Pogreb prvog razreda

Pogreb prvog razreda

Redatelj gost koji sebe predstavlja kao Piscatorova učenika predstavu je napravio kao svečani monotoni recital

Svaki susret s dramom Dantonova smrt genijalnoga mladića Georga Büchnera (1813 – 1837), koji je ostavio djelo neiscrpna izazova, tako da je općenito prihvaćeno mišljenje Georgea Steinera kako bi »povijest europske drame vjerojatno bila drukčija da je Büchner poživio« – u Zagrebu je donio događaj velika odjeka. Na pozornicu HNK tu je dramu 1937, tri i pol desetljeća poslije berlinske praizvedbe postavio Tito Strozzi u prijevodu Nine Vavre s Dubravkom Dujšinom u naslovnoj ulozi, u vrijeme kada su i druga europska središta otkrivala toga dugo nepoznata pisca, ranoga preteču ekspresionizma, Bertolta Brechta i još nerođene suvremene tragedije. Na pozornicu DK Gavella postavljena je Dantonova smrt vrlo uspješno 1969. u režiji Božidara Violića kao predstava moćnoga glumačkoga ansambla koji je dramu revolucije iskazao živo razvijenim odnosima bogato individualiziranih glumačkih kreacija (Krča, Kvrgić...) povijesnih junaka, a prijevod Zvonimira Mrkonjića od te je predstave naslijedila i nova predstava Drame HNK. Dubok trag ostavilo je zatim ranih osamdesetih na pozornici HNK gostovanje Deutsches Theatera iz Berlina u režiji Alexandera Langa, koji je suprotstavivši se proklamiranim stajalištima u Istočnoj Njemačkoj uveo Prolog s Büchnerovim razmišljanjima o dramskoj poeziji, koja po njemu ne uči moralu i ne čini svijet boljim. Na taj način redatelj Lang postavljao je pitanje što poslije Brechta?

Prizor iz predstave Dantonova smrt Georgea Büchnera

Motto Langove režije mogle su biti Dantonove riječi »Lutke smo mi koje nepoznate sile potežu na žici«, jer ostvarena je kao vizija višeslojnoga kazališta lutaka, u kojem su glumci igrali po više suprotstavljenih likova. Onaj koji je govorio prolog pojavio se u bjelini kao »uzvišen epikurejac, strasno slobodan uživatelj života i ljubavi, vlastitom smrću opčinjen Danton« (kako napisah u tadašnjoj kritici Svrgnuti sveci), »a s crnim šalom i naočalima kao njegov antipod, nesretni krvnik, nepotkupljivi asket, na samožrtvovanje uvijek spreman Robespierre«. Ulogu nježnoga Camillea igrao je isti glumac koji i neumoljivoga Saint Justa, a on po Büchneru govori tako da mu je »svaki zarez u rečenici udarac sabljom, a svaka točka odsječena glava« Tako udaljeni od naroda, izjednačeni u borbi za vlast, heroji revolucije izgubili su aureole svetaca.

Novoj premijeri drame Dantonova smrt od 24. travnja u režiji gosta iz Njemačke Hansgünthera Heymea, koji se predstavio i kao scenograf i kostimograf uz suradnika za glazbu Antu Knešaureka, za svjetlo Denija Šesnića, dok dramaturgiju zajedno potpisuju Sanja Ivić i gost Hans Dietrich Schmidt, motto bi mogao biti replika: Pariz je klaonica. Na svoj način i ta predstava postavlja pitanje što nakon Brechta (što nije osobito važno za HNK, koje osim što je izvelo drame Kavkaski krug kredom, Majka Hrabrost i odnedavno Operu za tri groša te jednom nezaboravno ugostilo Berliner Ensemble, Brechtova djela nije izvodilo na velikoj pozornici). Za Büchnerovu dramu revolucije koja jede svoju djecu režija izraz traži između parafraziranja Shakespearea, na kojega se autor oslanjao, i narativne distanciranosti epskog teatra. Iz Büchnerove bujne višeslojnosti drame, koja je u doba nastanka zbog blizine događaja koji su opsjedali mladoga njemačkoga pjesnika i revolucionara bila bliža dokumentarnoj nego povijesnoj, redatelj Hansgünther Heyme izabire poučak o predsmrtnom sutonu s glavnom junakinjom – giljotinom. Scenska slika nove predstave sva je uronjena u duboku crninu scenografije i kostima kako protagonista tako mnoštva koje sudjeluje u igri.

Redatelj gost koji sebe predstavlja kao Piscatorova učenika predstavi daje oblik svečano jednolična recitala, koji za ovu prigodu proširen, masovni ansambl Drame HNK prihvaća s besprijekornom disciplinom, a redatelj ga postavlja na svoju scenografsku konstrukciju neizmjenjivih stuba što asociraju na nekoć u hrvatskim kazalištima uobičajena rješenja za dočaravanje mehanizma povijesti pod utjecajem studija Jana Kotta. Strog, hladan, u svakom pogledu precizan trosatni, dvodijelni recital protječe kao kultivirana, diskretnom i funkcionalnom pjesmom protkana, smirena, tek na trenutke grozničava komemoracija nad truplom zauvijek pokopane revolucije. Glumci se malokad obraćaju jedni drugima – odnosi među njima krhko su naznačeni – nego govore izravno publici kao da u sve manje pomnjivu gledalištu traže vlastiti odraz u zrcalu koje im uzvraća jednako disciplinirano i bez strasti, da bi se za vrijeme stanke gledalište osjetno prorijedilo.

Glavni je pokretač predstave, koji barem u najsretnijim trenucima zbivanje zgušnjava i vodi zajedničkom cilju, Zijad Gračić (Danton), kojemu se napokon pružila prigoda obnoviti i pokazati svoje nemale mogućnosti prvaka, koji je kadar iz vlastite žive i višeslojne središnje uloge, najuvjerljivije braneći svoje razloge, djelovati na glumačke partnere i ukupan tijek predstave. Manje šansi ima u toj predstavi Dragan Despot u ulozi Dantonova glavnoga protivnika Robespierrea, asketa bez halucinantne vizije, svedena na jednolično bezbojna birokrata i dužnosnika, kojega će Danton nazvati nebeskim policajcem. Dašak svježine unosi plavokosi mladić, dosljedan, neumoljivo rječit i prodoran Saint Just, prozvan i arkanđelom revolucije, koji je 1794, kada se zbiva drama, tek nekoliko godina stariji nego što je to bio Büchner u vrijeme kada je pisao djelo, a igra ga u muškom kostimu neprepoznatljivom oštrinom mladenački čvrsta i nepokolebljiva glasa, koraka, pogleda – u svakom smislu inventivna i nepredvidljiva Alma Prica. Uloga Camillea Desmoulinsa dodijeljena je Liviju Badurini, Legendrea Ljubomiru Kerekešu. U poroti, sastavljenoj od za manipuliranje pouzdanih ljudi, gluha, supijana, uspavana itd., našao se i veteran glumačkoga ansambla predstave, istaknuti glumac Ivo Kadić, prepoznat nakon dulje odsutnosti i srdačno pozdravljen. Mlade i ljupke romantične žene revolucionara, zbog kobnoga rastanka s voljenima spremne na otrov i giljotinu igraju Olga Pakalović (Dantonova Julie) i Mirta Zečević (Camilleova Lucile s aluzijama na Ofeliju), koja na redateljski mlako poantiranome koncu drame pod crnom giljotinom iz prkosa viče Živio kralj! U ansamblu od pedesetak imena zapažene dionice imaju Zrinka Cvitešić (Marion), Katija Zupčić, Zvonimir Zoričić, Tomislav Stojković, Žarko Potočnjak.

Veliki trud ugrađen u homogenu i ujednačenu predstavu izaziva poštovanje. Dantonova smrt u HNK čeka strpljiva i budna gledatelja kojemu će uz trajnu djelotvornost teksta i napore izvođača i neugodna, često predozirana vika pomoći sačuvati pozornost. Koliko god u kazalištu bilo neumjesno i iluzorno uspoređivanje na daljinu, teško je ne sjetiti se ovom prigodom kako su sva tri Büchnerova dramska djela (uz Dantonovu smrt, Woyzeck i Leonce i Lena) u samostalnim domaćim izvedbama doživjela, barem za svoje vrijeme, bogatije scenske rezultate od najnovijega pokušaja s u nas sve češće precijenjenim inozemnim gostima.

Marija Grgičević