Diskretni šarm parafraze

Diskretni šarm parafraze

Krešimir Bagić

Pojam parafraza u 20. je stoljeću gotovo posve prognan iz govora o jeziku i književnosti. Estetičari, književni teoretičari, interpretatori, čak i lingvisti uza nj uglavnom vežu negativne konotacije. Parafraza se tretira oblikom banalizacije, pojednostavljivanja (kadšto i krivotvorenja) ozbiljnoga diskurza. Pejorativno se značenje toliko uvriježilo da se parafrazu i u svakodnevnoj komunikaciji doživljava kao zbrkan, neprecizan i opširan komentar. Ipak, kao što je u zadnjih stotinjak godina u nemilosti, parafraza je stoljećima bila preporučivan postupak, figura koja krasi jezik istinskoga govornika, pisca, aristokrata i intelektualca.

Blogerska fotografska parafraza Da Vincijeve slike (www.denesfoto.mlap.hu)

Najopćenitije, parafraza je postupak diskurzivnoga razvijanja preispisivanjem, prepričavanjem, obradom kakve sentence, iskaza ili njegove kompozicije. Parafrastičar se usredotočuje na razvijanje središnje informacije pomoću serije posrednih naznaka koje tu informaciju prikazuju iz drukčijih perspektiva i opskrbljuju novim pojedinostima. U antičkoj Grčkoj i Rimu parafraza je važna vježba u obrazovanju govornika. Učenici su trebali prepričati tekst ili sentencu. Za Kvintilijana parafraza je najbolja metoda „za temeljno razumijevanje pisaca, jer ne prelazimo nemarno i letimično preko njihovih spisa, nego se nužno udubljujemo u svaku pojedinost“; ona ne bi trebala biti doslovan prijevod nego se natjecati s „originalom u izražavanju istih misli“. Stari su Rimljani preporučivali tri tipa parafraziranja: prevođenje govora grčkih govornika na latinski, prozne parafraze latinske poezije te preispisivanje vlastitih tekstova. Temeljni impulsi retoričke tradicije parafraze institucionalno su prisutni u religioznoj egzegezi, književnosti, nastavi, kritici i znanosti sve do 19. stoljeća. Usredotočimo li se na suvremene diskurzivne prakse, možemo govoriti o lingvističkoj, komentatorskoj, literarnoj i ludičkoj parafrazi.

Bliskost, a ne istost

U samome jeziku postoje razvijeni mehanizmi variranja iskaza. Parafrastičnim se može smatrati odnos između aktivne i pasivne rečenice te bi se, primjerice, pasivna konstrukcija Ceste su prekrivene snijegom mogla interpretirati parafrastičnom inačicom njezina aktivnoga parnjaka Snijeg je prekrio ceste. Lingvistička parafraza nastaje gramatičkom konverzijom kojom se naglašava jedna perspektiva, a s njom i jedna od dviju istodobnih i povezanih radnji. Iskaz Ivan je prodao kuću Marku sasvim drukčije konceptualizira događaj od iskaza Marko je kupio kuću od Ivana. Ipak, spomenute su izričajne varijacije više posljedica brojnih mogućnosti koje predviđa jezični sustav, a manje osviještene akcije reformuliranja i razvijanja drugog iskaza na temelju postojećeg. Lingvistička se parafraza ostvaruje kada govornik svjesno intervenira u ishodišni iskaz, primjerice u slučajevima kada denotaciju zamjenjuje konotacijom. To se, recimo, događa ako se rečenica Marku su ukrali automobil preinači u Marku su maznuli tutač. Aktiv i pasiv, gramatička konverzija ili par denotacija/konotacija nalaze se u odnosu ekvivalencije. Ekvivalencija ne pretpostavlja istost nego bliskost: dva iskaza povezuju zajednička semantička obilježja, ali i varijacije različitoga stupnja koje mogu uzrokovati tematski izbori, pozicioniranje govornika i sl.

Diskurz koji nije nevin

Komentatorska se parafraza javlja u svim oblicima kritike, analize, interpretacije kakva iskaza ili teksta. Neizbježan je pratitelj visoke kulture, sastavni dio diskurza koji nije nevin, koji se stvara s predumišljajem. Ona je diskurzivni supstrat svakog komentara (Daunay), jer drugotni diskurz o tekstu neizostavno posuđuje materijal od svoga predmeta, djelomice ga udvaja i ponavlja, a djelomice mijenja. Tradicija komentatorske parafraze proteže se do antike, pri čemu su njezine najpoznatije inačice egzegeza svetoga teksta i specijalistička eksplikacija namijenjena nespecijalistima. U oba slučaja parafrastičar se kreće od manje poznatoga i manje jasnoga prema poznatijem i jasnijem, pojašnjava stručne pojmove, razrješuje dvosmislenosti, otkriva skrivena i alegorijska značenja ishodišnoga teksta. Komentatorska parafraza oblikuje ‘miješani tekst’ koji ponekad ima učinak proširivanja, a ponekad učinak sažimanja izvornoga teksta. U oba slučaja jedan se iskaz prilagođava drugim. Nazočnost parafraze lako je utvrdiva u književnoj kritici, uopće u književnoj znanosti. U ilustraciju navodim ulomak iz kritike J. Pogačnik o romanu Osmi povjerenik Renata Baretića:

‘Osmi povjerenik’ može se čitati na više razina i u ključu više žanrova, no na onoj prvoj, fabularnoj razini riječ je o priči koja je nerijetko uspjeli spoj smijeha i tuge. Trećić je svijet za sebe, otok na kojem nema ne samo lokalne uprave, nego ni telefona, signala za mobitele, na njemu žive uglavnom starci, a život nekako funkcionira jedinom vezom sa svijetom – talijanskim švercerima koji brodovima donose naručene proizvode. Na tome ‘malom otoku za duge priče’, što je osobina s kojom će se osmi povjerenik vrlo brzo sprijateljiti i sa sve više znatiželje otkrivati njihov jedan po jedan sloj, govori se posebnim jezikom, neobičnim dijalektom koji je spoj bodulske čakavice i iskrivljenog engleskog, jer je većina njegovih stanovnika radila ili radi u Australiji.

Prepričavanje se u ovome ulomku prepleće s analitičkim dekomponiranjem teksta, identificiranjem i imenovanjem postupaka te s eksplicitnim ili implicitnim vrednovanjem. Teško je i zamisliti književnokritički prikaz bez parafraze kao postupka razvijanja teksta.

Tri inačice Ujevićeva Oproštaja

Neki tvrde da je parafraza na samome početku književnosti, tj. da su prvi oblici lirike u kršćanskome svijetu zapravo svojevrsne parafraze koje reproduciraju pojedine biblijske fragmente. U stoljećima u kojima je preporučivano oponašanje prethodnika ili svetih tekstova, parafraza je postupak proznoga prevođenja stihovanoga teksta (recimo soneta) ili, pak, prevođenja heksametara iz jednog u drugi metrički registar. Od srednjega vijeka u većini europskih književnosti razvija se praksa preispisivanja psalama. C. Fuchs proglašava 17. stoljeće stoljećem parafraze u francuskoj književnosti, jer njezini najistaknutiji protagonisti poput Malherbea, Corneillea i Racinea osviješteno preispisuju Davidove stihove. Erazmo Roterdamski izdaje Parafraze iz Novog zavjeta (1627), a na marginama svoga teksta tiska prepričane fragmente biblijskoga teksta. I u hrvatskoj se književnosti od Marulića do Kanižlića proteže tradicija preispisivanja psalama, slobodnoga prevođenja soneta i heksametara.

Ovdje ću kao primjer životnosti parafraze u hrvatskoj književnosti spomenuti sonet Oproštaj Tina Ujevića. On je čitatelju ponuđen u tri inačice, i to tako da se druge dvije prema prvoj odnose kao artističke parafraze. Riječ je o tekstu kojim se mladi Ujević gestualno obraća ocu hrvatske književnosti M. Maruliću odnosno kojim se pozicionira spram domaće književne tradicije i nagovještava vlastite poetičke principe. U prvoj inačici soneta (uvjetno u izvorniku) Ujević jezično i grafijski stilizira čakavštinu Marulićeva doba i Marulićevih stihova, naglašavajući tako afektivnost pozicije iz koje progovara.

OPROŠTAJ

Oudi usrid luche nasa mlada plafca

Usduigla ie iidra voglna, smina i noua

I hotechia poiti putom sfoieg ploua

Gre prez chog uoiuode al sachonodafca.

Budi da smo uirni chriuouirna prafca,

Nistar magnie chtîmo (chocho i semglia oua)

– Chi ua uersih libar mnos haruacchi schoua –

Marulichia Marca, splitschog sachigniafca.

V lipom iasichu, gdi ‘chia’ slaie sfoni,

Mi dobrochiasimo garb slouuicheg greba

I tocoi ti napis diacchi i stari.

Sbogom, o Marule! Poiti chemo, poni

Saiu imimo uelu sunchenega neba:

Chorugfa nam chiuhta; gremo, mi puntari!

Pjesnik ovdje čini najmanje dvoje: iskazuje poštovanje dalekom prethodniku te preuzima ulogu glasnogovornika generacije i simbolički povjerava Maruliću (a stvarno tadašnjoj književnoj javnosti) da će mladi krenuti dotad neutrtim stazama. Dvije inačice koje slijede naglašavaju programatski karakter teksta i Ujevićevu okrenutost prema trenutku u kojemu piše. On, naime, kompliciranu grafiju Marulićeva doba, koja suvremenomu recipijentu nedvojbeno otežava čitanje, najprije sravnjuje s recentnom pravopisnom normom. Riječ je o intencionalnoj transkripciji koju bismo – na tragu prije spomenute starorimske retoričke prakse prepričavanja vlastitih tekstova – mogli tretirati artističkim primjerom lirske autoparafraze, koja se iscrpljuje u poigravanju različitim pravopisnim sustavima. Njome pjesnik dodatno mistificira poziciju iz koje govori, implicitno tematizira jaz između udaljenih stoljeća i njima pripadajućih lirskih idioma. Druga inačica Oproštaja klasična je literarna parafraza. Sonet je prepričan proznim slogom, njegov sadržaj je prenijet iz drevne čakavštine u suvremenu štokavštinu, nestalo je tipičnoga metra, pjesničkoga ritma, rime, umjesto stilistički obilježenoga uglavnom se javlja stilistički neutralan poredak riječi u rečenici. Iluzija sonetne strukture sugerirana je jedino činjenicom da je tekst raspoređen u 14 redaka koji simuliraju broj stihova toga kanoniziranog poetskog obrasca. Prozna inačica soneta istodobno evocira Marulića, njegov jezik i njegovo doba, obnavlja srednjovjekovnu i renesansnu tradiciju parafraziranja teksta i omogućuje Ujeviću da do kraja podcrta ambivalentan stav spram hrvatske pjesničke tradicije.

... il’ je pekar il’ je budala

Ludička se parafraza obično realizira kao intervencija u strukturno i semantički kanonizirane iskaze poput sentenci, poslovica, frazeologizama i sl. Intervencijom se bitno mijenja značenje iskaza. Ta promjena može biti motivirana željom da se u kakav jezični klišej smjesti i efektno izrazi nova realnost ili govornikov odnos spram nje. Kada je 1972. premijerno prikazan film Diskretni šarm buržoazije, njegov redatelj Luis Buńuel nije mogao ni slutiti da će se taj naslov frazeologizirati do te mjere da će u različitim jezicima postati izvor parafrastičnih igara. Tako je, među inim, u hrvatskome jeziku u publicističkom, kritičkom, promidžbenom, tehničkom, književnom ili aktivističkom diskurzu moguće naći sljedeće parafraze Buńuelova naslova: Diskretni šarm igre, Diskretni šarm neoliberalizma, Diskretni šarm diskriminacije, Diskretni šarm hladnog svjetla, Diskretni šarm dobre arhitekture, Diskretni šarm hrvatske buržoazije, Diskretni šarm amnezije, Diskretni šarm diplomacije, Diskretni šarm muške suknje, Diskretni šarm armaturne ploče zaobljenih uglova, Diskretni šarm tranzicije, Diskretni šarm tuđmanizma, Diskretni šarm improvizacije, Diskretni šarm prosječnosti... Riječ je o svojevrsnoj frazeološkoj igri u kojoj se konstrukcija uvijek ponavlja, a semantički najopterećeniji dio zamjenjuje novim elementom. Takav figurativni postupak omogućuje istodobno i evociranje izvornika i njegovo preosmišljavanje.

Razvijeniji oblici ludičke parafraze radikalno mijenjaju značenje sentencama, izrekama ili frazemima u kojima su formalno ukotvljeni. Riječ je obično o humornom, ironičnom ili polemičkom osporavanju. Primjerice, hrvatski je distributer automobila marke Škoda u jesen 2004. reklamnu kampanju utemeljio u dvama sloganima koji su zapravo ludičke parafraze dviju poslovica: Tko čeka, ne dočeka! (= Tko čeka, dočeka) i Tko se prvi smije, najduže se smije! (= Tko se zadnji smije, najslađe se smije). Škodine reklamne parafraze potpuno mijenjaju značenje poslovica – umjesto strpljivosti, ustrajnosti i čekanja kao poslovicom preporučenih strategija ponašanja, Škoda potencijalnoga kupca potiče na trenutačnu reakciju. Atraktivnost i humorni učinak slogana proistječe iz povezivanja gnomskoga i promidžbenoga kôda. Odete li na internet i iz puke radoznalosti utipkate ‘tko rano rani’, umjesto drugog dijela poslovice ‘dvije sreće grabi’ pojavit će vam se npr. uvijek urani, on se ne naspava, ima podočnjake, pregleda ga doktor, ima mutirani gen, probudi pijetla, cijeli dan je pospan, neće mu pobjeći autobus, po ranama čeprka, il` je pekar il`je budala… Poetika grafita također se dijelom temelji upravo u parafrastičkom ludizmu koji kakvu gnomsku strukturu banalizira, primjenjuje na posve neočekivano iskustvo, izaziva kratki spoj, time i humorni učinak. Evo nekoliko grafiterskih dosjetki: Oko za oko, jezik za zube – Tko tebe kamenom, ti njega tvrdim kruhom! – Tko pod drugim jamu kopa, fizički je radnik. – Bolje jedan orgazam u grmlju nego dva u ruci.

Iako je sâm pojam na početku 20. stoljeća gotovo prognan iz govora o jeziku i književnosti, parafraza kao praksa pojavljuje se u gotovo svim diskurzima – u literaturi, znanosti, medijskom i promidžbenom diskurzu, različitim oblicima afektivnoga govora, govora koji potiče, poučava... Time je samo iznova potvrđena njezina nevjerojatna prijemčivost različitim iskazivačkim tehnikama i strategijama, bitna uloga u različitim sferama komunikacije te, vjerojatno, njezina neizbježnost. B. Šulek je predložio pojam razgovijest kao hrvatski naziv za parafrazu, ali pojam nije ušao u upotrebu.