Inkantacija pričom ili užitak u pisanju

Inkantacija pričom ili užitak u pisanju

U tajanstvenoj priči O punom i praznom u kojoj postoji neko imaginarno Selo i u njemu tjeskobom opsjednuti ljudi i djeca u strahu od neumoljive Starice koja odnosi djecu, kad joj za to dođe vrijeme, autorica je pokazala sklonost fantastici. Simbolika ove priče nabijena je gustoćom proživljavanja, nedefiniranom grozom i upitnošću Usuda kojemu se svi podvrgavaju. »Gdje ću biti ako me ne bude?« pita se djevojčica, obuzeta neizbježnošću nestajanja. Taj perpetuirani, vječni upit: »Kamo će otići moje ja ako nestanem?« upravo je zbog nemogućnosti razrješenja doveden do apsurda: »Da li sve osjeća da je ‘ja’? Da li sam ja isti ‘ja’ kao moja trešnja, moja mačka, moj brat?«

U devet vješto uravnoteženih priča u kojima životodajno pulsira optimalno osmišljen jezik kazivanja, spisateljičina je opservacija budna i inteligentna, ona gleda i vidi, sluša i čuje, bilo da je riječ o proživljenom ili imaginativnom. Vlatka Jurić nije poput onih naratora koji se isključivo bave sobom krećući se u jalovu krugu svoga razmaženog jastva. Ona je suverena u prostranosti svojih tema, ekskluzivna u njihovu izboru (Vrijeme za zmije, uz prijevod na engleski Snakes Time, Bestijarij, Love Junkies).

Vlatka Jurić zna zagristi u priču i tako inventivno načeta njezina se priča u svojoj inkantaciji raskriva, prostire pred nama, otkrivajući nam još jednu gotovo rijetku dimenziju u hrvatskoj suvremenoj književnosti: lucidan smisao za humor, tako potreban ironijski odmak nakon kojega se lakše diše. Ta hvale vrijedna osobina dolazi posebno do izražaja u dvjema pripovijetkama: Zbogom, ljubavniče! Ili priča o gladi i pohlepi i Bezimena priča ili jako tužna priča o nestanku. Ne bih ovdje htjela isticati tzv. ženski senzibilitet, ni filozofirati o tzv. muškom (macho!) senzibilitetu. Priča Zbogom, ljubavniče… nadrasta spol, jer je nadahnuta, čudesna, riječju – prava. U nas je tako sugestivno i ironijski osmišljeno znao pisati Ranko Marinković, a iz suvremene talijanske proze izdvojila bih Stefana Bennija, meštra za bajkovite, nepredvidive, fantastične situacije.

Priču Zbogom, ljubavniče!... odlikuje sve to u razigranu, opuštenu kontrapunktu u kojem je živopisno i sladokusno kulinarsko umijeće suprotstavljeno ljubavi, Erosu. U prevažna pitanja Bitka i Bitnosti (života!) koja muče Filozofa (nesuđenoga ljubavnika!), inventivno se i hitro umiješaju delicije (»jabuke punjene svinjskim ušima, artičoke s papcima«), koje se prepredeno i s očitim, gotovo himbenim užitkom, podmeću kao »škampi na buzaru« ili »škampi na pariški« (»svinjska jetra s bukovačama«!).

Na kraju, kao i u svakoj pravoj priči, neočekivani The End , ako uopće postoji Kraj u ovako duhovitoj, gotovo ludističkoj priči, koju čitamo smješkajući se, otkrivajući s užitkom sve njezine globalističke zamke i stupice, svjesni da je naša osjećajnost modificirana, da smo izdanci specifične konzumentske vrste koja se utapa u plimi samoće. Kad stvari ne štimaju, nikakve kombinacije tu ne pomažu!

Ipak, simboliku punog i praznog možemo prevladati smiješkom (ako nam se mentalno posreći). Naime: »Smijeh je ljudski oblik života, jer samo se čovjek smije«, napisao je Ranko Marinković. Vlatka Jurić, autorica priča O punom i praznom ispunila je svojom prozom već zapaženu prazninu u suvremenoj hrvatskoj književnosti, u kojoj ironijski odmak začinjen smijehom baš i nije u nekoj dobrodošloj funkciji. Jesmo li se u ovo današnje isproblematizirano vrijeme zaboravili – smijati? Ili smo se već počeli kesiti poput psa koji se sprema na – ugriz ?!

Ljerka Car Matutinović