Bavarci i Kanađani oduševili Zagrepčane

Bavarci i Kanađani oduševili Zagrepčane

Zagrepčani su se pretprošloga tjedna mogli uvjeriti u sjajne dosege svjetskog orkestralnog zvukovlja, drukčijeg od onoga na koji su inače naviknuli, uz dva domaća, potencijalno dobra, ali nažalost često zapuštena orkestra. Naša publika može biti sasvim u toku s najnovijim trendovima na polju klasične glazbe zahvaljujući dvama ciklusima koji već tradicionalno ucrtavaju Zagreb na karte europskih turneja znamenitih orkestara: Lisinski subotom Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog i Svijet glazbe Koncertne direkcije Zagreb. I dok je Svijet glazbe posljednjih sezona počeo širiti spektar ponude i na popularnije žanrove, Lisinski subotom poklonicima pruža i dalje pouzdanu jezgru čiste klasike u najblistavijem izdanju, što je ciklus potvrdio posljednjim koncertnim programima. U samo četiri dana, između srijede 22. travnja i nedjelje 26. travnja, Zagreb su u istom ciklusu pohodila dva vrhunska orkestra s dvama jednako majstorskim dirigentima svjetskoga kalibra, odabravši ciljano program bez solističke točke, kako bi u pravom svjetlu epohalnim simfonijskim djelima iskazali punu raskoš orkestralnoga muziciranja: Simfonijski orkestar Bavarskog radija iz Münchena i Simfonijski orkestar iz Montreala, francuskog dijela Kanade (Quebeck). Iako je u tijeku bio 25. Muzički biennale Zagreb sa svojim atraktivnim praizvedbama glazbenoscenskih djela, obje su večeri sasvim napunile veliku dvoranu Lisinski, što je bio još jedan dokaz da među Zagrepčanima uvijek ima dovoljno publike i za više istodobnih vrhunskih glazbenih događaja.

Najdulju svjetsku tradiciju orkestara kakvu ima Njemačka predstavio je Simfonijski orkestar Bavarskog radija, možda ne toliko razvikan kao Bečka ili Berlinska filharmonija, ali svakako orkestar jednakih kvaliteta kojim možda nije dirigirao Herbert von Karajan, ali zato jest Leonard Bernstein i to na samu prigodu rušenja Berlinskog zida, kada je riječ Freude (radost) u Schillerovoj Odi radosti u finalu Beethovenove 9. simfonije zamijenila riječ Freiheit (sloboda). Blistavi niz svjetskih dirigenata s kojima je radio od osnutka godine 1949. orkestar je u novije doba nastavio letonskim maestrom Marissom Jansonsom, koji je od rujna 2003. njegov šef dirigent. Jansons je dirigent koji je svoje neupitne sposobnosti razvijao polako i sigurno na pouzdanoj tradiciji ruske glazbe, a dugogodišnji i temeljit nauk bio mu je omogućen nesretnim spletom okolnosti. Nakon što je formalno obrazovanje završio na samu izvorištu, kod Hansa Swarowskog u Beču i Herberta von Karajana u Salzburgu te pobijedio na Karajanovu natjecanju, sovjetske mu vlasti nisu odobrile odlazak u Berlin na mjesto asistenta Karajanu u Berlinskoj filharmoniji. Utjehu je pronašao u Lenjingradskoj filharmoniji, gdje je čak 28 godina proveo kao asistent slavnoga Jevgenija Mravinskog te usporedno bio šef dirigent orkestra Filharmonije iz Osla, koji je pod njegovim vodstvom iz nepoznatoga prerastao u jedno od najuglednijih svjetskih izvođačkih tijela. Svoje referencije Jansons je široj svjetskoj javnosti otkrio na novogodišnjem koncertu Bečke filharmonije godine 2006, a zagrebačkoj publici na koncertu sa Simfonijskim orkestrom Bavarskoga radija, koji je, neobično, započeo opsežnim simfonijskim djelom, 2. simfonijom Johannesa Brahmsa. Orkestarski zvuk, blag i slojevit, slijedio je profinjenu koncepciju maestra koji nije dopustio ikakvo komešanje ni šuškanje u publici. U drugom dijelu večeri orkestar je slušatelje zaogrnuo živopisnim temama iz dviju epohalnih njemačkih opera – potresnom Predigrom i Ljubavnom smrti Wagnerova Tristana i Izolde te lepršavom suitom iz Kavalira s ružom Richarda Straussa – otkrivši puni spektar pastelne orkestralnosti. U zahvalu za burni pljesak Jansons se prisjetio svojih skandinavskih dana i publici zaželio laku noć Sibeliusovim Žalosnim valcerom u dodatku večeri.

Orkestar iz Münchena kao da je najavio ponovni dolazak u Zagreb aktualnoga glazbenog ravnatelja Bavarske državne opere, američkoga dirigenta japanskih korijena Kenta Nagana, koji je na tom mjestu prije tri godine zamijenio Zubina Mehtu i na samu početku mandata poveo orkestar te kuće na europsku turneju u sklopu koje je prvi put posjetio i našu metropolu. Prvi dolazak u Zagreb, pozitivan odjek koncerta s djelima Wagnera i Brucknera te ugodna akustika dvorane Lisinski toliko su ga se dojmili, da je odmah ugovorio ponovni dolazak za tri godine sa svojim drugim orkestrom, Simfonijskim orkestrom iz Montreala. Tako je u završnici ovosezonskoga ciklusa Lisinski subotom nastupio taj odlični ansambl iz francuskog dijela Kanade, koji ove godine slavi 75. obljetnicu djelovanja, kao najstariji orkestar u tom dijelu Novoga svijeta. Orkestar koji ima francusku poetiku fraziranja i kolorističkih nijansi, odnosom prema francuskom repertoaru, djelima Claudea Debussyja (Preludij za poslijepodne jednog fauna i simfonijske skice More) zadržava vezu s glazbenom tradicijom pradomovine Francuske, ali njeguje raspored dionica tipičan za germanske orkestre, s violončelima u sredini i drugim violinama na desnom rubu pozornice. Mješavina raznih europskih tradicija u dodiru s novim kontinentom pruža svježinu interpretacije, neopterećenost konvencijama i slobodu izraza, što je osobito došlo do izražaja u opsežnoj razglednici s bavarskih Alpi, Alpskoj simfoniji Richarda Straussa u drugom dijelu večeri. Francuskom se repertoaru vratio u dodacima, Debussyjevim nokturnom Svečanosti i Farandolom iz Bizetove Arležanke, čime je Montrealski simfonijski orkestar bombastičnim tonom završio senzacionalno prvo gostovanje u Hrvatskoj.

Premda je ova sezona ciklusa Lisinski subotom posljednjim koncertom održanim 26. travnja završila čak dva mjeseca ranije od službenog završetka koncertne sezone u Zagrebu, opravdava je najavljeno sjajno iduće izdanje sezone koja bi s programima koje nudi trebala biti vrhunac koncertnog desetljeća u Zagrebu (Peterburška filharmonija, Cecilia Bartoli, amsterdamski orkestar Concertgebouw …).

Jana Haluza