Pobuna generacije noći

Pobuna generacije noći

Slaven Letica

Prva hrvatska studentska buna u 21. stoljeću zorno je pokazala kako naše društvo, kojim vladaju stari i vrlo stari ljudi, vrlo malo zna o vlastitoj mrežnoj generaciji, generaciji Y, tihoj generaciji (izraz Thomasa L. Friedmana), e-generaciji, Google generaciji ili – u hrvatskom slučaju – generaciji noći: mladim ljudima rođenim između 1982. i 1996. godine.

Naime, iako je na web-stranici Oslobodilačko obrazovanje za sve (http://www.emancipating-education-for-all.org/content/overview-planned-actions-during-global-week-action-2009) još 5. ožujka 2009. najavljeno da će masovni prosvjedi studenata u Zagrebu i Zadru (i na još šezdesetak sveučilišta u dvadesetak zemalja) biti organizirani od 20. do 29. travnja 2009, hrvatski političari, novinari, pa i sveučilišni nastavnici, studentsku pobunu (u obliku blokada i preuzimanja fakulteta), koja je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu počela točno prema planu – 20. travnja u 12.30 sati – doživjeli su kao šokantno iznenađenje.

Danima nakon početka pobune novinari, dežurni javni mudraci i političari naprosto nisu shvaćali o čemu je zapravo riječ, misleći kako je posrijedi izvorna hrvatska studentska revolucija, slična onima iz 1968. ili 1971.

Prvi je od političara studente podupro predsjednik Mesić. Punu potporu studentima su pružile i uprave blokiranih fakulteta u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Rijeci, Puli, Dubrovniku i Vukovaru. Pisma i javne izraze potpore uputile su im mnoge javne osobe: riječki nadbiskup Ivan Devčić, glumac Filip Šovagović, pjevači Oliver Dragojević, Dado Topić i Tomislav Bralić, vrhovnik obiteljske medicine dr. Mario Malnar, zviždačica Ankica Lepej, vrhovnica B.a.B.a. Sanja Sarnavka, udruga Zagreb Pride, kumice s Dolca koje je animirao mudroslov Borislav Mikulić.

Spontan i površan pokret iskazivanja potpore pobunjenicima na kraju je stvorio krajnje apsurdnu, tragikomičnu situaciju: pobunjenici su dobili potporu onih koji su bili uzrok i cilj njihove revolucije.

Bilo je, hvala Bogu, i onih koji su kritički progovorili o površnim i naivnim parolama o besplatnom obrazovanju. Društvo oporbenjaka raznoliko je i zanimljivo: bivši ministar financija Borislav Škegro, profesori Siniša Rodin, Damir Ćavar i Boris Lenhard, bivši dekan FER-a Slavko Krajcer, bivši studentski vođa (iz 1968) i sadašnji ugledni novinar Inoslav Bešker, književnik i profesor Pavao Pavličić, novinarka i nakladnica Milana Vuković-Runjić. Zajedničko je stajalište svih kritičara pobune bilo da nema besplatnog obrazovanja, kao što nema ni besplatnog ručka. Pitanje je tek: tko, kada, kako i zašto plaća obrazovanje? Plaća li se ono izravno, iz studentskih i roditeljskih džepova, ili posredno, putem proračuna, ili nekom kombinacijom prvog i drugog načina.

Široka javna potpora i lokalni izbori doveli su do brze »kapitulacije« Vlade Ive Sanadera. Ona je najavljena već u ponedjeljak, izjavom resornog ministra Dragana Primorca: »Model za koji se osobno zalažem je besplatno obrazovanje od vrtića do doktorskih studija, ali uz poštivanje kriterija uspješnosti«. Taj je stav podržao i Rektorski zbor Sveučilišta u Zagrebu, ali ne i buntovnici: smeta im, dakako, kriterij uspješnosti studiranja.

Novinari i opća javnost studentsku su bunu od prvoga trenutka dočekali sa simpatijama.

Novinari zbog toga što im je, u društvu oskudnu događajima, nudila novu temu za skupljanje zanimljivih i tiražno vrijednih vijesti i priča o buni i buntovnicima.

Opća javnost zbog toga što je napokon dočekala da javno progovori generacija za koju se vjerovalo da prekasno odlazi na noćne izlaske i još kasnije na jutarnje počinke da bi uopće mogla normalno spavati, jesti, raditi, misliti i živjeti.

Samosvijest, način organizacije, ponašanje i stil pobune koliko do jučer tihe ili čak nijeme generacije svim su bivšim studentima nametnuli nostalgična prisjećanja, asocijacije i usporedbe sa studentskim bunama: 1968. i 1971.

Na temelju različitih osobnih iskustava i još živih sjećanja na događaje što su postali dijelom suvremene hrvatske povijesti, ali i urbanih i generacijskih legendi, nije nam bilo teško uočiti sličnosti, ali i velike razlike. Najveća je razlika, dakako, političko okružje: nema više komunizma, nema druga Tita, jednopartijskog poretka i verbalnog delikta. Nema ni komunističkih sudova i kazamata, kao ni sadistički raspoloženih zatvorskih čuvara. Riječju: studentima je ipak znatno lakše organizirati i provoditi studentsku revoluciju.

Jednako je lako zaključiti kako je ova, studentska buna po nadahnuću, poticajima, zahtjevima, folkloru i općem ozračju, bila mnogo bliža raspjevanoj i socijalno pretencioznoj revoluciji djece cvijeća iz 1968. negoli oporoj i za živote mnogih studenata gorkoj i tragičnoj pobuni hrvatskih sveučilištaraca iz 1971.

Anatomija studentske bune

Treba biti iskren i jasan. Hrvatska studentska buna koja je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu počela 20. travnja 2009. nije izvorno, ni isključivo hrvatska. Ideju za bunu i njezina pravila hrvatski su studenti uvezli po logici copy-paste. Dio je to svjetskoga virtualnog pokreta prosvjedovanja liberalnih, antiglobalističkih, socijalno osjetljivih i ekološki osviještenih studenata. Njihovi javni prosvjedi počeli su 2007, a ove su pretvoreni u desetodnevni događaj pod parolom Ponovno traži tvoje obrazovanje – svjetski akcijski tjedan 2009. S trunčicom ironije, mogli bismo kazati da je povijest još jednom zakasnila u Hrvatsku: u polasku i u dolasku.

Filozofska i doktrinarna osnovica svjetskih studentskih prosvjeda vrlo je jednostavna. Studenti traže slobodan pristup obrazovanju, društvenu pravednost i besplatno školovanje, bez obzira na uspješnost studiranja. Protive se privatizaciji i komercijalizaciji sveučilišta.

U ishodištu je tih parolaških zahtjeva uvjerenje dijela studenata, posebice onih koji studiraju humanističke i društvene znanosti, ali i dijela europskih(!) sveučilišnih nastavnika, da bolonjski sustav školovanja i studiranja znači kraj europskog sveučilišta, čiji kulturni korijeni i neke organizacijske forme sežu sve do antike.

Buntovnici tvrde da je umjesto sveučilišta na kojima je stoljećima carevala sloboda studiranja, istraživanja i mišljenja i na kojima se stjecalo raskošno humanističko i društveno obrazovanje Bolonjski proces donio tržišno, robno školstvo kao produženu ruku bezdušna, socijalno i ekološki bešćutna liberalnog kapitalizma.

Da je živ Stipe Šuvar, sigurno bi danas likovao: njegova knjiga Škola i tvornica bila bi biblija Bolonje.

Buntovnici vjeruju kako su u općem trendu amerikanizacije svega i svačega na red došla europska i svjetska sveučilišta. Najsnažniji je pokret otpora Bolonji danas u Njemačkoj i Austriji, a intelektualno uvjerljiv protest protiv njezine doktrine i prakse napisao je bečki filozof i sveučilišni profesor Konrad Paul Liessmann u knjizi Teorija neobrazovanosti, nedavno objavljenoj na hrvatskom (Jesenski & Turk), koju možemo proglasiti metaforičkim Judinim evanđeljem Bolonje.

Globalnost i provincijalnost bune

Samo su malobrojni sudionici nove hrvatske studentske bune, nažalost, svjesni tog šireg političkog i civilizacijskog konteksta. Studentska buna 2009, kao uostalom i ona 1968, tek je kopija globalnih društvenih i sveučilišnih trendova. Dosljedno tomu, ona, kad su u pitanju hrvatski studentski buntovnici, pati od ozbiljna intelektualnog i teorijskog deficita. No već činjenicu što se nekoliko tisuća predstavnika nove generacije napokon odlučilo na javni politički i duhovni život treba shvatiti kao iznimno dobru vijest.

Njihova bi pobuna mogla biti prvi korak na prilično dugu putu triju društvenih spoznaja: prvo, današnji studenti mogli bi napokon bolje spoznati sebe same i tako osmisliti svoj položaj u društvu; drugo, pobuna bi ih mogla potaknuti na sustavno razmišljanje i istraživanja društva u kojem žive; treće, starijim generacijama, posebice generaciji X (rođenima između 1945. i 1960), pobuna bi trebala biti posljednje upozorenje da napokon upoznamo mrežne generacije – Y i Z.

Prva lekcija: međugeneracijsko motrenje

Prvi korak u smjeru upoznavanja generacije Y prilično je lako učiniti: treba samo pažljivo čitati, gledati, slušati i analizirati dokumente nastale tijekom bune. Oni svjedoče o smislu, sadržaju i masovnoj psihologiji njihove pobune. Na web-stranicama i blogovima pobunjenika sve je zapisano i dokumentirano, pa nije potrebno odlaziti na okupirane fakultete. Treba tek otvorena srca i razuma čitati, gledati, slušati i motriti izdašnu virtualnu građu koju su buntovnici marljivo, iz dana u dan, pa iz sata u sat, proizvodili, arhivirali i objavljivali. Tamo se može pronaći: kodeks pobunjeničkog ponašanja, odgovori na često postavljana pitanja, zapisnici sa studentskih plenuma, videoradovi, tzv. skripta, fotografije i svi temeljni članci koje preporučuju za čitanje.

To su novinski članci (ne baš originalni) Mate Kapovića, Jovice Lončara i Milene Radovčić objavljeni u Zarezu, jedna teorijska rasprava Pierricka Devidala i jedno poglavlje spomenute knjige Konrada Paula Liessmanna.

Svi su ti dokumenti, kao i detaljna kronologija pobune, dostupni na službenom blogu izvornih pobunjenika (www.slobodnifilozofski.bloger.hr), ali i na sličnim blogovima svih drugih blokiranih fakulteta.

Brojni i lako dostupni otvoreni izvori otkrivaju nam tako cjelovitu i vrlo zanimljivu priču o tome kako je buna organizirana i kakvo je ponašanje buntovnika bilo poželjno i dopušteno, a što je bilo zabranjeno.

Dokumenti nam tako govore da se sve ključne rasprave i odluke donose većinom glasova na plenumima koji su otvoreni svima koji žele doći. Intelektualni i politički rad odvija se na tribinama, kružocima i radionicama. Javno komuniciranje bilo je tipično za mrežne generacije: korištenje globalnim socijalnim mrežama, posebice Facebook-om, internetsko ćaskanje (chat), sudjelovanje u virtualnim forumskim raspravama, proizvodnja dokumentarnih filmova, stvaranje video- i audiodokumentacije…

Blokada i preuzimanje fakulteta i uvođenje studentske samouprave pretvorili su okupirane fakultete u škole budućih hrvatskih anarhističkih i zelenih revolucija. Na repertoaru fakultetski studentskih kina suvremeni su i povijesni filmovi o studentskim protestima, španjolskoj republikanskoj i sovjetskoj revoluciji, holivudski filmovi protiv kapitalističke pohlepe, Chaplinov film Moderna vremena i sl. Predavanja, tribine i radionice imaju sličan sadržaj i smisao: razvoj civilnog društva, studentska samouprava, savezništvo sa sindikatima, globalno – virtualno i stvarno – studentsko povezivanje.

Buntovnici generacije Y, ako je suditi po njihovim plenumskim zaključcima i priopćenjima za tisak, ne žele pregovarati. Preferiraju ultimatume. Ne vole vođe i zbog toga prakticiraju sustav mrežnoga vodstva. Zauzete fakultete smatraju surogatnim domovima i pobunjeničkim agorama. Rasprave vode prema jasno razrađenim poslovničkim pravilima.

Koriste se i tradicionalnim oblicima izražavanja i objavljivanja vlastite političke volje: peticije, slogani (imaju interne natječaje za slogane), parole, priopćenja za medije.

Njihov Kodeks ponašanja propisuje čak i to kako postupaju u slučaju sukoba s policijom: »svi sjedaju na pod i ne uzvraćaju nasiljem, ni fizičkim, ni verbalnim, bez obzira na vrstu provokacije«.

Pobunjenički folklor te generacije bitno se razlikuje od buntovničkog folklora (američkih šezdesetaša i hrvatskih šezdesetosmaša): ne drogiraju se, ne piju i ne puše; strogo paze na urednost i čistoću fakulteta koji blokiraju; legalisti su; imaju drukčije glazbene sklonosti; bespogovorno slušaju vlastite redare (ta me odredba Kodeksa začudila); ne zagovaraju doktrinu slobodne ljubavi i ne vjeruju kako je moguće ostvariti raj na zemlji.

Postoje i druge bitne međugeneracijske razlike: ova generacija iskreno vjeruje u duboki smisao besmrtnoga Tinova stiha o pobratimstvu lica u svemiru i ona taj stih pokušava ostvariti: mrežno se povezujući s istomišljenicima diljem globusa, djelujući jednako i istodobno.

Buntovni dio hrvatske generacije Y sa svojim istomišljenicima u svijetu dijeli još neke vrijednosti i vrline: ne vjeruju u politiku; obično ne glasuju; socijalno su osjetljivi, s razvijenim osjećajem za pravednost; nemaju rasnih, religijskih ni spolnih predrasuda; pacifisti su; ekološki su osviješteni; slušaju preglasnu glazbu, a tiho govore; ne vjeruju tajkunima, poduzetnicima ni korporacijama; melankolični su i romantični (obožavaju filmove tipa Titanic); suvremeno gospodare internetom i multimedijskom tehnologijom.

Američki sociolozi obično kažu da ta generacija simbolički živi u znaku devet slova m: jede u McDonald’su, medijski je pismena, koristi se multimedijima, blago je ovisna o MMOG-u (massively multiplayer online game), mobilna je, mobilno uči i studira – na daljinu, ovisna je o slanju poruka – messages. Konačno: milenijska je generacija.

Zbog svega toga, oni su, naprosto, drukčiji od nas. Zato bi ih morali bolje društveno i intelektualno upoznati, kad ih već nismo – zbog različitih bioritmova – uspjeli dovoljno dobro upoznati kod kuće: kao djecu, njihove prijatelje, znance, susjede, pa i vlastite učenike i studente.