Junak sa smetlišta epohe

Junak sa smetlišta epohe

Zagrebačka izdavačka kuća Hena com prije nekoliko godina pokrenula je za hrvatsku kulturu (kao i svaku drugu kojoj se to desi, uostalom) iznimno važan, ali financijski baš i ne odveć unosan (što ga zapravo čini još i vrednijim) projekt objavljivanja edicije sabranih djela češkoga maga pisane riječi Bohumila Hrabala. Nakon prva četiri kola koja su sadržavala romane Dvorio sam engleskoga kralja, Prebučna samoća, Gradić gdje je vrijeme stalo i Prvo šišanje nedavno je biblioteka obogaćena i petim sveskom, knjigom U rajskom vrtu trpkih plodova. Dok se u slučajevima prvih četiriju knjiga radilo o prijevodima djela koja je napisao sam Bohumil Hrabal, novu knjigu potpisuje Monika Zgustova, Čehinja koja je diplomirala komparativnu književnost na University of Illinois, a već dvadesetak godina živi u Španjolskoj, gdje je objavljeno više od trideset knjiga čeških autora koje je ona prevela na španjolski i katalonski jezik, što je čini ključnom osobom za predstavljanje češke kulture u zemljama španjolskoga govornog područja. Knjiga U rajskom vrtu trpkih plodova roman je životopis Bohumila Hrabala (1914–1997) koji je Monika Zgustova napisala kao rezultat mnogobrojnih razgovora s češkim autorom, što su se tijekom četiri godine odvijali u njegovoj kućici u šumama Kerskog, ali i u mnogim pivnicama praškoga Starog mesta, najčešće Hrabalovoj najdražoj, U zlateha tygra. Knjiga je nastala još za Hrabalova života, slavni ju je pisac pročitao i autorizirao, a hrvatsko je čitateljstvo u prilici čitati prijevod drugog izdanja knjige, dopunjena brojnim, dosad uglavnom neobjavljenim, fotografijama Bohumila Hrabala.

Monika Zgustova u knjizi, u velikom broju kratkih poglavlja, kronološki niže događaje iz Hrabalova života, počevši od njegova rođenja uoči početka Prvoga svjetskog rata, kroz mladost punu muka te Drugi svjetski rat, koji je proveo radeći na željeznici u Kostomlatima kraj Nymburga, preko poslijeratnih dana kada je radio u ljevaonici u Kladnom i u sabiralištu sirovina u Pragu pa sve do smrti supruge Eliške 1977. i njegova povlačenja u šumsku kućicu u Kersku, nedaleko Praga, gdje živi u posvemašnjoj osami, sve dok skrhan bolešću 1997. godine nije počinio samoubojstvo skočivši s prozora na petom katu praške bolnice Bulovka. Autorica se ponajprije usredotočuje na događaje važne za oblikovanje Hrabalova karaktera, ali i na iskustva koja su presudno utjecala na njegovo stvaranje i poslije se našla transponirana na stranice njegovih knjiga. Vrijednost knjige U rajskom vrtu trpkih plodova upravo je u tome što olakšava razumijevanje njegova stvaralačkog svijeta, ali i svjetonazora obilježena trajnim osjećajem straha i bezrazložne krivice, koje pokušava prevladati pisanjem.

Sposobnost kojom se Hrabal posebno isticao bila je sposobnost promatranja, zapažanja i pozorna slušanja, ali i suosjećanja te shvaćanja ljudi oko sebe i uživljavanja u uloge onih koji su mu dotad bili strani te prenošenje zapažanja na papir, u iznimno dojmljivu i sugestivnu obliku, bez gubitka prvotnog osjećaja i osjetilnog efekta kojim je iskustvo svjedočenja bilo popraćeno. Vlastita proživljena iskustva, ali i odslušane anegdote o događajima što ih drugi ljudi proživljavaše Hrabalu su ulazila u krv, tamo se otapala i u struji riječi vraćala se u život, u obliku pjesama, pripovijetki i romana. S godinama on je postajao ovisan o tome da pisanjem zrcali posebnosti sredine u kojoj se kretao, pa se stoga, iako je bio diplomirani pravnik, okušavao u raznoraznim poslovima – radio je kao agent osiguranja, otpravnik vlakova, trgovački putnik, rudar, poljoprivrednik, skladištar, majstor kulisa u kazalištu, talioničar u čeličani... – namjerno dovodeći sama sebe u situacije koje su mu bile neugodne da bi iz tog iskustvenog vrela crpio nove samospoznajne elemente koje je potom pretakao u rukopise, često i sam začuđen onime što bi o sebi iz napisanoga teksta saznao. Tako je postupno usavršio vlastitu metodu pisane ispovijedi, odnosno ispovijedi pisanjem, a njegova je književnost postala krasna proza pisana životom ljudi koje je upoznao, sredinom u kojoj je živio, ali ponajprije njegovim životom. Svoj stil Hrabal naziva totalnim realizmom; u znatnoj je mjeri nadahnut mišlju Salvadora Dalija da realizam dorađen do krajnjeg detalja vodi iskrivljavanju doživljaja stvarnosti, što uvjetuje da njegove proze bivaju sve više obilježene groteskom i apsurdom, dok njegova estetika, po uzoru na Don Quijotea, ali i Chaplina i Harolda Lloyda, temelje pronalazi u tragičnu doživljaju života, i humoru. Jer, kako veli, »u azurno plavi celofan humora mogu se umotati mučni i krvavi dijelovi svakodnevnih briga. Humor i smijeh su najveća spoznaja, žalosni događaj se pretvara u groteksni događaj, nadtekst i podtekst anegdote. Sve čega se plašim, iz kuta groteske pretvara se u humor.« A nije li tako mnogo lakše prebroditi ove naše, mukom i trapnjom obilježene zemaljske dane?

Monika Zgustova precizno locira Hrabalove književne uzore i miljenike – od Kafke, Hašeka, Brune Schulza, Rabelaisa i Baudelairea, preko Apollinairea, Whitmana, Ungarettija i Eliota pa sve do Joycea i Lao Cea, ali kao najvažniji umjetnički doživljaj koji je presudno utjecao na Hrabalovu poetiku ističe njegovo otkriće action paintinga, slikarske tehnike Jacksona Pollocka, koja je Hrabala potaknula na razvijanje vlastitog, na sličnim osnovama nastala stila – on koji je dotad svaki tekst mnogo puta ispravljao, nadahnut Pollockovom metodom, počinje pisati u jednom potezu, bez ispravljanja, »praveći pravi šum rečenica, kao kad pjena šiklja iz upravo otvorene boce šampanjca«, i tako nastaju njegova najvažnija djela, romani Dvorio sam engleskoga kralja i Prebučna samoća te autobiografska trilogija Pirovanje i svi kasniji tekstovi. Monika se Zgustova trudi knjigu o Hrabalovu životu pisati na način sličan njegovoj metodi; u obliku dugih, vrtložnih, značenjima bogatih i gustih, dinamičnih i lepršavih rečeničnih nizova kakvima obiluju sve Hrabalove knjige ona izlaže život velikoga pisca, tekst pritom garnirajući obiljem piščevih citiranih iskaza i vrlo lucidnih vlastitih promišljanja njegova rada te analitičkih seciranja većine njegovih djela. Pritom se kao najznimljivije ističu dionice u kojima autorica u opisanim iskustvima Hrabalovih likova prepoznaje podudarnosti s njegovim u stvarnu životu proživljenim iskustvima, kao i njezina precizna lociranja onih mjesta u Hrabalovim tekstovima koja su nastala kao manje ili više prikrivena posveta ili dijalogiziranje s dragim mu autorima i njihovim djelima. U rajskom vrtu trpkih plodova ispostavlja se vrijednim portretom jednog od najvažnijih europskih pisaca ali i književnopovijesnim dokumentom koji baca novo svjetlo na djelo slavnog autora i nagoni nas na ponovno iščitavanje njegova bogata i vrlo dojmljiva opusa.

Božidar Alajbegović