Izložba po mjeri Slavonije

Darko Glavan

Izložba Slavonija, Baranja i Srijem – vrela europske civilizacije, koja se u galeriji Klovićevi dvori održava od 27. travnja do 2. kolovoza ove godine, uspješno nastavlja niz kulturoloških inicijativa sadašnje vlade otpočet prošlogodišnjom uspješnicom Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja. U obama je slučajevima inicijator izložbe bio ministar kulture Božo Biškupić, dok je aktualnu izložbu otvorio premijer Ivo Sanader kao jasnu naznaku potpore ovakvim izlagačkim megaprojektima, kojih je proračun, po nekim procjenama, premašio četiri milijuna kuna. Nema dvojbe kako ovakvi projekti imaju i neskrivenu političku sastavnicu, no stručni su kriteriji ipak prevladali tako da eventualni propagandistički sadržaj naznačen »između redaka« nije imao bitnijeg utjecaja na realizaciju tih dojmljivih izložbi.

Gramatika Matije Antuna Relkovića iz 1767. g.

Idol iz Dalja, 17.–15. st. pr. Kr.

Matija Antun Relković – Satir iliti divji čovik iz 1762.

Opravdanje uznositog podnaslova

Uvodni su dijelovi izložbe, posebice oni u podrumu, najuspjeliji i najdosljednije provedeni segmenti izložbe, za što je, osim autora, posebice Aleksandra Durmana, ponajviše zaslužna darovita autorica postava Nikolina Jelavić Mitrović. Upravo taj dio izložbe u potpunosti opravdava uznositi podnaslov Vrela europske civilizacije, jer se arheološki nalazi tzv. vučedolske kulture (oko 2500. pr. Kr.) kontekstualiziraju unutar prijelomnih civilizacijskih tečevina ustroja prvih država i pojave prvoga pisma. U dobro sročenim tekstovima, kojima je popraćeno nizanje impresivnih nalaza, ističu se fascinantne inovacije poput dvodijelnih keramičkih kalupa, odnosno prvoga primjera serijskog lijevanja i prve svjetske bronce, no još su intrigantniji prvi europski ideogrami koje je Aleksandar Durman iznimno uvjerljivo interpretirao kao prvi prikaz kalendara na keramičkoj posudi iz Vinkovaca nastaloj oko 2600. pr. Kr.

Vrijedno je spomena kako je toj markantnoj pretpovijesnoj pojavi svojedobno posvećena vrlo uspješna izložba u istom izlagačkom prostoru (autor također Durman, postav Željko Kovačić), no ovaj je put podjednako uspješno prikazan širi povijesni i teritorijalni raspon. Ono što posebno vrijedi pohvaliti u vrlo preglednu postavu uporaba je suvremene tehnologije (primjerice, prikaz seobe naroda na elektronskom zaslonu), kao i efektna primjena divovskih uvećanja (prikaz Mohačke bitke uvećan je na završnom zidu prizemlja kao lako čitljiv simbol presudna značenja te bitke za dalju vojnu i civilnu sudbinu Slavonije).

Miroslav Kraljević – Žene u prirodi (Odmaranje), 1912.

Prsni nakit – dukati, Županja, 2007.

Povijesni ili estetski kriterij

Prijelaz iz srednjega vijeka na renesansu u uvjetima turske okupacije također je besprijekorno naznačen, ali od tog se raz-doblja počinje nazirati ponešto prijeporna odlika koncepcije ove izložbe – oscilacija između povijesnih i estetskih kriterija.

S obzirom da je prodor Osmanlija dopuštao pojavu tek krhotina renesanse (što je vrlo dobro ilustrirano bijegom mlađahnoga Julija Klovića pred najezdom Turaka i pronalaskom sigurnosti i uspješne umjetničke karijere u Italiji), grubost povijesnih okolnosti prouzročila je prorijeđenost umjetničkih artefakata, tako da je u korijenu onemogućeno njihovo eventualno gomilanje. Nažalost, u sljedećim dijelovima izložbe, posebice onima posvećenim širenju barokne umjetnosti nakon povlačenja Turaka, došlo je do nepotrebna nizanja slika i kipova osrednje, ponekad čak i niže kvalitete. Iz dosljedno provedena sustava tekstualnih pojašnjenja moglo bi se deducirati kako je ovakav kompromis s estetskim kriterijima proveden ne bi li se što zornije predočilo uvjerenje autora te sekcije kako je u tom razdoblju miris tamjana zamijenio vonj puščanoga praha, odnosno kako su misne odore zamijenile vojne. Prikaz prijelomnoga povijesnog događaja, koji je u prizemlju na izvrstan način sažeto postignut divovskim povećanjem, ovaj se put protegnuo na veći dio prvog kata, no bez podjednako dojmljiva krajnjeg dojma.

Etnografija i suvremenost

Etnografski dio izložbe, smješten djelomično na kraju prvog, a većim dijelom na drugom katu Klovićevih dvora, također se može ubrojiti među atraktivnije dijelove izložbe u kojoj je dosljedno posvećena pozornost kulturi življenja od prapovijesti do pojave građanske klase u naglo industrijaliziranom Osijeku, koji se, uz podjednako propulzivnu Rijeku, u 19. stoljeću približio Zagrebu kao neospornoj metropoli modernoga načina života.

Ambijentalni prikazi ruralnih i urbanih obitavališta savršeno se uklapaju u kulturološki okvir izložbe, premda su povremeno jako uočljive kvalitativne razlike između umjetničkih predmeta uvezenih iz Beča i drugih tadašnjih vodećih kulturnih centara s onima koji su nastajali u Slavoniji. No to je neosporna činjenica i nema je razloga prikrivati ili prešućivati, posebice stoga što je u zaključnom prikazu likovnih postignuća u 20. i 21. stoljeću nenametljivo, ali uvjerljivo prikazano hvatanje priključka sa stilskim preobrazbama svjetske moderne i suvremene umjetnosti u ostvarenjima Miroslava Kraljevića, Bele Čikoša Sesije, Julija Knifera, Ivana Faktora, Dubravka Matakovića. Pritom može zbunjivati što je u prethodnoj sobi predstavljen umjetnik Adolf Waldinger s većim brojem djela od spomenutih neupitnih velikana koji su ograničeni na svega dva izloška.

Oltar Sv. Križa, franjevačka crkva Sv. Antuna Padovanskog, Našice

Oltar sa slikom Bogorodica s djetetom i svecima, Osijek, oko 1700.

Iločki statut, 1525. g.

Darovnica Virovitičke Županije

Kaptol – kasnosrednjovjekovni kaštel nedaleko Požege

Kronološki kaos

Najupitniji je sam završetak izložbe, u kojemu se umjesto kulturološkoga zaključka promovira dio djelatnosti Ministarstva kulture, konkretno zaštita spomenika. Uopće ne sporim kako taj segment zaslužuje uvrštavanje na ovu divot-izložbu, no spornim smatram to što se nakon stroga poštivanja kronološkog reda – od ostataka mamuta iz 1.600.000 g. pr. Kr. do portreta profesora Igora Rončevića koji je 2006. naslikao njegov diplomant Stjepan Šandrk, prekida taj sustav. Doista zbunjuje što se nakon toga u zaključnim sobama suočavamo s novim uvidima u Kraljevićeva remek-djela, kao i s recentnim rezultatima istraživanja kasnogotičkih građevina i baroknih slikarija. Primjerice, uključivanje otkrića postignutih suvremenim neinvazivnim metodama ispitivanja slikarskih ostvarenja, kao i isticanje prepoznavanja dosad nepoznatih majstora, poput prvog osječkog baroknoga slikara Paulusa Antoniusa Sensera, osigurale bi raznolikost unutar već spomenuta nizanja osrednje kvalitetnih baroknih izložaka, dok bi ekspertize Kraljevićevih ostvarenja još upadljivije istaknule njegovo presudno značenje unutar hrvatskoga modernog slikarstva.

Plan utvrde Osijek iz 1786. g.

Koštani privjesak u obliku ribe, 2–4. st., Đakovo – Štrbinci.

Manje je više?

Na kraju postavlja se možda i ključno pitanje: bi li izložba bila još preglednija, čitljivija i dojmljivija da je umjesto više od dvije tisuće odabran znatno manji broj izložaka, koji bi postavom i tekstualnim pojašnjenjima bili istaknutiji i na taj način bolje posredovani posjetiteljima?

U svakom slučaju, i uz naznačene metodološke prijepore, izložba Slavonija, Baranja i Srijem – vrela europske civilizacije može se uvrstiti unutar najopsežnijih i najzanimljivijih recentnih hrvatskih muzeoloških pothvata, koji neupitno zaslužuju stručni i javni interes kao dobrodošao dokaz da se usprkos ekonomsko-financijskoj krizi u Hrvatskoj održavaju izložbe čija je raskoš usporediva sa slavonskom trpezom.