Biseri hrvatske kinematografije

Biseri hrvatske kinematografije

U mnoštvu iznimno vrijednih celuloidnih ostvarenja koja je pokojni Mato Kukuljica sačuvao od propadanja i slučajnog ili namjernog zaborava, a koja je publika imala priliku vidjeti u okviru ciklusa nedavno održana u kinu Tuškanac, zasebno mjesto pripada postratnoj socijalnoj melodrami Samo jednom se ljubi Rajka Grlića. Svakako, djelo koje se općenito drži najuspjelijim i najzanimljivijim filmom u karijeri praškoga đaka Grlića, ujedno možda i ključni naslov zahvaljujući kojem su se pripadnici nekadašnje jugoslavenske praške generacije probili u žarište zanimanja filmofilske, kulturne pa i političke javnosti, ipak pati od mnoštva nedostataka. Uz krutu i često nezgrapnu režiju, koja će nažalost ostati obilježje i većine ostalih Grlićevih filmova, slabosti su cjeline i odveć očiti dramaturški prečaci i pojednostavnjenja, brojne ideološke i značenjske simplifikacije, kao i površno i trivijalno psihološko i motivacijsko profiliranje protagonista. Ipak, svojedobno veliki kinohit koji je samo u Zagrebu zabilježio više od sto tisuća gledatelja, te u kojem glazba iz naslovnog evergrina Ive Robića ima vrlo bitnu ulogu, osobito tijekom tragičnoga raspleta, u cjelini je ostvarenje čije vrline znatno pretežu nad slabostima. Grlić gotovo nimalo suptilno, no neosporno prilično sugestivno gradi priču o mladom partizanskom junaku Tomislavu, časnu i poštenu, no priprostu i naivnu momku koji netom nakon završetka rata s prijateljima preuzima vlast u gradiću nedaleko Zagreba.

Kadar iz filma Splendid Isolation

Dok njegovi kolege u ozračju rastućega totalitarizma i posljedičnog gaženja osobnih sloboda postupno zastranjuju u korupciji i gospodarskom kriminalu, u djelima koja će naposljetku biti licemjerno okončana drugarskim kritikama, blagima kaznama i za ono vrijeme dekadentnim igranjem tenisa iza žice, Tomislavov je najveći i praktički jedini grijeh ljubav prema senzualnoj balerini Bebi, djevojci iz proskribirane građanske obitelji. Njezini su roditelji (sjajna Neva Rošić i efektna sporedna uloga Bergmanova stalnoga glumca Erlanda Josephsona) pripadnici suspektnoga građanskog staleža, dvolični i dekadentni ljudi, pretpostavljivo nedavni kolaboracionisti koji se ne žele i ne mogu pomiriti s ratnim i civilizacijskim porazom, koji religioznošću i građanskim manirama neprestano potkopavaju revoluciju koja teče te pod čijim će se utjecajem Tomislav i protiv svoje volje početi mijenjati.

Plakat za Samo jednom se ljubi

No Grlić baš nikoga ne štedi, ni protagonista kojim će se rigidna partija i sudbina poigrati na način sličan onom njegova imenjaka Tomislava K.(omunista) iz Zafranovićevih Večernjih zvona, odnosno iz romana Vrata od utrobe Mirka Kovača, ni njegove drugove koji će redom izdati ideale i našu stvar, pritom čineći grijehe mnogo teže od Tomislavovih, a napokon ni odnarođenu buržoaziju i građanstvo oličeno u Bebinim roditeljima, osobito u ocu, koji će prvu priliku iskoristiti da uskoči u sobaričin krevet. U kontekstu tragične sudbine u osnovi plemenita pojedinca zahvaćena promjenama koje ne razumije i ne može pratiti, Grlić tako učinkovito oslikava obrise i sve segmente novog i u začetku trula i na pogrešnim temeljima građena društva čija su se zastranjenja i aberacije itekako osjećale i u vremenu nastanka filma, 1981. Dakako, kao i sva umjetnička djela s temama iz prošlosti, i Grlićev je film bio djelo koje je govorilo o tada aktualnu vremenu i društvu.

Na jednako je aktualan način o razdoblju s početka 1970-ih godina govorio i kratki dokumentarac Splendid Isolation Petra Krelje, 1973. realizirano no do premijernoga prikazivanja 1992. bunkerirano ostvarenje koje izvrsno korespondira i s današnjim vremenom. Razloge nepoćudnosti i zabrane nije teško dokučiti, jer ih desetominutni film promišljenim pristupom, vrlo sugestivnom montažom te naglašenim vizualnim kontrastima nudi u doslovce svakom kadru. Dok se u hotelu Esplanade održava raskošna modna revija na kojoj glamurozne manekenke i skupocjene nove kolekcije predstavlja blagoglagoljivi Vlado Štefančić, u neposrednom susjedstvu iza hotela, u trošnoj baraci na mjestu koje je još donedavno bilo prenoćište za siromašne Kap dobrote, odigravaju se brojne ljudske drame. Tu se sklanjaju radnici ostali bez posla, majke koje s djecom bježe od muževa zlostavljača, nekadašnji udarnici socijalističkog napretka odjednom ostavljeni bez minimuma egzistencije i osobnog dostojanstva te čitava galerija očajnih samoupravljača izguranih na društvenu i životnu marginu.

Dok detalje s modne revije u hotelu bilježi fotografijom u boji, tjeskobne egzistencijalne drame iz susjedstva Krelja primjereno notira crno-bijelom fotografijom, time dodatno i iznimno učinkovito naglašavajući kontrast sjaja i luksuza onih na vrhu s tamom i bijedom ljudi s društvenog dna. Danas, u vrijeme kad socijalne i životne trendove diktiraju upravo celebrityji s modnih revija i kojekakvih evenata, dok je svakodnevno sve veći broj onih koji staju u redove pred pučkim kuhinjama i prenoćištima, Kreljin film doima se začudno aktualnim, kao da od njegove realizacije nije prošlo više od tri i pol desetljeća.

U dosadašnjim ekranizacijama Krležinih književnih djela, na što su se odlučivali senzibilitetom posve raznoliki autori od Zlatka Boureka, koji je Balade Petrice Kerempuha 1964. preradio u crtić i I videl sem daljine meglene i kalne, preko Marija Fanellija, koji se pozabavio Adamom i Evom te u filmu Put u raj adaptirao novelu Cvrčak pod vodopadom, do Ede Galića, koji je ekranizirao novelu Tomo Bakran i dramu Vučjak, veliki je Miroslav Krleža u cjelini prošao osrednje. Dok je najslabija celuloidna adaptacija nekog Krležina djela zasigurno katastrofalna Agonija Jakova Sedlara, titula najuspjelije nedvojbeno pripada Vrdoljakovim Glembajevima. Velikim dijelom zahvaljujući i odličnu izboru glumaca ublaživši teatralnost i retoričnost drame u tri čina koja govori o slomu pokvarenog i u nemoral ogrezla (malo)građanskog zagrebačkog društva pri kraju Austro-Ugarske Monarhije 1913, redatelj je kreirao vrlo sugestivno i estetizirano komorno djelo zagušne tjeskobe i gotovo opipljiva dekadentnog ugođaja. Krležu ne uvijek vješto nadopisujući bergmanovskim i strindbergovskim motivima, redatelj je snimio kultivirano djelo kojem je, kao i u prethodno spomenutim filmovima, lako pronaći poveznice s današnjim vremenom.

Josip Grozdanić