & telefon Satiričkoga kazališta Kerempuh nije riječ samo o zamjeni uloga, spolova i tipova mediteranskih figura – nego o žanru kazališne satire koji se pretvara u žanr satire cijele stvarnosti. Napokon, na što se odnosi rečenica »Nisam ja tvoja besplatna kurva«? Na Lidiju ili...

Mira Muhoberac