Antibarbarus Joze Dujmušića

Ivo Pranjković

Nedavno je u izdanju Pergamene iz Zagreba objavljena knjiga Joze Dujmušića pod naslovom Antibarbarus hrvatskoga jezika i drugi članci (Zagreb, 2008). Najveći dio knjige čine uglavnom kraći jezični savjeti poredani abecednim redom, koji su između 1932. i 1935. objavljivani najprije u Obzoru, a onda u Hrvatskoj straži, a preostali dio knjige čini svojevrstan razlikovni rječnik srpskoga i hrvatskoga jezika pod naslovom Razlike u jeziku medju srbskim i hrvatskim književnicima te različiti članci, npr. o Menčetićevu i Držićevu jeziku, o turcizmima, o etimološkom i fonetskom pravopisu, o prevođenju hrvatskih književnih djela (M. A. Relkovića, V. Došena i A. Kačića Miošića) na srpski jezik, o A. Veberu Tkalčeviću te osobito o Vuku Karadžiću, Đuri Daničiću i hrvatskim vukovcima (T. Maretiću, I. Brozu i drugima). Članci o vukovcima i njihovim jezičnim i pravopisnim stavovima odreda su zaoštreno kritični.

Uz Antuna Radića Jozo Dujmušić (1874–1942), rođen u Polju kod Travnika, a umro u Zagrebu, bio je jedan od rijetkih protivnika hrvatskih vukovaca, i to žestokih i tvrdo dosljednih. Gimnaziju je pohađao u Travniku i Sarajevu, a studij slavistike počeo u Innsbrucku, a završio u Beču disertacijom o Osvetnicima fra Grge Martića. Službovao je kao namjesni učitelj ili gimnazijski profesor u Bihaću, Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli, Derventi, Varaždinu, Kotoru i Zagrebu, gdje je i živio od konačnog umirovljenja do smrti.

Osim o temama sadržanim u ovoj knjizi pisao je Dujmušić i o starijim hrvatskim književnicima, posebno o bosanskih franjevcima, o leksikografima (npr. o J. Mikalji), a napisao je i dva izrazito zaoštrena polemička teksta, jedan protiv Hrvatskoga kulturnog društva Napredak i njegovih odbornika (1912), a drugi protiv bosanskih franjevaca (pod naslovom Očuvaj nas, Bože, fratarske zlobe, Sarajevo, 1913). Dujmušić je i inače bio kritičan, a nerijetko i polemičan, i to ne samo u odnosu na hrvatske vukovce nego npr. i u odnosu na neke postavke novoosnovanoga društva Hrvatski jezik (osnovano u Zagrebu 1936), pa tako u napisu Čekamo odgovor (objavljenu u Nezavisnosti 1938) pita zašto je pitanje hrvatskoga književnog jezika i pravopisa, preko glasila spomenutog društva, časopisa Hrvatski jezik »iz ruku hrvatske nacionalne omladine prešlo u ruke samih Vukovih pristaša« (urednik časopisa bio je naime vukovac Stjepan Ivšić), zašto se u tom časopisu objavljuje samo ono što se sviđa glavnom uredniku, zašto uredništvo brani »fonetički« pravopis, zašto ne napada beogradski žargon itd. Objavio je Dujmušić također tri knjige: Nauka o pjesništvu (Sarajevo, 1906), Nauka o prostoj rečenici (Sarajevo, 1908) te Repetitorij hrvatske slovnice (Zagreb, 1933). Prva je pisana na tragu herbartovske formalističke estetike, druga nudi prilično opširan školski opis strukture jednostavne rečenice i odnosa među članovima njezina ustrojstva, a treća se u dosta elemenata razlikuje od trodijelne školske gramatike Stjepana Musulina, koja je tada bila na snazi, i time što u nekim segmentima nastoji (npr. već i nazivom slovnica) oživiti neke elemente tradicije starijih hrvatskih gramatika (od Kašićeve do Veberove), a posebno time što na nekim mjestima otvoreno i oštro kritizira tadašnji službeni pravopis propisan zloglasnim Pravopisnim uputstvom iz 1929.

Dujmušić je u stručnim krugovima (nedvojbeno vrlo uskim) poznat ponajprije kao jedan od najžešćih protivnika Vuka Karadžića i njegovih pristaša. Zagovarao je umjereni etimološki (morfonološki) pravopis, a vrlo se energično izjašnjavao protiv vukovskoga fonološkoga (fonetskoga) pravopisa. S tim u vezi napisao je čak i ovo: »Koliko je evropska cipela vrednija od balkanskoga opanka: Za toliko etimologija nadmašuje fonetiku. Pa ipak svi vukovci rađe ostaju kod fonetike zato, jer je ona tobože produkt srpskoga duha i jer ona krči put njegovoj kulturnoj hegemoniji«. Smatrao je uostalom da ni važeći fonološki pravopis ni izdaleka nije dosljedan jer bi se, da je dosljedan, trebalo pisati ofca (mj. ovca), pretsjednik ili čak pecjednik (mj. predsjednik), z Brankom (mj. s Brankom), is crkve (mj. iz crkve), hrvacki (mj. hrvatski), pite (mj. pijte), kaćeš, kućeš i saćeš (mj. kad ćeš, kud ćeš i sad ćeš), ovo zadnje tim više što se nastojalo nametnuti, ne samo u Srba, i pisanje futura prvoga tipa radiću, pićeš i sl. (mj. radit ću, pit ćeš) i sl. Zato mu se čini opravdanije da se piše i bezćutan, otca, srdce, častni itd. Bio je također žestok protivnik Karadžićeve ijekavštine, a zagovarao iekavštinu, koju on sam naziva Radićevom.

U spomenutom Antibarbarusu, koji je najopsežniji Dujmušićev prilog kultiviranju i purificiranju hrvatskoga jezika (sadrži ukupno čak 2049 bilježaka!), on se usmjeruje ponajprije protiv tzv. barbarizama, a takvima smatra nepotrebne tuđice, provincijalizme, srbizme, staroslavenizme, arhaizme, neologizme, posebno nepravilno načinjene, i uopće riječi koje on smatra jezičnim parazitima. Tako npr. smatra da treba Alpe, a ne Alpi, poslanstvo, a ne ambasada, arhiv, a ne arhiva, baklja, a ne buktinja, upravo, a ne baš, bijeg, a ne bjegstvo, biljeg, a ne taksena marka, bitan, a ne suštinski, bjelogorica, a ne listopadno drveće, boležljiv, a ne bolešljiv, boravak, a ne bavljenje, branitelj, a ne branilac, brojiti, a ne brojati, svrha, a ne cilj (cilj mu je germanizam), čarapa, a ne bječva (jer je ta riječ ograničena na Dalmaciju i Primorje).

Neke su mu preporuke odnosno savjeti s današnjega stajališta prilično neobični. Tako smatra da je bolje blizanice nego bliznakinje, da je bolje zamlađivati ili sl. nego zacjeljivati (riječ cijeljeti smatra doduše pravilnom, ali misli da »nije ugodna našemu uhu«; osim toga nitko ne kaže Rana cijeli). Smatra također da je bolje cipelar nego obućar, da je bolje česnik nego razlomak, da je bolje sprat nego kat ili boj (usp. »Turska riječ boj znači u prvom redu rast ili stas, u drugom redu odjel kuće, za koji imamo drugo tursko ime i to riječ kat. Ova je riječ običnija, pa je ne treba istiskivati drugim turcizmom, ali svakako mnogo smeta pravoj hrvatskoj riječi sprat, kad već i Zagreb voli turcizam«). Za riječ ćilim kaže da se može uzeti prostirka, ali dodaje da je ta riječ značenjski šira (ne spominje u tom kontekstu riječ tepih). Kao Bosanac moglo bi se reći da je nešto tolerantniji prema turcizmima nego što bi inače bio zaoštreni purist njegova kova. On doduše za većinu turcizama smatra da ne idu u književni jezik, ali misli da idu u narodni. Tako npr. smatra da su od riječi bunar i burgija bolje zdenac i svrdao, ali dodaje da će i ove prve bez sumnje još dugo živjeti u narodu, posebice među muslimanima.

Kao čovjek koji je bio izrazito sklon polemici, koji je zbog svojih stavova bez sumnje doživljavao i neugodnih trenutaka i/ili neželjenih premještaja te čovjek kojemu su nerijetko i odbijali tekstove (u Obzoru je tako objavljeno manje od četvrtine rukopisa Antibarbarusa, pa ga je zato prenio u Hrvatsku stražu), Dujmušić je u nekim svojim tekstovima ogorčen i na pojedine hrvatske ustanove, a pogotovo na pojedince u njima. To će najbolje ilustrirati ovaj ulomak iz članka Problemi hrvatskog književnog jezika, za koji se i danas mora reći da je nažalost više nego aktualan: »Naše dobre ideje ne mogu uspijevati kod narodnih ustanova zbog taštine i jala nekih, koji sjede na upravnim stolicama: misle, da je sve njihovo bolje i da bi im spao vijenac s glave, kad bi usvojili dobru misao osobe, koja ne sjedi u upravnom odboru toga i toga društva«.

Knjigu Joze Dujmušića besprijekorno je priredila, podrubnim bilješkama obilno popratila i svoje priređivačke postupke potanje objasnila u Bilješkama priređivačice mlada i vrlo vrijedna kolegica Tatjana Pišković. Informativan i vrlo koristan pogovor o Jozi Dujmušiću napisao je na kraju knjige kolega Marko Samardžija. Pogovor je tim vredniji što je riječ o čovjeku o kojemu se u struci, a pogotovo izvan struke, iz različitih razloga nažalost vrlo malo zna. Zbog svega toga za ovu vrijednu i, ne samo s dokumentarnoga nego i sa stručnoga stajališta, važnu knjigu čestitke zaslužuju i priređivačica, i pisac pogovora, i urednik odnosno izdavač knjige Ante Selak.