In memoriam: Tatjana Arambašin-Slišković (1922 – 2009)

Odlazak pulske dame

Nakon neobično duge, višemjesečne borbe s rubnim iskustvima između života i smrti, 28. travnja prestalo je kucati srce istaknute autorske pojave suvremene hrvatske književnosti, Tatjane Arambašin-Slišković.

Rođena je 12. siječnja 1922. u Pagu. Potječe iz građanske obitelji, a iskon je Arambašinovih Kaštel-Novi kod Splita. Završila je Trgovačku akademiju, bila sudionica NOP-a, a od 1954. živjela je u Puli kao profesionalna spisateljica.

Među prvim Istranima Tatjana Arambašin postala je članica Društva hrvatskih književnika, još 1966, a nalazimo je i među osnivačima te zaslužnim članovima njegova Istarskog ogranka. Bila je i članica Hrvatskoga PEN-a, od 1986, Matice hrvatske te raznih uredništava. Osobito je važna njezina aktivnost u uredništvu pulskoga časopisa Istarski mozaik tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća.

Od 1964. do 2003. ta plodna spisateljica objavila je osam romana – Zvjezdani brojevi sitnica, Lutaoci, Balada o morskom konjicu, Ljepotica s otoka, Svakodnevice, Život uhvaćen jednom rukom, Traženja i Sama; osam knjiga pripovijesti – Priče iz ljeta 1965, Pripovijesti o Šimunu, La Piramide, Novoljetne pripovijesti, S prijateljem do zida, Moji londonski susreti, Priče putuju vlakom i Gnjavatori; te iznimno vrijednu knjigu ogleda Koliki su te voljeli, moja Pulo!, kojom je na istraživački i književno posebno uvjerljiv način podigla trajan spomenik voljenomu gradu. Tijekom književne karijere objavila je na stotine proza i ogleda u mnogim časopisima i novinama. Sustavno je pratila likovni život Pule i Istre, surađivala u riječkome dnevniku na talijanskom jeziku La Voce i objavljivala kolumne u pulskome dnevniku Glas Istre. Prevodila je s njemačkoga, talijanskoga i slovenskog. Pojedine njezine priče prevedene su na njemački, talijanski, engleski, mađarski i esperanto.

Priredila je za tisak svezak izabranih djela zaboravljena pulskog pisca Ante Tentora. Dobitnicom je mnogih književnih nagrada, među kojima je i Ksaver Šandor Gjalski, kao jedini istarski autor, zatim Drago Gervais, Dr. Mijo Mirković, nagrade Revije iz Osijeka i drugih priznanja, koja nikada nije posebno isticala. Zastupljena je u književnim antologijama, enciklopedijama, panoramama, leksikonima. Izvođena je i na kazališnoj pozornici. Punu je, zasluženu i dostojnu potvrdu književnoga rada dobila tek tijekom posljednjih dvadesetak godina, iako joj hrvatska književna kritika i dalje ostaje dužnom. O književnici je lani objavljen naslov Književni portret: Tatjana Arambašin, koji sadrži dragocjenu dokumentarnu i filmsku građu te posljednji intervju s autoricom.

Naša Tatjana bila je samozatajna, nenametljiva i diskretna osoba, a svaki razgovor s njom sugovorniku je donosio novo i lijepo iskustvo, dragocjeno obogaćenje.

Njezini kolege pisci izgubili su poštovanu, ugodnu, dragu i voljenu osobu, hrvatska književnost jednu od svojih istaknutijih književnica današnjice, a Pula svoju rijetku i iznimnu damu, među posljednjima takva kova, života i sudbine. Počivala u miru.

Boris Domagoj Biletić