Omalovažavanje umjesto civiliziranog dijaloga

U Vijencu br. 393 odgovorio je Josip Jurčević na moj napis objavljen u prethodnom broju pod naslovom Mislio sam ozbiljno. Svoj odgovor Jurčević je naslovio Najveće je neznanje ono koje se predstavlja kao znanje. Na takvoj civilizacijskoj razini, koja u naslovu ništa ne dokazuje, nego se dapače upitna činjenica o navodnom ratovanju Hrvatske i Crne Gore proglašava nepobitnom istinom, nisam želio nastaviti raspravu sa svojim oponentom.

Ali kako je uobičajeno da se u sličnim raspravama i prijeporima ne raspravlja ad hominem nego ad rem, ne mogu ostati ravnodušan na Jurčevićeve javne potvore, poput tvrdnje da sam »zbog neznanstvenih motiva i interesa« pokrenuo to pitanje. Nadalje, da »na temelju nekih naznaka ne bi nas trebalo iznenaditi saznanje da je aktualni predsjednik Republike Hrvatske (Stjepan Mesić) bio izravna žrtva i prvi glasnogovornik savjetodavnog umijeća povjesničara Ive Mažurana«, što je ordinarna laž. Nikada s predsjednikom Mesićem nisam o tome razgovarao. Prije drugoga izbora Stjepana Mesića za predsjednika Republike Hrvatske pojavila se izjava njegovih protukandidata da je izjavio kako Hrvatska nikada nije ratovala s Crnom Gorom. Potaknut tada navedenom izjavom napisao sam kraći tekst u kojem sam obrazložio kako je ta izjava povijesno utemeljena i objavio je u Vjesniku. Nitko mi nije potom javno odgovorio i podrugljivo se osvrnuo na moje »povjesničarsko umijeće«.

Za razdoblje povijesti o kojoj je riječ Jurčević izričito kaže da je »znanstveno kompetentan«, što znači da netko drugi nije sposoban na temelju valjanih dokaza izraziti svoj sud o nekom događaju. Mislim da je svaki dobro educiran povjesničar sposoban to valjano učiniti, jer mu nisu potrebna brojna druga znanja bez kojih nije moguće baviti se vrlo dugim i složenim razdobljima hrvatske povijesti.

Da bi ipak nekako potkrijepio svoju istinu, Jurčević se poziva na hrvatsko domobranstvo i »bitne elemente hrvatske državnosti u Austro-Ugarskoj«, o kojoj navodno govori niz bezimenih povjesničara. Osim toga ja »neznanstveno prešućujem očiglednu činjenicu da je država Crna Gora u Prvom svjetskom ratu ratovala protiv Austro-Ugarske«. Pitam se zbog čega »znanstveno« podmetanje i svjesno prešućuje da je Austro-Ugarska navijestila rat Kraljevini Crnoj Gori i Kraljevini Srbiji 1914. i da su one bile napadnute. Hrvatsko domobranstvo u ratu s Crnom Gorom nije uopće imalo nikakva udjela, jer se logor carske vojske nalazio u Bosni na području Sandžaka i uz granicu s Crnom Gorom.

Dio hrvatskih domobrana poslan je tada na bojište s Kraljevinom Srbijom, a preostali ponajviše na bojište s carskom Rusijom. Hrvatsko domobranstvo osnovano je 1867. na ograničenom području Hrvatske i Slavonije, odnosno bez Dalmacije, cijele Vojne granice u Lici i Krbavi i dijela Hrvatskoga primorja, te uzduž rijeke Save i dijela Dunava s okolicom Petrovaradina. Osim toga i bez Ugarskoga primorja – Riječki gubernij kao izlaz Mađarske na Jadransko more.

Sukladno Ugarsko-hrvatskoj nagodbi iz 1868. »kraljevina Ugarska s Erdeljem i kraljevine Dalmacija, Hrvatska i Slavonija sačinjavaju jednu istu državnu zajednicu«. U takvim okolnostima, kada Hrvatski sabor ne može svojom voljom izabrati ni hrvatskoga bana, govoriti o bitnim elementima državnosti Hrvatske prava je besmislica.

Zamjera mi se također i šalje me se u osnovnu školu što sam se poslužio podacima iz knjige Dragutina Pavličevića Povijest Hrvatske: 19. svibnja (1991) 93,24 posto hrvatskih građana izjasnilo se za suverenu i samostalnu Hrvatsku. Ako to nije točno, zašto nije prigovorio gospodinu Pavličeviću i njega poslao u osnovnu školu?

Nikada i nigdje nisam se razmetljivo predstavljao, nego uporno bavio svojom strukom. Svaki objavljeni rad bio je podložan kritici pozivom na izreku tko zna bolje, široko mu polje.

Moja generacija nije imala široku slobodu bavljenja bliskim razdobljima hrvatske povijesti, osim dakako politički podobnih, jer bi neka druga istina suprotna vladajućoj ideologiji vodila izravno u tamnicu.

Imao sam dosta javnih sučeljavanja oko nekih događaja iz prošlosti, ali nikada s toliko insinuacija, osobnih uvreda, omalovažavanja i nedostatka akademske i civilizacijske razine vođenja dijaloga. Pogotovo ako je riječ o formalnopravnim pitanjima, koja sama po sebi nisu istovjetna i sa stvarnim stanjem.

Ovim napisom završavam svaku raspravu s gospodinom Jurčevićem. Želim mu svako dobro i neka se čuva jakih riječi. A vrijeme će pokazati tko je tko i što je učinio za hrvatsku povjesnicu.

Ive Mažuran