Predsjednik i odgovornost

Andrija Tunjić

U jednoj narodnoj priči pitao pitac neki dijete neko, kako ono i njegovi zovu hladnu poparu (tvrdi, stari kruh preliven zamašćenom vrelom vodom). Nikako, mi joj ne damo da se ohladi, odgovorilo je dijete.

Slično tomu, u nas se ne daju ohladiti priče o „antifašizmu“ i zločinima partizana nakon Drugoga svjetskog rata, o ustaštvu i fašizmu, o mržnjama raznih predznaka, o ognjištarima i desničarima... Vrijeme prolazi, međutim te priče nikako da stanu, a naročito nabujaju u svibnju, mjesecu kada je 1945. završio Drugi svjetski rat.

Neki ne znaju zašto je to tako, a neki se pak prave da ne znaju. Onima koji doista ne shvaćaju o čemu se tu radi mogu bez pretencioznosti reći da je tako zato što ne postoji odgovornost. Ne samo prema povijesti i sebi nego i prema drugome i drugotnome, zatim prema stvarnosti koja prečesto živi u prošlosti, a osobito zbog neodgovornosti prema budućnosti, ako uopće do nje stignemo s popudbinom koja nam je svaki dan sve teža. Koja svaki naš korak naprijed vrati dva koraka nazad.

Odgovornost je ozbiljan problem današnjega našega čovjeka, a pogotovo društva. To se osobito vidi sada kada društvena zajednica pomalo shvaća što joj sve nudi i omogućava demokracija, kada shvaća da se može govoriti recimo i bez odgovornosti kao što su mnogi protumačili govor predsjednika Republike Hrvatske u Jasenovcu, gdje je u stilu Dolores Ibárruri iliti La Pasionarije, svako malo rekao: neće proći (no pasarán) osma ofenziva na antifašiste, tj. komuniste-partizane. Odnosno da, dok je Predsjednik, neće pristati na osudu partizana-komunista koji su počinili zločine nad nevinim žrtvama po okončanju Drugog svjetskog rata na blajburškom polju i križnim putovima. I da će štititi sve koji zataškavaju istinu o tim zločinima, a sve koji inzistiraju na pravoj istini smatrat će nostalgičarima ustaštva ili pak revizionistima povijesti.

Ponavljajući više puta da neće proći osma ofenziva Predsjednik je pobrkao odgovornost i neodgovornost ne shvaćajući, možda i namjerno, da pati od bolećive žudnje za komunističkom „istinom“ o zločinima, koja je sve dalje od istine. Pritom je smetnuo s uma odgovornost Predsjednika i na taj način, priznao on to ili ne, stao u obranu „vampira“ koji govore da sva komunistička ubojstva nevinih nisu zločin, koji govore da je to bio odušak pobjedi i da kosti ubijenih treba ostaviti gdje im je sudbina odredila. Pa bile to i jame, kako ti zločinci nazivaju mjesta počivališta nevinih.

Govorom u Jasenovcu Predsjednik je uznemirio tišinu mrtvih, što se ne čini na takvim mjestima. A ponad svega pokazao je kako ne shvaća da je prešućivanje zla također zlo. Osim toga, pokazao je da ne vodi brigu što o tome misle svijet i Europa, što je nedopustivo. Pogotovo nakon što je Europski parlament u svojoj Rezoluciji od 2. travnja ove godine zapisao da je »krajnji cilj otkrivanja i procjenjivanja zločina koje su počinili komunistički totalitarni režimi pomirenje, koje se može postići priznavanjem odgovornosti, traženjem oprosta i poticanjem moralne obnove«.

Premda sve ukazuje da Predsjednik ne shvaća što čini, tako ipak nije. Prije će biti da shvaća, ali, kako mu se bliži kraj mandata, bećarski kapriciozno želi reći: čak ako me kao Predsjednika brzo i zaboravite, nećete brzo zaboraviti moju ljubav prema tekovinama komunizma. Poput mnogih komunističkih nostalgičara ne može se pomiriti s činjenicom da je „njegov“ antifašizam zapravo eufemizam za komunizam i titoizam. Sve u svemu, Predsjednikov je govor u Jasenovcu i jasna poruka građanima da njegov nasljednik nikako ne smije biti njegova kopija, što on itekako priželjkuje.