Uvesti red u izvršnu vlast i svladati prošlost

Uvesti red u izvršnu vlast i svladati prošlost

Gojko Borić

U posljednje vrijeme u Hrvatskoj se žustro raspravlja o kandidatima za predsjednika republike, pri čemu su važnija imena od upozoravanja na nužnost da se redefinira funkcija šefa države. Usredotočenost na osobe vuče podrijetlo dijelom iz pretpolitičkoga doba, kad je vođa bio sve, a opis njegova radnog mjesta samo dekoracija, te dijelom iz komunističkoga vremena u kojemu je kadroviranje bilo uvijek ispred onoga što kadrovi po zakonu trebaju raditi. To je najbolje definirao istočnonjemački diktator Walter Ulbricht rekavši: »Neka sve bude prema demokratskim propisima, ali mi moramo imati sve pod svojom kontrolom.« Onim mi mislio je na komuniste.

Hrvatsko povijesno iskustvo stoljećima nas je podučavalo kao podanike tuđih država da mimoilazimo zakone ili tražimo rupe u njima. Stoga je između doslovnih odrednica svih zakona i njihove primjene u praksi uvijek zjapila velika rupa bezakonja. Danas pak imamo vlastite zakone, ali navika da ih se zaobilazi ili u njima traži rupe duboko je usađena u narodnu dušu, to je druga narav naroda hrvatskoga koje mnogi nisu svjesni. Naš domaći diktator Josip Broz Tito to je slikovito opisao savjetujući svoje suce da se »ne drže zakona kao pijan plota«. Posljedice su nam poznate, pravosuđe se pretvorilo u krivosuđe, čije posljedice i danas osjećaju tisuće nevino osuđenih ljudi.

U zrelijim demokracijama no što je hrvatska zakoni se mijenjaju ako nisu učinkoviti, pa čak i ukidaju ako izgube svrhu. Uostalom, zakonima se ne može regulirati sve u životu. Postoji običajno pravo, postoje nenapisana pravila dobra ponašanja, postoji građanska pristojnost, postoje učenja vjerskih zajednica i humanitarnih udruga čiji savjeti nemaju zakonsku težinu, a ipak se ponekad, negdje i često, pretvaraju u smjernice života pojedinaca i kolektiviteta. Društvo koje ima previše zakona pokazuje da ne vjeruje svojim građanima, a to onda u njih stvara otpore protiv barem nekih zakonskih odredbi.

Treba mijenjati Ustav Republike Hrvatske od glave do pete

Ustav je u svakom demokratskom društvu osnovni zakon iz kojega proizlaze svi ostali zakoni. U Ustavu RH postoje odredbe koje bi svakako trebalo mijenjati. One su u početku razvoja hrvatske demokracije možda bile potrebne. Primjerice, snažan položaj predsjednika Republike. Za vrijeme Franje Tuđmana govorilo se da imamo polupredsjednički sustav. Bilo je i šala na račun toga, jer to je isto kao i drveno željezo. No u praksi Tuđmanov polupredsjednički sustav bio je itekako predsjednički. Tuđman je imao možda veće ovlasti nego američki i francuski predsjednik zajedno. Neki su tvrdili da je utjecao i na sastavljanje hrvatske nogometne vrste. Nakon Tuđmanove smrti koalicija Šestorke ponešto je okljaštrila mjerodavnosti državnoga poglavara, ali predsjednik republike i dalje je sukreator vanjske, obrambene i sigurnosne politike te vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Istini za volju moramo reći da je sadašnja moć državnoga poglavara samo nešto manja od Tuđmanove, sad imamo pravi polupredsjednički sustav. A on ne funkcionira kako bi trebao, zapravo slabo funkcionira.

Nećemo ulaziti u detalje gafova sadašnjega vršitelja dužnosti državnog poglavara, o tome je u ovoj rubrici vrlo precizno pisao Slaven Letica. Zapravo, u Hrvatskoj postoje dvije izvršne vlasti, predsjednička i premijerska, koje se nerijetko mimoilaze, sukobljavaju i dezorganiziraju. Pogotovo kad su nositelji tih dužnosti veliki egomani, a Hrvati su poznati (neka nam bude oprošteno ovo uopćavanje) po neorganiziranost i jalu, ljubomori koja ne želi priznati drugoga kao boljega i onda kad se to dokumentirano može dokazati.

Drugi je problem u tome što predsjednik republike, kad je jednom izabran, nikomu ne polaže račune, teško ga je, gotovo nemoguće, smijeniti. On vlada svojih pet godina gotovo neograničeno kao kakav monarh. Za razliku od toga, premijeru može biti izglasano nepovjerenje u Hrvatskom saboru. On dakle mora voditi mnogo više računa o političkim konstelacijama u zakonodavnom tijelu i uopće u političkom životu nego predsjednik republike. A svaka izvršna vlast bez kontrole zakonodavne vrlo je štetna za demokraciju. Drukčije je u Americi. Tamo je predsjednik države istodobno i premijer, ali u nekim važnim stvarima, posebice financijskim, itekako ovisan o parlamentu. U Francuskoj predsjednik republike vrlo je dominantan u političkoj arhitekturi države (Mitterrand je tu De Gaulleovu konstrukciju nazvao »permanentnim državnim udarom«, premda ju je poslije zadržao kad je postao šefom države), ali galska republika ima veću demokratsku tradiciju nego u tome pogledu još vrlo nezrela Hrvatska, pa su ovdje usporedbe suvišne.

Iz svega rečenoga može se zaključiti da bi Ustav RH trebalo tako promijeniti da predsjednik bude samo reprezentant države i da nema ovlasti u sukreiranju dnevne politike. Dakako, potpisuje zakone i pri predstavljanju države drži primjerene govore, ali samo načelne naravi. Primjere za takve ovlasti državnoga poglavara imamo u Austriji i Njemačkoj. Valja ih proučiti i stvaralački primijeniti na hrvatsku političku zbilju. Besmisleno je također da predsjednik obavlja dužnost vrhovnoga zapovjednika oružanih snaga, i to bez sredstava iz državnog proračuna i odgovarajućeg stručnog osoblja kakvo postoji u Ministarstvu obrane. U Njemačkoj tu dužnost u miru obavlja ministar obrane, a u ratu formalno predsjednik. To je vrlo praktično rješenje.

U jednoj stvari ipak šefu bi države trebalo ostaviti sadašnje ovlasti, naime za slučajeve kad Sabor nije kadar izabrati Vladu , dakle kad dođe do pat-situacije i egzekutiva više ne može djelovati. U tome bi slučaju predsjednik trebao dobiti ovlasti da raspusti parlament i obrazuje privremenu činovničku vladu, dakako s točnim datumom za raspisivanje novih izbora. Kao svojevrstan vatrogasac Predsjednik bi privremeno bio spasilac političkog života u Republici, dok bi u ostalo vrijeme djelovao samo kao moralni autoritet, dobri duh nacije, savjetodavac i ništa više. Uvjereni smo da bi ta preinaka dobro došla hrvatskoj demokraciji.

Svladati prošlost da bi se osigurala bolja budućnost

Nijemci to nazivaju Vergangenheitsbewältigung (svladavanje prošlosti), pri čemu se misli na što pravičnije i istinitije ocjenjivanje povijesnih zbivanja kako bi se olakšalo svladavanje suvremenih problema. Konkretno govoreći, u Njemačkoj se jednakom odlučnošću osuđuju nacistički i komunistički zločini. Dakako, hrvatske i njemačke prilike u 20. stoljeću nije moguće uspoređivati, ali postoje neka zajednička iskustva dvaju naroda. Hrvati i Nijemci doživjeli su nacionalističku i komunističku diktaturu pa iz njih trebaju povući određene pouke. Osim toga, hrvatska je tragedija bila u potpunom zakazivanju naše najveće stranke u prošlom stoljeću, Radić–Mačekova HSS-a, koji se u travnju 1941. raspao na tri dijela, proustaški, neutralni i propartizanski, prepustivši aktivnu politiku dvjema totalitarnim ideologijama i pokretima, ustašama i partizanima, pri čemu valja diferencirati i reći da nisu svi ustaše bili fašisti, niti svi partizani komunisti, ali njihova su vodstva uglavnom to bila. Obje ideologije potječu iz inozemstva i nemaju mnogo veze s hrvatskom nacionalnom, nazovimo je uvjetno, seljačkom ideologijom mirotvorstva, privrženosti običnom puku i vjeri u Boga. HSS je nestao u vrtlogu rata, ustaše su se kompromitirale svojim nedjelima i suradnjom s nacifašističkim državama, a partizani predvođeni komunistima počinili su brojne zločine, borili se za obnovu Jugoslavije i uspostavljanje boljševičkoga komunizma.

U Hrvatskoj napokon mora biti postignut nacionalni sporazum glede osude ustaškoga fašizma i partizanskog komunizma. Isto tako treba osuditi jugoslavenstvo formirano i prakticirano nakon 1918, koje je bilo u službi velikosrpstva i boljševičkoga komunizma. Bez jedinstvena mišljenja o tim ideološkim stranputicama, u Hrvatskoj neće biti uspostavljeno nužno nacionalno jedinstvo, potrebno za dobro funkcioniranje društva i države. Nije dovoljno reći, prepustimo povjesnicu historičarima, jer povijest je dio sadašnjice, pa ako u njoj nisu čisti računi, ona će nam smetati u svakidašnjoj političkoj praksi. Odnosit će nam energiju prijeko potrebnu za rješavanje konkretnih problema, kojih ima i previše, posebice u predvečerje ulaska u NATO i Europsku Uniju. U njih moramo ući bez povijesnih opterećenja.

Možda će neki reći da ovi prijedlozi s obzirom na odnos snaga u Hrvatskom saboru nisu ostvarivi. Ali mislimo da su nužni jer barem bi mogli biti inspirativni za neke nove političare, koji bi trebali „razbiti“ sadašnji „politički kartel“ vladinih i oporbenih stranaka koje se mnogo ne razlikuju i kojima je, kako se čini, najvažniji cilj – ostati na vlasti.