Zanimljiv i poticajan umjetnik

Zanimljiv i poticajan umjetnik

Uskoro će se navršiti točno četiri godine otkako nas je Anto Jerković zauvijek napustio. Prerana smrt nimalo ne umanjuje doista vrijedan prinos što ga je hrvatskoj likovnoj umjetnosti na prijelazu tisućljeća podario taj neprijeporno zanimljiv i intelektualno nadasve poticajan autor. Njegov cjelokupni stvaralački opus, iako brojem radova nipošto golem, jasno ukazuje kako je riječ o umjetničkoj osobnosti koja se neprestano mijenjala, čineći to uvijek duboko promišljeno, dosljedno i s valjanim razlogom. Svaki izlagački istup Jerković je planirao u tišini i bez ikakve pompe, a realizaciji bi pristupao sa začudnim i svima nam dobro znanim perfekcionizmom.

Retrospektivna izložba, Umjetnički paviljon (Foto. Luka Gusić)

Bilo je doista krajnje vrijeme da Jerkovićeve najvažnije radove vidimo okupljene na jednom mjestu. To se, eto, napokon i dogodilo u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu, a koncepciju izložbe potpisao je iskusan i posljednjih godina iznimno aktivan kustos iz Moderne galerije Zdenko Rus.

Pregledan i logičan postav Jerkovićeve retrospektive – uz Rusa na njemu je radila i autorova supruga Jelena Perić – omogućuje svakom zainteresiranom posjetitelju da relativno lako pronikne u logiku i razvoj njegove umjetnosti. U južnom dijelu Paviljona smješteno je nekoliko slika karakterističnih za Jerkovićevo stvaralaštvo neposredno nakon što je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na njima razvidni su utjecaji gestualnoga slikarstva i apstraktnog ekspresionizma, ali isto tako, snažno će se osjećati i dah transavangarde odnosno nove slike, slikarskoga trenda što je tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća obilježavao podjednako svjetsku i hrvatsku likovnost. Potkraj tog desetljeća, točnije 1988, Jerković će se okrenuti posve neslikarskom materijalu poput zemlje, piljevine, ugljena ili pepela, koje u kombinaciji s emajliranim bojama lijeva na platna izrazito velikih dimenzija. U tako radikalnom materičkom slikarstvu umjetnik posve oslobađa gestu, na taj način odustajući od bilo kakve kontrole i uvodeći momente slučajnosti odnosno posvemašnje nepredvidivosti. Jerković je takve radove zbog njihova sastava i (a)kromatike volio nazivati zemljanim slikama, iako će one tvarnost dugovati poticajima što su dolazili odozgo, posredovanjem sile teže. Nekoliko zanimljivih primjera zemljanih slika lucidno je izloženo točno ispod kupole, u samu središtu Umjetničkog paviljona. Ali gotovo istodobno sa zemljanim slikama umjetnik radi i nešto što nosi posve drukčiji, čak i suprotni predznak! Riječ je o slikama malih formata koje nam nedvosmisleno ukazuju i na njegovo koketiranje s tada također popularnim neogeotendencijama.

Na izmaku osamdesetih godina Jerković, dakle, još propituje mogućnosti različitih izričaja, pa će tako u jednom trenutku posegnuti i za plavim odnosno zlatnim monokromima. Kao da ga je nešto tjeralo – u početku diskretno, a poslije sve izraženije – da svoje stvaralaštvo usmjeri k isticanju nematerijalnosti, spiritualnosti i bezvremenosti. A upravo plava i zlatna boja bit će ponajbolji katalizatori za iskazivanje takvih stanja i osjećaja. Osvrnemo li se, naime, u povijest umjetnosti, odmah uočavamo kako te dvije boje, ukoliko ih nalazimo na pozadini nekih slika – bizantski mozaici kada je u pitanju zlatna ili, primjerice, Giottove freske u Padovi kada govorimo o plavoj – uvijek ukazuju na nešto nebesko, prozračno i beskonačno. Jerković je, dakle, postao slikarom monokroma. U svega godinu dana plava će postupno posve istisnuti zlatnu boju.

Sljedeći korak u Jerkovićevu stvaralaštvu bilo je posezanje za riječima. Indikativne pojmove kao što su Universus ili Emptiness on će ispisivati po svojim plavim monokromima velikih dimenzija, a potom će ga hrvatska ratna svakodnevica i tragične vijesti što su neprestano stizale nagnati da se okrene molitvama i tekstovima iz Novoga zavjeta. Jerkovićeve plave slike-tekstovi postat će sinonimi za vidljivu, dakle materijaliziranu duhovnost. Slično značenje imaju, dakako, i njegovi prikazi plavih geometrijskih likova, koji, nadilazeći konvencionalnu pojavnost, prerastaju u svojevrsne žarišne točke gdje će apstraktna i egzaktna načela ostvariti konačno izmirenje.

Sredinom devedesetih godina Jerković sve više napušta čin slikanja, okrećući se ambijentima i akcijama. Vrhunac dematerijalizacije i spiritualizacije Jerkovićeve umjetnosti najvjerojatnije je izložba/izlet/akcija iz 1994, kada je zajedno s Ivanom Kožarićem organizirao šetnju na Cmrok, a dvojica umjetnika tom su prilikom izložila najveći ready-made što ga je moguće izložiti. Bio je to ready-made kojemu je izvorni autor Svevišnji osobno, a radilo se, dakako, o nebu iznad Cmroka. Nakon toga plava boja i dalje će ostati Jerkovićevim zaštitnim znakom, ali ona više neće isključivo označavati duhovnost i bestjelesnost. Pod određenim utjecajem sjajne Sloterdijkove Kritike ciničnoga uma, u njegovu stvaralaštvu – sada su to uglavnom ambijenti – sve važnije mjesto, naime, počinju zauzimati različite ironijsko-ludičke komponente, uvijek iskazane na lucidan i pomno osmišljen način. To će osobito biti vidljivo u projektu Imenice i loptice, kojim se nedvosmisleno ukazuje na neodgovornu uporabu nekih ozbiljnih filozofskih pojmova, ali i u izložbama Game is over ili Café Nihilismus, što su imale za cilj dekontekstualizirati renomirane galerijske prostore i pretvoriti ih u biljarsku salu odnosno kafić. Na tragu Imenica i loptica bila je i sjajna performans-izložba Riječi, neoni i baloni, kojom je Jerković nastavio ukazivati na problem trivijalizacije velikih tema u korist sveopće banalnosti i kiča. Dolazak novoga tisućljeća obilježio je pak prigodnom instalacijom Projekt 2000 (dvije tisuće plavih balona), kada je prostor galerije bio potpuno ispunjen balonima. Svi pobrojani ambijenti i projekti, ali i oni drugi, na izložbi su uzorno prezentirani zahvaljujući sjajnim fotografijama Borisa Cvjetanovića, a neke od njih čak se pokušalo – nešto manje uspješno – i djelomično rekonstruirati. Posljednjih godina života Jerković je nastavio s plodnim propitivanjem različitih riječi i uzrečica unutar korpusa likovnih umjetnosti, a nisu mu bili strani ni neki neodadaistički postupci, poput akcije Potpisujem sve što je plavo. Tom prigodom, naime, pozvao je posjetitelje da mu donesu bilo kakav plavi predmet na potpis, koji bi se potom uvrštavao na izložbu. Broj eksponata na taj se način tijekom trajanja izložbe povećavao, a poslije su ih njihovi vlasnici mogli razmijeniti ili ih naprosto uzeti natrag.

Jerkovićevo stvaralaštvo naglo je prekinuto. Desilo se to u trenutku kada smo očekivali nove i zanimljive pomake u njegovu radu. Pa ipak, iza njega je ostao fascinantan, posve zaokružen i dosljedno proveden umjetnički opus. Stoga je i retrospektiva nedvojbeno umjetnički doživljaj vrijedan pozornosti, a ono što osobito raduje jest i najava skorašnje monografije iz pera Zdenka Rusa. Naš je Anto sve to u potpunosti zaslužio.

Vanja Babić