Odveć plošni likovi

Odveć plošni likovi

U filmu Prkos (Defiance), snimljenu prema nefikcijskoj knjizi proučavateljice holokausta Nechame Tec, riječ je o prikazu otpora dijela Židova, koji nastaje nakon velikih pokolja tog naroda 1941. u Istočnoj Europi, posebno u Poljskoj i Bjelorusiji. U filmu je riječ o prikazu otpora tzv. Bielskih partizana. Braća Bielski, Tuvia (sjajni Daniel Craig), Zus (Liev Schreiber) i Aseal (Jamie Bell), nakon što su im ubijeni roditelji, odlaze u šumu, koju poznaju od djetinjstva i ondje počinju formirati malu skupinu Židova. Njima se ubrzo priključuje velik broj izbjeglih Židova i grupa se polako pretvara u zajednicu koja izvodi male gerilske akcije – npr. nabavljanje hrane po okolnim selima ili pak napade na njemačke jedinice.

Film Prkos stoga pokazuje taj proces kada se od amorfne mase polako formira zajednica i to na način koji doista podsjeća na fabulu spomenutoga romana. Naime, dva brata imaju posve drukčiju percepciju organizacije. Tuvia je sklon rješavanju sukoba na miran način, koncilijantan je, dok je Zus sklon nasilju i brzu presuđivanju. Tuvia kao legitimno prihvaća da žene nisu samo u ulozi zadovoljavanja potreba hrabrih ratnika, i da im ne treba muškarac kao zaštita, dok Zus uporno smatra kako je ženama mjesto samo uz muškarca.

Kadar iz filma Prkos

U prilično heterogenoj zajednici ipak se javljaju prijepori. Zajednica se širi, u nju dolaze Židovi iz raznih dijelova Istočne Europe i postaje jasno da nije dovoljno biti samo pripadnik te skupine, jer s vremenom izdvaja se kao ključna razlika ona između, s jedne strane, učenih Židova, poput učitelja koji se oslanja na Talmud, i onih neobrazovanih, zatim između Židova seljačkog i Židova aristokratskog podrijetla. Uskoro se pravila počinju kršiti, pa se i nepisani zakoni mijenjaju – npr. u slučaju trudnice koja rađa dijete začeto u silovanju (silovao ju je njemački vojnik), koja ipak ostaje u zajednici. Ta zajednica ima pravilo da žena ne smije ostati u drugome stanju, jer ne postoje nikakvi uvjeti za odgoj djece. Osim toga, s vremenom, posebno u nekim kriznim situacijama, kada ponestane hrane, izdvajaju se mlađi i ratoborniji članovi koji žele nametati nova pravila i stoga ulaze u sukob s vođom, Tuviom Bielskim. Ni njegov brat Zus ne može podnijeti bratov način vladanja u temelju kojega je humanost, pa odlazi u Crvenu armiju.

Pritom je groteskno prikazan odnos te armije prema Židovima – riječ je o diskriminaciji i omalovažavanju koje će na kraju natjerati Zusa da se vrati bratu i ostalima. Učeniji članovi te šumske zajednice pokušavaju misliti o sebi, odrediti se kao partizani, i stoga razmišljanje o tome da li da se priključe Crvenoj armiji i jest u funkciji toga da budu korisni, da postanu legitimni dio pokreta otpora. Činjenica pak da žive kao odmetnici koji kradu hranu u susjednim selima degradira sliku o njima kao borcima koji se bore protiv nacista.

Zanimljiv je u filmu razrađen fenomen glasine – vođa Tuvia, koji se pokazuje kao besprijekoran, morao je otrpjeti glasine kako je častohlepan, kako uzima žene koje hoće, i na kraju, da bi sačuvao svoj integritet, on će biti prisiljen ubiti člana zajednice koji prkosno krši pravila i spletkari. Tek u tom trenutku može očekivati pomoć ostalih, što pokazuje da ga bez uporabe nasilja i bez eliminacije ne bi ozbiljno shvatili ostali članovi.

U filmu se otvara i vrlo zanimljivo pitanje osvete. Braća Bielski, kad saznaju da su im ubijeni članovi obitelji, počine osvetu nad seljanima koji pomažu nacistima, ali se pritom Tuvia kaje. On će i nastojati da u zajednici koju predvodi humanost bude važno načelo. To se najbolje ogleda na primjerima odnosa prema starijima i bolesnima, koji ostaju zbrinuti unutar same zajednice. Zapanjujuće je da se zajednica koja je dosezala i tisuću i dvjesto Židova uspjela održati tijekom cijeloga rata, i da su s vremenom njezini članovi organizirali u njoj i bolnicu i školu.

Autorica knjige prema kojoj je snimljen film Nechame Tec bila je iznimno zadovoljna kada je na setu vidjela dosta preciznu rekonstrukciju toga, nazovimo ga, šumskog logora. Uostalom, u svojoj se knjizi, zasnovanoj na brojnim razgovorima i na proučavanju arhivske građe, ona posebno usredotočila na opis svakodnevnog života tih ljudi, na načine na koji su učili nabavljati i pripremati hranu, izrađivati obuću. Bila je zadovoljna i time kako su studiozno glavni glumci gradili likove.

Redatelj Zwick sasvim sigurno nije posve uspio u slojevitu prikazu međuljudskih odnosa, u njihovu nijansiranju, jer likovi su ponekad doista odveć plošni, odnosno postaju odveć alegorični. Tako u zajednici postoje tipovi – primjerice tip karizmatičnoga vođe, fine aristokratkinje, štrebera koji se drži knjiga, ali i neobrazovana vođe koji za učenje ne mari. Posebno je plošno prikazan odnos između muškaraca i žena. Žene su uglavnom pasivne, zadivljene svojim zaštitnicima, one čekaju njihove povratke iz akcija, a ako i krenu u akciju, tada to ima prizvuk pustolovine na koju kreće dobro zaštićena djevojka.

Unatoč nedostacima, film je zanimljiv i snažan, a treba istaknuti kako snaga proizlazi i iz neočekivana prikaza Židova koji nisu žrtve. Naime, već smo se navikli gledati filmove u kojima se na razne načine govori o traumi holokausta, koja se nerijetko i iskorištava, pa je dobro da postoji i prikaz Židova kao prkosnih boraca koji se žele boriti protiv nacista. Na kraju, treba istaknuti kako u filmu, u njegovim završnim sekvencama, kad svi oni bježe preko vode, jer im se njemačke jedinice opasno približavaju, neki kritičari Tuviu, koji svoje ljude predvodi u tom prijelazu preko vode, na sigurnu obalu, pomalo ironično uspoređuju s Mojsijem, tim više što ga stari učitelj Talmuda proglašava herojem. Možda to i jest pretenciozno, no važno je naglasiti kako ta scena u filmu ne djeluje nimalo patetično. Završnica filma stoga je epski snažna, a upravo su i akcijske scene najbolje dramaturški i režijski izvedene – uostalom, redatelj Zwick u filmografiji bilježi hitove kao što su Krvavi dijamant i Slava.

Braća Bielski, koja se na kraju opet povežu i zajedno ratuju, uspjeli su sačuvati živote brojnih Židova. Jedan od njih, Aseal, poginuo je pri kraju rata, a ostala braća otišla su živjeti u Sjedinjene Države. Valja istaknuti kako je Tuvia i pomogao autorici knjige u rekonstrukciji života tih hrabrih ljudi. Nije nevažno napomenuti kako su braća odbila odlikovanja.

Darija Žilić