Ipak nisu nepreciznosti

Ipak nisu nepreciznosti

Reagirajući na moj tekst Sumnja u identitet, objavljen u Vijencu br. 393, gospodin Đuro Vidmarović u prošlom broju Vijenca ukazuje na tobožnje nepreciznosti koje se tiču nekih biografskih detalja iz života Josefa Haima Brenera.

Ne sumnjam u dobronamjernost poštovanoga gospodina Đure Vidmarovića. No njegove primjedbe, nažalost, ne mogu prihvatiti, jer nepreciznosti nema. Postoje samo činjenice.

Da pođemo redom.

Gospodin Vidmarović piše: »David stavlja Brenera u kompleks koji naziva samomržnja i židovski antisemitizam. Poznat mi je taj fenomen, ali ne postoje dovoljno uvjerljivi razlozi koji bi dopustili stavljanje Brenera u njegove okvire.«

Dokaz da sam u pravu ja, a ne gospodin Vidmarović jest tvrdnja Amosa Oza, jednog od najpoznatijih izraelskih pisaca, koji je, verujem da ćemo se složiti, autoritet i za ovu temu. Amos Oz doslovno piše: »Brener je, kao što je mnogo puta istaknuto, mrzio Židove. Osobito je mrzio jednog Židova: sama sebe« (Bilješka o izraelskoj književnosti, Književne novine, br. 753, 1988). Kako se Ozove riječi mogu tumačiti drukčije nego kao samomržnja i židovski antisemitizam? Jasno, to se odnosi na Brenerovo berlinsko razdoblje i ogorčenost koju je osjećao zato što je tretiran kao građanin drugoga reda. Mrzio je sebe i svoje sunarodnjake zbog bijede i nemoći u kojoj su se nalazili.

Gospodin Vidmarović piše: »Filip David Brenera naziva berlinskim izbjeglicom, što nije točno.« Gospodin Vidmarović bio bi u pravu da sam tako nešto napisao. Ali ja sam napisao da je Brener »berlinski izbjeglica iz Rusije«, što je bitno različito. Pozivam u pomoć Encyclopaedia Judaica, u vjerodostojnost koje se ne može sumnjati. Tamo o Breneru, između ostalog, piše: »Brener je živio u Białystoku i Varšavi poslije 1900. i služio je u Ruskoj armiji od kraja 1901. do početka 1904. Po prestanku Rusko-japanskog rata, uz pomoć nekih svojih prijatelja, izbjegao je u London.« Uzgred, Białystok je od 1807. do 1921. bio u sastavu Rusije, poslije Sovjetskog Saveza. To su činjenice. Dakle, izvan svake dvojbe, Brener je u Berlinu bio izbjeglica iz Rusije.

Gospodin Vidmarović piše: »Brener nije pisao na starom hebrejskom nego na ivritu.« Opet pozivam u pomoć Amosa Oza. Prenosim Ozove riječi: »Brener je svoje osamljene junake natjerao da sve to kažu na hebrejskom, možda u znak neke vrste metafizičkog protesta. Hebrejski je, najzad, bio jezik nepostojećeg Boga; stoga kad je već tako da Bog to nikad neće čuti, neka barem ne čuje na hebrejskom.«

Slažem se s gospodinom Vidmarovićem da je Brener uz niz drugih pisaca imao velikih zasluga za razvoj književnosti na ivritu. No to je bilo kasnije, nakon njegova dolaska u Palestinu, a ivrit je samo modernizirani hebrejski, ili novohebrejski.

Zahvalan sam poštovanom gospodinu Vidmaroviću što je iznio niz dodatnih podataka iz biografije J. H. Brenera, koji zainteresiranom čitaocu mogu biti zanimljivi. Svrha moga teksta, međutim, nije bila, niti je za to bilo prostora, da se detaljnije bavim biografijama ličnosti koje su samo uzgred spomenute u tekstu o kontroverzama židovskoga književnog identiteta.

Filip David