Podijeljena Hrvatska

Podijeljena Hrvatska

Hrvati su, pomalo frajerska nacija. / Nesreća je Hrvatske ne što nije u Europi, nego što je na periferiji Europe i na periferiji Balkana. / Nikakav ulazak u Europsku Uniju neće riješiti hrvatski lokalni mentalitet. On će nas, doduše, primorati da prihvatimo neke parametre funkcioniranja zapadnih država, što je pak porazno i jadno za nas same.

Stipe Kekez

O podijeljenosti Hrvatske nakon Drugoga svjetskoga rata, na lijeve i desne (donedavno gotovo stereotipne podjele stanovnikâ), i danas tako žive, ne treba trošiti mnogo riječi. Nemogućnost dogovora o nacionalnim vrijednostima, devedesetih osobito, a i dalje, označila je našu malu državu, a ne znam postoji li nešto slično u drugim europskim državama. Mogu razumjeti da se netko u želji da drugu stranu javnoga bipolariteta uvrijedi, omalovaži, ocrni služi svakakvim metodama i ne bira sredstvo, ali ne razumijem da ne vidi, ako to čini na razini države i cijele nacije, da naposljetku i sebi šteti.

U nekim takvim vremenima susjedovo je prostačenje i bezobrazluk bio zabavan, duhovit, osobit, a u nas se i na samo ležerniji i slobodniji stav pri izražavanju skakalo. Ne govorim da je to u redu, da je riječ o vrijednosnome kriteriju, nego samo o dvostrukim kriterijima. Isto tako kada se govori o prirodi, selu u nas, onda se takvi kvalificiraju primitivcima, natražnjacima, seljačinama itd., a, s druge strane, spjevaju se, primjerice, Jonu Krakaueru, autoru knjige U divljini, i Seanu Pennu, redatelju ekranizatoru toga djela (parafraziram): romantična priča, priča o odvažnome momku, pustolovina, povratak prirodi itd. Kada se govori o prirodi, selu, onda se katkad zaboravlja na nekadašnji suživot s ambijentom, prirodom u selima, malim gradovima, pa i nekim gradovima.

Goran Ivanišević Ivan Ljubičić

(Pojasnio bih ovdje, a što je u vezi s prethodnim, prvi /od dva/ tipa ksenofilije Cvetana Todorova, prema onome kako ih je iznio Ivica Šola u eseju Ksenofilija ili apologija Marsovaca u broju 392. Vijenca. Naime u tome tipu usporedno djeluju i ksenofilija i ksenofobija. Odnosno ksenofilija na makrorazini, dakle prema izvanjskome, drugim nacijama, nadnaciji i sl., a ksenofobija na mikrorazini, dakle prema onome drugome unutar istoga. Što nije ništa novo, a posebice u nas, i za što postoji i pogrdniji naziv – snobizam.)

Do jučer puna su usta bila nekih ljudi i medija o toleranciji, a tolerancije nigdje, što podsjeća na stih iz Gibonnijeve pjesme Miss Croatia: »...tako puno sjaja, a nigdje para...«, dobro ocrtavajući hrvatsku estradu devedesetih. Slično je i s demokracijom. Iako se tek sad nešto pomalja, nekakav dijalog između lijevih i desnih bez svađe, političkog pluralizma bilo je više početkom devedesetih nego što je sad. A ovaj binarizam međusobno je prilično sličan.

Kada se govori o toleranciji, priznavanju različitosti, onda se u nas misli na priznavanje različitosti u smislu nacionalnih manjina, homoseksualaca i ostalih manjinskih skupina. Riječ je zapravo o preuzetome modelu, o suvremenim kretanjima, trendu (bez obzira na vrijednosni kriterij). Preuzimanjem takvih modela ne bivamo tolerantni po sebi, nego bivamo tolerantni samo prema jednome obrascu. Što to vrijedi, ako nemamo, a nemamo je, toleranciju na osobnoj razini ili prema bilo kojoj, sociološki nekategoriziranoj različitosti. Znamo kako je lako naći razlog/e/ da/ako nam se tko ne sviđa. Toleranciju ili imaš ili nemaš u sebi. Doduše, rezultat se može postići i odgajanjem, ali on nije uzrokovan unutarnjim čimbenikom, nego vanjskim, naučenim. Znajući kretanje društvenih promjena na ovim prostorima, sutra može, kažem može, biti preuzeto nešto drugo.

Događanje naroda, pa događanje ljudi

Devedesetih pak godina 20. stoljeća pojavile su se utopijske ideje o pomirbi. Usporedno s političkim podjelama ili nakon njih javile su se, a onda i kulminirale početkom 21. stoljeća, individualne podjele, koje nisu zamijenile stare, nego su ih samo produbile. Do devedesete i devedesetih godina 20. stoljeća događali su se narodi, a onda su se počeli događati ljudi.

Prije nekoliko godina bila je vrlo popularna u nas teorija determinističkoga kaosa, što bi se laički u ekstremnom obliku svodilo na to da lepet krila leptira u Aziji može izazvati promjenu meteoroloških prilika u Hrvatskoj. Nama ovdje sada takva teorija predaleko seže jer imamo toliko svojih determiniranih i nedeterminiranih, individualnih i kolektivnih, kaosa, da se ne možemo obazirati i osjećati posljedice tamo nekih lepeta leptira u Aziji. U hrvatskome kokošinjcu, u silnoj kakofoniji, ne čujemo sami sebe.

Jedno je sigurno, strasti nikada nije nedostajalo. Ima nešto u onome što kaže Zagrepčanka godine Mirjana Krizmanić da Hrvati uživaju u krugu strasti, ne ostavljaju ga iza sebe, ne idu dalje. To nije možda autodestruktivan, mazohistički (meraklija) balkanski tip, ali zasigurno je zatvorenost u strastveno-emotivnome krugu.

Društvena i osobna transparentizacija

U sveopćoj transparentizaciji društva i pojedinac kao osoba, ne djelom nego mišlju i osjećajima, mora biti transparentan. Da ne bi slučajno štogod netransparentno pomislio ili osjetio, što je drugomu nejasno – odmah postaje sumnjiv. Misli, osjećaji, sve mora biti jasno i vidljivo. U takvoj trans-parentizaciji čupa se s korovom i žito, s bolesnim zubima i zdravi. Uostalom, tako što i nije moguće ni normalno, iako su se granice privatnoga i javnoga posve poremetile. Treba nešto zadržati i za sebe, pa makar ono negativno. (Kao što kaže Tin Ujević u jednoj proznoj pjesmi, kontrasno: »Čovječe, ako zvuk riječi može da ti dade sreću, ja ti je ne ću kratiti, ali na stravičnome drumu što vodi u ponore ja želim da ostanem sam.«)

Kakve li slobode, demokracije, priznavanja različitosti?! Kao i pri preuzimanju svakoga načela, katkad se ide u krajnost (ali i upućuje na ljudsku želju za kontrolom, pa i misli, što je bilo dotaknuto u nekim znanstveno-fantastičnim ostvarenjima, kao što je i do kraja neostvarena želja totalitarističkih sustava).

Sve je dakle na oči i sve hoće izvući van iz čovjeka što mu je nepoznato i nejasno, pa pipa, bocka i slično. »Neprokljuvljiv si mi« ili »Neprokljuvljiv je«, reći će neki. Tako nešto može biti i dobro u malim sredinama jer je znak provjerenosti, pa time i pouzdanosti, ali upravo drukčiji pogledi, misli, senzibiliteti, nepoznati, put su u budućnost, jer ako su poznati, onda su djelomice, ako ne i potpuno, nadiđeni, što ne znači da su loši i da nisu donekle još uporabljivi.

U svijetu (paralelno) djeluju integracijske i dezintegracijske sile. Trenutačno na nadnacionalnoj, globalnoj, kozmičkoj razini (simbolički?) djeluju integracijske sile, a na osobnoj, ljudskoj djeluju dezintegracijske, barem onako kao što smo dosad znali za međuljudske odnose. U skladu s vremenom, može se reći kako je u globalizacijskome dobu termin kozmopolit postao anakron, ne zbog sadržaja nego zbog realiteta životnih okolnosti. U komunikacijskim tokovima i komunikacijskome povezivanju tko hoće, a i može, ostati izvan. (Globalizacijski, pa onda i konzumeristički, svijet, uzgred, može se gledati i kao posljedica, bumerang, kolonijalnih osvajanja u 15. stoljeću i poslije.)

U tome javnom i prozirnome svijetu, globalnome selu, javlja se i bigbraderizacija Hrvatske – ne dakle samo kao show i ne eventualno u voajerističkome smislu, nego kao tračerija i tričarija, način ponašanja i diskurs. K tomu više no ikad vrijedi ona Shakespeareova: »Svijet je pozornica.« Mimetičnost je jedno od obilježja suvremenoga doba, ne samo u kazališnome i ljudskome smislu nego uopće, traži se novo, „izvorno“ (pa i urbanitet u suvremenome poimanju izgubio je svoju izvornost, romantični odnos prema njemu, kakav je bio sedamdesetih i osamdesetih, donekle i devedesetih, godina 20. stoljeća, pa je realizaciju nalazio ponajprije u „novim medijima“ glazbi, filmu, ali i književnosti). Prebacuje se pritom sa sentimentalnoga doživljaja svijeta na kognitivni sklop, pretpostavljajući sentimentalnome poimanju svijeta kognitivni razvoj, i to općenito. Planiranje – ta isprazna fraza socijalističkoga upravljanja postala je neosporiva stvarnost i neizbježnost.

Konvencionalnost

Više no igdje u svijetu u Hrvatskoj vrijede konvencionalne norme, pa se može reći i da su iznad svih drugih norma. To se očituje i u sprečavanju osobnoga rasta i drugotnosti, a spomenuto stajalište tolerancije prema različitim društvenim skupinama također je rezultat konvencije. Tako nešto odražava se i u izboru vladajućih političara, od lokalnih do državnih. Uzgred, pitam se postoji li u svakidašnjemu životu u Hrvatskoj opcija između kavanske i bapske?

Neki se na stranicama ovoga lista pitaju zašto u Hrvatskoj nema velikih književnih imena. Nema zbog sredine, kao što nema ni velikih političkih osobnosti, ili ih ima malo, pa ako ćete gledati i tajkunski, hrvatski su tajkuni među najsiromašnijima među istočnoeuropskim, i to dosta govori. Jedina je iznimka sport, a i tu najčešće obitelji stoje iza pojedinaca ili je riječ o individualcima. U nas je talent uvijek bio cjenjeniji od bilo čega drugoga – od rezultata. Primjer su za to Robert Prosinečki, koji će u narodu uvijek biti veća faca od Zvonimira Bobana, koji je više postigao u karijeri. Ili, primjerice, Goran Ivanišević nasuprot Ivanu Ljubičiću, iako im je najbolji plasman na ATP ljestvici podjednak – Ivaniševiću drugi, Ljubičiću treći (Ivanišević je, doduše, osvojio Wimbledon, ali tek na zalazu karijere; no Ljubičić je igrački osvojio Davisov kup).

Hrvati su, što je u skladu s navedenim, pomalo frajerska nacija. U Hrvatskoj si ili Netko ili ništa. Ako si Netko, onda pljuckaš i mobingiraš druge, a ako si ništa, onda trpiš pljuckanje i mobingiranje drugih, pa kad jednoga dana od ničega postaneš Netko, onda i ti pljuckaš po drugima da bi se rasteretio, ili kako nitko ne želi biti ništa, onda svi pljuckaju jedni po drugima. Vlada retorika: »Kaj bu on?« ili »On će!«

Nesreća je Hrvatske ne što nije u Europi, nego što je na periferiji Europe i na periferiji Balkana. Biti na periferiji zapadne Europe može biti nesreća, ali je kudikamo veća ona biti na periferiji Balkana. Na Zapadu vrijede jedne vrijednosti, na Balkanu druge. No barem znaš što je posrijedi. U nas se protežira jedna slika, kao zapadna, a zapravo vrijedi druga. Taj završetak balkanskoga mentaliteta u spoju sa zapadnoeuropskim odražava se još u podmukloj politici Slovenaca, koja nije od jučer, za koju znaju poznavatelji kulturne povijesti ovih prostora. Nikakav ulazak u Europsku Uniju neće riješiti hrvatski lokalni mentalitet, kao što to nije riješio u Rumunjskoj ili, primjerice, Italiji. On će nas, doduše, primorati da prihvatimo neke parametre funkcioniranja zapadnih država, što je pak porazno i jadno za nas same.

Od kolektivnoga k individualnome

Hrvatska je zemlja tradicije kolektiviteta, što narodskoga, slavenske uzajamnosti, poduprta socijalističkom ideologijom društvenoga, našega. Identifikacija s dojučerašnjim zemljacima, rodijacima, susjedima, dečkima iz kvarta, rezultirala je neobičnom preobrazbom od kolektivnoga, all together, k individualnome, nemam ja pojma tko je on, bez ikakve identifikacije; prijatelje koje znam, ne poznajem kad prođem, kao što pjeva Johnny Štulić.

S druge pak strane dugogodišnji egzistencijalni strah na ovome politički i vojno nestabilnu području, prisutnošću raznoraznih sila i vojska, egzistencijalni strah ne baš lagodna života na selu (prije i za velikih migracija u grad) podupire kultura straha suvremenoga doba (od terorizma, globalnoga zatopljenja, AIDS-a, SARS-a itd.), kako to tvrde sociolozi, pa eto baš sad kad trebamo samo živjeti i ništa drugo, ne opterećujući se raznoraznim (ili barem ne znatnim) društvenim, vojnim, političkim previranjima, došla je ta recesija, s pogledom uprtim u Europsku Uniju. Pa kako je rekao netko, eto, barem smo sada ukorak sa svijetom.

U stanjima razdijeljenosti uopće narodu i ljudima treba neka nevolja koja će ih ujediniti. Je li to recesija? Ona će, bojim se, samo još više razdijeliti ljude. (Konsenzus u građana trenutačno, doduše, postoji u odnosu prema Sloveniji.) No recesiju kapitala uzrokovala je i recesija duha, ižmikana i omalovažena, kao pokretača svake radnje.

Stanje međuljudskih odnosa moralo je prestati ne samo zbog recesije ili zbog htijenja pojedinaca nego, pa i nažalost, i po prirodnome zakonu neodrživosti, smjenjivanja dvaju stanja.

Prihvaćanjem novoga, kapitalističkoga, uređenja morali smo se društveno raslojiti, no pitanje je jesmo li se trebali i razdijeliti?