Domaće produkcije obilježile festival

Domaće produkcije obilježile festival

Jubilarni Muzički biennale Zagreb ove je godine uspješno pronašao i prilično kvalitetno uobličio festivalsku koncepciju, nad kojom je u različitim realizacijskim oblicima bdjela tematika povezanosti umjetnosti i politike te umjetničke angažiranosti

Ovogodišnji jubilarni 25. Muzički biennale Zagreb, koji se održao od 17. do 26. travnja, uspio je na pravi način odgovoriti zahtjevu aktualnosti i suvremenosti. Ponajprije se to odnosi na ujedinjujuću temu festivalske koncepcije, koja se na prošlom 24. izdanju festivala dosta nespretno raščlanila na nekoliko umjetno stvorenih tematskih točaka, ali je zato ove godine vrlo uspješno sažela organizatorove intencije na pokušaj istraživanja odnosa umjetnosti i politike. Upravo ta tematika kao da se pojavila u pravome trenutku naše sadašnjosti, uspostavljajući vezu jubilarnoga Biennala s njegovim početkom 1961, ali i pozitivno propitujući elemente sadašnjega ukupnog umjetničkog bivanja.

Prizor iz opere Prikriveni križ

Odnos umjetnosti i politike ponukao je brojne autore da se odazovu i ponude svoja razmišljanja i moguće odgovore, najvećim dijelom u obliku glazbenoscenskih projekata, što je bio posebno izražen segment ovogodišnjega Biennala. Neki među njima reagirali su vrlo konkretno i direktno, primjerice Miro Dobrowolny oratorijskim scenarijem Srebrenica, neki su ukazali na globalnu problematiku koja bi se trebala ticati svih nas, poput videoopere Nadilazeći vrijeme Orlanda Garcije i Jaceka Kolasinskoga. S druge strane, bilo je djela koja nisu težila političkoj angažiranosti, ali su svojom idejom i realizacijom vrlo jasno ukazala na neke općedruštvene okolnosti s kojima se susrećemo na svakom koraku i od kojih možda u stvarnomu životu najčešće okrećemo glavu.

Domaći autorski projekti

Na osobite načine time su se bavila dva ključna glazbenoscenska projekta, opera Prikriveni križ skladatelja Srećka Bradića i redatelja Krešimira Dolenčića te balet Proces skladatelja Berislava Šipuša i koreografa Staše Zurovca, koji su simbolično zaokružili ovogodišnji Biennale. Kažemo ključna, zbog toga što je riječ o velikim glazbenoscenskim djelima naručenima za ovaj festival i realiziranima isključivo domaćim autorskim, produkcijskim i izvedbenim snagama. Bez obzira na konačni rezultat konkretnih djela, koja imaju svoje dobre i slabe točke na kojima bi se još moglo raditi (ali ipak jesu kvalitetnija ostvarenja na festivalu!), činjenica da su to dva čista hrvatska kulturna proizvoda od velike je važnosti.

A da nema Muzičkog biennala, nova scenska djela naših skladatelja ne bismo vidjeli na repertoarima hrvatskih opernih kuća. I to je žalosno. Ipak, barem jedno od dva spomenuta projekta zaživjet će na sceni dulje od praizvedbe i dvije reprize – bit će to Šipušev balet koji je realiziran u koprodukciji s HNK Ivana pl. Zajca, kući otvorenoj za nove i drukčije projekte, što se za zagrebački HNK, koji je koproducent Bradićeve opere, ne može reći, jer nakon te praizvedbe i dvije promptne reprize nije predvidjela više ni jednu izvedbu do kraja ove sezone.

Jedan od manjih, ali uspješnijih, glazbenoscenskih projekata na ovogodišnjem Biennalu bila je praizvedba baleta Vodoinstalater skladatelja Gordana Tudora i redateljice Natalije Manojlović, komornog baleta nastala prema motivima iz tekstova crnohumornog francuskog pisca Borisa Viana. Balet je koproducirao Teatar &TD, što je zaista sigurna ulaznica za ostanak na redovitom repertoaru. U tome je baletu mladi splitski saksofonist i skladatelj Gordan Tudor pokazao svu svoju stvaralačku maštovitost i kreativnost te se pokazao kao autor koji ima još mnogo toga reći. A ne zaboravimo da smo istu takvu karakterizaciju na prošlom 24. MBZ-u uputili također splitskoj skladateljici Mireli Ivičević i njezinoj komornoj operi Za tri lipe.

Promašaj i ugodno iznenađenje

U glazbenoscenskom dijelu festivala bilo je i potpunih promašaja, među kojima prvo mjesto pripada operi Cirkus Juryja Everhartza u produkciji opernog kazališta Sirene iz Beča, još jednom potvrdivši tezu da je od simpatične ideje do kvalitetne realizacije jako dug i težak put na kojemu mnogi padaju u duboku provaliju. No bilo je i vrlo pozitivnih iznenađenja, kakvo je publici pružila monoopera Ljubavne pjesme Ane Sokolović, koja je na stotinu svjetskih jezika ispričala priču o ljubavi. I to povjerivši čitav projekt jednoj izvođačici, Lauren Phillips, koja tijekom izvedbe postaje glazba sama po sebi, koristeći se tijelom u njegovoj ukupnosti kao instrumentom široka raspona glazbeno-glumačkog izričaja. Još jedanput pokazalo se da nije potrebno mnogo svega da bi se načinilo kvalitetan projekt – samo jedan dobar koncept i jedan izvođač učinili su da ćemo Ljubavne pjesme još dugo nakon MBZ-a nositi u pamćenju.

Suradnje s ansamblima

Čisti glazbeni program, ako ga tako možemo nazvati, okupio je na ovogodišnjem festivalu širok spektar izvođača, skladatelja i djela, koji su varirali kvalitetom, ali što se, iako možda ne bi trebalo, uklapa u sajamski karakter Biennala koji pruža svašta za svakoga ili, pak, za svakoga ponešto, pa se neizostavno u tom širokom spektru potkradu i slabiji programi. S jedne strane, dvama orkestralnim programima željelo se unijeti raznolikost, a tu je, i s obzirom na programski izbor i s obzirom na razinu interpretacije, orkestralni aparat HRT-a (Simfonijski orkestar i Big band pod ravnanjem Nikše Bareze) pokazao daleko višu kvalitetu nego gostujući Pekinški simfonijski orkestar.

S druge strane, ansambl Cantus, koji je zapravo i proizašao iz festivalskoga okvira Biennala 2001, okupio je ove godine oko sebe niz srodnih ansambala, gotovo manji specifični ciklus posvećen suvremenoj komornoj glazbi. Od komornih ansambala specijaliziranih za suvremenu glazbu na festivalu nastupili su švicarski ansambl Paul Klee, hrvatski Cantus, slovenski MD7, njemački Integrales, litavski Gaida, mađarski UMZE te kanadski ansambli Les Amis i Kvartet Penderecki. A hrvatsku postavu upotpunili su još Zagrebački kvartet saksofona, Kvartet tuba XL, Kvartet Sebastian i Acezantez. Važno je da su mnogi od inozemnih ansambala nastupili i s ponekim djelima hrvatskih skladatelja, nerijetko praizvedbama, što može pozitivno utjecati na ostanak tih djela na repertoarima koje će ansambli nastaviti izvoditi i izvan okvira Biennala i Hrvatske. Upravo na takvoj razmjeni i suradnji vodstvo MBZ-a ustrajava.

Dojmljivi popratni programi

Trideset godina nakon Urbofesta, niza priredbi koje su se odvijale na zagrebačkim otvorenim prostorima u okviru 10. MBZ-a, dio bijenalskoga programa organizatori su ponovno vratili na ulice i trgove, u tramvaje, na kamione i nazvali ga Muzika-diverzija. Mladi glazbenici nekoliko sastava iz Hrvatske, Italije i Njemačke, na akustičnim i električnim glazbalima, svirali su za slučajne prolaznike i namjernike. Pa iako to i nije bila neka osobita diverzija u pravom smislu riječi, koja bi podrazumijevala i određenu količinu radikalnosti, mladi su glazbenici ostvarili svoj cilj i upozorili da se tih dana u Zagrebu događa nešto posebno – međunarodni festival suvremene glazbe. U projektu su sudjelovali ansambl biNg baNg, Grupa za novu glazbu učenika Glazbenog učilišta Elly Bašić, Puhačka glazba ZET-a i polaznici Rock akademije iz Zagreba, potom ansambl Icarus Junior iz Italije i polaznici Pop akademije iz Mannheima.

Između nekoliko popratnih bijenalskih programa posebno je važan bio trodnevni simpozij s temom Proces-muzika u koprodukciji MBZ-a s Multimedijalnim institutom iz Zagreba, koji vodi Petar Milat. U tri poslijepodnevna termina od 18. do 20. travnja koncertne programe trojice inozemnih glazbenika (Stephan Matieu, Thomas Köner i Alessandro Bosetti) popratila su predavanja trojice svjetski istaknutih filozofa, polazeći u svojim razmatranjima od motiva iz Kafkina Procesa i njegove ekranizacije koju je 1962. Orson Welles realizirao upravo u Zagrebu. Sudjelovali su francuski filozof i muzikolog Peter Szendy, slovenski filozof, teoretičar kulture, filmski kritičar i psihoanalitičar Mladen Dolar te njemački filozof Alexander García Düttman.

Tomu pridodajmo i skladatelja u žarištu Tristana Muraila, čijih je ukupno sedam skladbi izvedeno tijekom festivala, a on je priredio predavanje o svojoj skladateljskoj poetici te radionicu sa studentima Muzičke akademije. Ovakvi popratni programi, u obliku predavanja i simpozija, svakako su od velike koristi. Tijekom bijenalske povijesti pojavljivali su se i nestajali u različitim oblicima, no u budućim izdanjima svakako bi na tome trebalo ustrajavati.

Što nas očekuje za dvije godine? Punih pedeset godina od prvoga MBZ-a i drugi po redu ISCM-ovi Svjetski dani glazbe povjereni našem zagrebačkom festivalu suvremene glazbe. S obzirom na te okolnosti, očekivanja jesu velika. A budući da je MBZ ove godine, nakon nekoliko godina traženja, pronašao i prilično kvalitetno uobličio festivalsku koncepciju, nadamo se da nas 2011. očekuje nastavak pozitivnoga trenda.

Mirta Špoljarić