Govor mržnje – govor smrti

Govor mržnje – govor smrti

Đuro Vidmarović

Suprotstavljanje govoru mržnje trebala bi postati trajna potreba svakoga tko nastupa u javnosti, odnosno svakoga tko ima mogućnosti djelovati na javno mnijenje. Poglavito novinara i političara. Dakako i književnika.

Kako je u demokraciji s govorom mržnje, dakle s javno izgovorenim ili napisanim riječima kojima je cilj moralno, društveno, političko i juridičko uništavanje osobe koja se smatra neistomišljenikom?

Nažalost, manihejizam je u Hrvata sastavnica povijesti. Usavršen od totalitarista, ugradio se u naš mentalni sklop i uspješno suprotstavio svakom obliku demokratizacije. A svodi se na primordijalnu formulu, mi – oni, odnosno: tko nije s nama, taj je protiv nas, dakle taj je naš neprijatelj. Strijeljati bila je omiljena riječ Lenjina i Staljina. Ustaše su imale istu logiku. Strijeljali su književnike lijeve političke orijentacije. Sud povijesti nije ih zanimao, kao ni činjenica da nijedna vlast u povijesti, na dulji rok, nije dobila rat s književnošću. Prisjetimo se Krležina djela Moj obračun s njima, književnih tekstova Radovana Zogovića, Marina Franičevića, Vatroslava Mimice... Malaparteove oči na tobožnjem Pavelićevu pladnju do danas emaniraju snažnu mržnju, premda je sam autor javno priznao kako je bila riječ o stilskoj figuri.

Goran Babić

Govor mržnje sramni je iskorak hrvatske književnost. Prisjetimo se s koliko je žara Ivan Goran Kovačić pozivao na ubijanje protivnika. U tom su duhu stvarali mnogi njegovi nasljednici. Padom komunizma ta se praksa nastavila. Mnogi od današnjih novinara pretvorenih političkim marketingom u pisce njeguju govor mržnje. Pojedina djela, članci i javni istupi Velimira Viskovića, Miljenka Jergovića, Jurice Pavičića, Borisa Dežulovića, Daše Drndić, Denisa Kuljiša, Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić, Slobodana Šnajdera, Predraga Matvejevića, ... sadrže govor mržnje. No i među etabliranim književnicima nalaze se oni koji govor mržnje iskazuju kao osobni književni diskurs. Primjerice romani Ive Brešana Astaroth i Država Božja 2053 mogu poslužiti kao školski udžbenici. Time smo došli do fenomena govora mržnje kao književnosti. Nadarenost se ovdje javlja kao paravan. Podsjećam posebno na dva autora: Đuru Vilovića i Viktora Novaka.

Ideolozi i političari su, dakako, najviše krivi za postojanje govora mržnje. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije srpski su političari javno tražili da se Stjepan Radić ubije, zajedno s parlamentarnim zastupnicima HSS-a, da bi Puniša Račić, jedan od njih, to i učinio. Ustaški i komunistički totalitarizam nastavili su u istom stilu. Tijekom Domovinskog rata srpski je političar Paroški u Belom Manastiru naredio svojim Srbima: »Ko vam kaže da ovo nije Srbija, ubijte ga ko kera pod tarabom«!

Političari i novinari i dalje šire mržnju. Ako analiziramo pojedine javne nastupe čak i državnog poglavara Mesića, uočit ćemo čestu uporabu govora mržnje. A to je strašno, jer bi najviši državni autoritet trebao imati i najsnažniju etiku i potrebnu uravnoteženost javnih nastupa. Lider stranke HNS Čačić bez prestanka ponavlja kako mu se HDZ gadi, zastupnik SDP-a Stazić stalno protivnike opisuje kao lopove, a jedan od vodećih hadezeovaca, Vladimir Šeks, ušao je u suvremenu hrvatsku povijest već čuvenim stihovima: »locirati, identificirati, transferirati, justificirati«..., što se odnosilo na najvećeg junaka Domovinskoga rata, generala Gotovinu. Kad bismo skupili na hrpu sve fonograme govora mržnje naših političara, nastala bi višesveščana publikacija enciklopedijskog formata. Uspješno ih slijede novinari. Prvi su zaštićeni imunitetom, a drugi sporim dugogodišnjim parnicama, tijekom kojih je oštećena osoba izgubila zdravlje jer je bila nezaštićena i izložena poruzi, sumnjičenju, pa i javnoj osudi.

Kako izgleda govor mržnje, svjedoči Goran Babić u eseju Jezik i smrt, napisanu prije 25 godina. U njemu se autor okomio na liječnika iz Lipika koji se usudio srpsku riječ oficir zamijeniti hrvatskom riječju časnik. Navedeni je esej objavljen u Nedjeljnoj Dalmaciji – informativno-političkom tjedniku br. 703, Split, 28. listopada 1984. Kako se danas verificira tzv. zapovjedna odgovornost, moramo navesti činjenicu da je glavni urednik ovih novina u to doba bio Duško Mažibrada, a od najbližih suradnika još su djelatni Zoran Erceg, Zlatko Gall i Srećko Lorger.

Goran je Babić tobože reagirao na pismo nekog oficira JNA, objavljeno u Vjesniku od 15. listopada 1984, u rubrici Pisma čitalaca. Taj je srbokomunist napao uglednoga liječnika iz Pakraca, dr. Ivana Šretera, ovim riječima: »...Kad je htio saznati moje zanimanje (da ga unese u obrazac), ja sam jasno i glasno rekao penzionirani oficir JNA. Kad sam doputovao kući, pročitao sam da me taj liječnik (dr. Ivan Šreter) ‘unaprijedio’ iz penzioniranog oficira JNA u – umirovljenog časnika.«

Boris Dežulović

Miljenko Jergović

Zahtjev Gorana Babića

Babić je iskoristio to pismo za javni napad u kojem je napadu zatražio Šreterovo ubijanje. Ništa manje. Evo kako je zločinac za pisaćim stolom obrazložio svoj zločinački zahtjev:

»...No, što je htio naš liječnik, medicus iz Lipika, iz kraja gdje je ljekovite vode i rasnih konja? Zar njega, čedo Hipokratovo, zanima gramatika, pravopis, lingvistika općenito, zar morfologija i sintaksa mogu imati kakvog utjecaja na sastav bubrežnog kamenca? Da ga, možda, ne pokreće jedan drugi ili drukčiji interes, pogubna jedna znatiželja, koja se doduše, ovoga puta, zadržala na tome da izmijeni riječi, a sutra (istom idejom vođena) može jednako tako izmijeniti injekciju?«

Uporaba riječi časnik za Babića je ravna ubijanju injekcijom, čime se otvoreno aludira na nacističkoga liječnika Mengela, čime se stvarala psihološka podloga za likvidaciju dr. Šretera. »Jer – nastavlja Goran Babić – ako je, kako neki kažu, strah vječit i nužan; ako se (elem) netko bojati mora (ili mi ili oni); ako je, dakle, nespokoj trajno stanje stvari (fakata i svijesti); ako (nadalje) iz zla nećemo nikako i nikada; ako nas se u to (u muku, zlo i tjeskobu) utjeruje u nevolji (bolesti, pogibelji, starosti), a nekmoli u snazi i zdravlju – kakav će i kakav uopće može biti odgovor na prijetnju?«

Dakle, mi ili oni, pri čemu pod mi misli na jugokomuniste, a pod oni na nacionalno svjesne Hrvate. Dalje, uporabu riječi časnik Goran Babić proglašava političkom prijetnjom i time potiče policijski aparat na akciju. Kako bi bio što uvjerljiviji, navedenu riječ pretvara u ustaški poklič i stavlja u kontekst partizanske borbe, odnosno potpiruje žestoke emocije partizana-pobjednika. Srpsko poimanje osvete kao bitne odrednice etničkog identifikacijskog koda ovdje izbija u prvi plan. (»Ko se ne osveti – taj se ne posveti!«)

»Pitanje«, nastavlja Goran Babić, »ovakvo, lebdi naročito nad nama čiji su se roditelji (danas starci) prije 40 godina tukli s bandom i povjerovali da su pobijedili, da su se jednom zauvijek (i za se i za djecu svoju i unuke) riješili zločina koji je prijetio da zatre sve što se uopće može zatrti.«

Slijedi tipično udbaško krvoločno prenemaganje, gdje liječnika povezuje s ustašama i ustaškom emigracijom:

»...Pretpostavimo (ako nije zabranjeno) da je on (pobijeđeni, poraženi) otišao, da ga je nestalo (u hladnome grobu ili u Paragvaju), da je tek u skrovitim šavovima društvenoga bića ostalo njegovo sjeme, spore i sjemenke. Hipoteza naša nalaže da se kaže kako iz te klice ništa nije nicalo kroz dugo neko vrijeme, a da je, nakon što su se prilike postupno izmijenile, polako počela jedna za drugom sjemenka na svjetlo danje da izbija (...). I – da ne pretpostavljamo dalje – stigosmo napokon do (mladog?) našeg medicusa, stručnjaka za jezik i jezične probleme, koga od svih bolesti i tegoba (starosti) zanima ponajviše ona od prije 40 godina, smrtna boljka ustašluka. Što kažem – zanima? Ne samo zanima, nego još i više – on se, očito, osjeća i ponaša kao pobjednik u tom (historijskom) sporu. Nekadašnji junak (moćnik, mladi snažni partizan) sad stiže nemoćan, slab, star, bolestan preda nj (gromovnika, medicusa, u čijoj je ruci odluka o životu i smrti, Hermijin štap za san i nesanicu). Oh, kako su se prilike izmijenile – oh, da me sad vidi onaj moj (od prije 40 godina), koji je onda poražen nestao negdje u magli, negdje u povijesti! Da se samo načas pojavi na javi pa da vidi ovaj prizor, ovu scenu. Kako se osvećujem za sve njegove boli i nedaće, za sve zlo što mu je ovaj grmalj nekoć (jednoć) nanio. Treba crvendaća, idiota, naučiti pameti, treba mu pokazati da naše nije prošlo, a da njegovo (i njihovo) nepovratno jest. Minulo da je sve u što se kleo, za što se borio i da sad je bivši po svemu, sjenka negdašnje moći preda me došla da krepa!«

Vedrana Rudan

Jurica Pavičić

Huškanje se nastavlja: riječ časnik Babić povezuje s progonom Židova i stavlja ga u kontekst antisemitizma, čime optužba postaje još ubitačnija.

»O čemu, zaista, ovisi hoće li taj čovjek, hoće li taj dušobrižnik (koji se o tijelu stara manje no o duši) jednoga dana jednako tako kako sad mijenja riječi promijeniti i injekciju? Što ga može ustaviti, spriječiti? Zar nije logično da jednom do toga dođemo (kao što se i bilo došlo) ako smo već na tom putu, ako smo krenuli? Zar u negdanjem Rasnom povjereničtvu nije bilo upravo takvih doktora, zar nije njihov potpis stajao glave sve one koji su imali tu nesreću te im je jedina krivnja (i kob) bilo da se, navodno, razlikuju u jeziku i pismu?« Dalje, riječ časnik Babić povezuje i s međunarodnim položajem Jugoslavije i stalnom opasnošću od zapadnih demokracija.

»Što, zaista, s doktorom za jezik i smrt? Što s takvima uopće? Neki kažu (kažu neki) kako Demokracija (s velikim D) nalaže da se (i) s njima mora voditi dijalog. Navodno da i oni imaju pravo na slobodu mišljenja i govora, jer na to, biva, svatko ima (neotuđivo) pravo. Napokon, ni naš doktor, medicus, nije drugi zločin počinio nego zločin mišljenja – on naprosto misli tako kako misli (da jedan Srbenda u Hrvatskoj, a uz to još i partizan, neće, ne može i ne smije ovdje, sad i danas, govoriti tim svojim vlaškim, armijskim, anti-hrvatskim jezikom nego mora, ukoliko želi ovdje živjeti, ili živjeti uopće, govoriti umirovljeno-časnički), i zbog čega bi (recimo prema kriteriju Amnesty Internationalea, ali i ‘Nove revije’ /br. 30/1984, Ljubljana/, koja to prenosi) jednako mišljenje kao takvo bilo nedopušteno čak i kažnjivo? Gdje je tu sloboda, gdje demokracija? A jasno je (kao dan) da ‘slobodni svijet’ svoje kredite (s pomičnom kamatnom stopom) daje samo onim (siromašnim) zemljama u kojima je slobode i demokracije! Neće se valjda novcem od slobode graditi zatvori!«

Pitanje hrvatskog jezika postavlja se kao zločin. Takav stav podvlačimo s razlogom, jer se isti odnos zadržao do danas i sve ga češće čitamo na stranicama nekih hrvatskih tiskovina.

»Eto, u što se može izroditi pravopis i gramatika i sitna jezična strka i zbrka! Eto zbog čega su naša jezična pitanja u načelu sumnjiva, sporna i zlokobna – reći će brza, kratka i, kako već rekoh, briljantna (bez i) pamet.«

Evo Babićeve presude dr. Šreteru:

»...Kako i što učiniti? Zašto je medicusu preča smrt od života, njemu koji, po definiciji, jedino od smrti ne živi? Što je sve poremećeno tako da je stroj historije (kao strašna životinja) ponovo krenuo unatrag? Ludilom, bjesnilom obuzetu, beštiju valja liječiti, kako stari spisi kažu, otrovom, vatrom i željezom. Ako ni to ne pomogne, zna se i što preostaje. Zemljica čarna, trava zelena.

A svega nas 16 godina dijeli od novog, trećeg tisućljeća. Toliko je vremena bilo potrebno (i nužno) dovde da bismo dogurali.«

Tako je pisao, tako je sudio, tako je mrzio Goran Babić 1984. Dr. Ivana Šretera nisu ubili odmah, kako je tražio pjesnik Babić. Učinili su to njegovi sljedbenici 1991. A kako je strijeljanje ipak neka civilizacijska tečevina, učenici Gorana Babića po dobrim djelima poznata liječnika izložili su svome balkanskom mučenju. O strašnim, pa i morbidnim, detaljima tog mučenja još nije mudro govoriti. Osveta je provedena.

»Sire, i to je povijest!«, rekao bi zaboravljeni hrvatski pjesnik, nekadašnji predsjednik DHK i jedan od utemeljitelja HDZ-a Milivoj Slaviček.