Reinterpretacija povijesnog slikarstva

Reinterpretacija povijesnog slikarstva

Parafrazirat ću jednog autora pa ću postaviti pitanje: uči li umjetnost od filozofije ili filozofija od umjetnosti? I konačno, uči li filozofija i umjetnost od života ili obratno? Ako se na ishodu onoga što danas zovemo modernom može, između ostalog, govoriti o nekakvoj nužnoj simbiozi, dijalogu umjetnosti i filozofije, onda »proces učenja kao prisvajanja nekog stanovitog znanja otjelovljenog u tradiciji ima smisla samo pod pretpostavkom volje za preoblikovanjem unutarnje svrhe umjetnosti i filozofije.«

Učenje nam, dakle, uvijek nalaže dijalog, pa makar strane u dijalogu nisu uvijek u ravnopravnu odnosu. Tako sam, otprilike kao dijalog, doživjela izložbu Nepostojano ja Loare Blažević, koja u svom slikarskom nagnuću stvara drukčiji realitet, nove likovne odnose rabeći citate, poruke i materijalizirajući vlastite doživljaje i spoznaje. Služeći se tekstom i fotografijom, kolažom i montažom, autorica riječ ne pretpostavlja slici i obratno, ona se ne pita što je jače, dojmljivije i važnije? Napokon, ovdje i nije riječ o sukobu starog i novog, o kontrastu, o isključivanju i negiranju. Riječ je o intermedijalnosti i međusobnu prožimanju likovnih tema i postupaka u prošlosti i sadašnjosti, o nadopunjavanju riječi i slike.

Slikarstvo je Loare Blažević oblikovno-konstruktivno, u umjetnosti već poznato po tehnici i stilu, ali je ipak ispričano na osoban način. U Nepostojanom ja nije teško prepoznati svojevrsne metafore i simbole (broj četiri – temeljni oblik prostora i pojavnoga svijeta, krug – trajanje, kretanje, Kozmos...) koji nas vode labirintom ne-postojanja, stanja pričina i izvjesnosti složenog svijeta i života. Arhitektura njezinih radova vraća početku svih pitanja: odnos logosa, ethosa i estetike. No umjetnica nije obeshrabrena potencijalnim bezizlazjem, nego, naglašavajući pitanje sada i ovdje, kroz mrežu likovnih fragmenata i znakova nekad i negdje, korača usporedno virtualnim, ali i stvarnim svijetom.

Slikarstvo Loare Blažević

Uostalom zašto uopće smje-rati nekom spasonosnom ulicom i smislenom rješenju?

Umjetnica je iskreno okrenuta osobnim duhovnim prijeporima i mentalnim težnjama. Bez obzira odakle preuzima motiv, nju zanima susret starih tema (svetost tradicije) i suvremenih likovnih postupaka pa kreće u drukčije estetske relacije i poziva publiku na nova čitanja umjetničkih djela.

Ona prihvaća sakralnost stare umjetnosti, ali ne kao zacementiranu statičnost i ortodoksnost, nego kao dinamički izazov. Vođena željom za analizom, rekonstrukcijom i dekonstrukcijom postojećeg (i umjetnosti) ona, razbijajući problematična komunikacijska čvorišta suodnosa sebe i svijeta, starog i novog, istodobno hrabro dekodira svoje ja. Premda je traganje uvijek neizvjesno jer postoji strah od emocionalnoga loma, od moguće disfunkcionalnosti u smirivanju impresija koje ostavlja svijet, Blaževićeva je vješto izbjegla nered i kaotičnost. Njezin je nutarnji, intimistički svijet ostao neokaljan.

Činjenica da je Zapad upao u shizofreniju robnog i potrošačkog umjetnicu tjera da bolje istraži identitet svoga ja i stavi ga u kontekst zadaće umjetnika i smisla koje daje umjetnost. U likovnom propitkivanju, nepokornosti globalnim i globalističkim zahtjevima, u konstrukciji svog individualno-likovnog okolišnog prostora, vidljivo je njezino energično intermedijalno i ekspresivno traganje za identitetom, ta personificirana borba sa svijetom, ali i samom sobom.

Autorica ima kritički odnos spram standardnih rješenja, neopterećena je diktatom ionako relativnih pravila te nastoji ne skliznuti u potroš(e)nu utopiju. Ona je odlučno asertorna, ali spremna za stvaralački i konstruktivni dijalog otvarajući vrata alternativnim izričajima. Braneći osobno viđenje umjetnosti i težnju prirodnom, progresivnom profesionalnom rastu, njezin joj vlastiti rakurs pomaže da ustraje u razumijevanju sebe kao osobe (i kao umjetnice) u svijetu prepunu lakih komada i kompleksnih multimedijskih poruka.

Vanja Škrobica