Trošenje prostora je razvojna kriza države

Saša Poljanec Borić

Neki dan mi je prijateljica, ista ona koja se javno bunila protiv rušenja Vidrićeve kuće na Cvjetnom trgu u Zagrebu, poslala elektronsku poruku ovoga sadržaja: »i u Rijeci ruše«. Ispod njezine poruke bila je još jedna, poslana iz Rijeke, u kojoj je pisalo da su tog dana u Rijeci građevinari srušili tri secesijske garaže koje su, svaka pojedinačno, opisane u trima knjigama o riječkoj secesiji. Pisalo je, također, da u riječkom gradskom odjelu za kulturu nitko nije reagirao. Gradskim službenicima nije čak bilo ni žao. Naprosto: nisu imali primjedbi.

Hrvatska šutnja

Novi, riječki, zaplet samo je nastavak zagrebačke drame koja je kulminirala aferom Cvjetni trg, javno – javnim sukobom između civilnog društva i izvršne vlasti u glavnom gradu, aferom koja je, zbog neoprostive šutnje ministra kulture RH, zapravo, jasno pokazala da, u našoj zemlji, ne postoji razvojni dijalog između građana i vlasti i da se institucionalni kapacitet starih/novih institucija nije znatno odmaknuo od birokratske katatonije koja je genijalnim modernizatorima, nekad u Jugoslaviji, omogućila da: salonitom prekriju Kaštela, koksom zatrpaju Bakarski zaljev i – zabetoniraju Salonu. Samo, onda je to bilo u skladu s proklamiranim ideološkim poretkom. Tadašnji su se modernizatori bavili – industrijalizacijom, elektrifikacijom i radničkom participacijom. Ali današnji, bome, ne sviraju u te diple. Oni, navodno, provode demokraciju i europeizaciju. Dakle nemaju razloga upirati se u progresistički credo nekadašnjih modernizatora i rušiti secesijske garaže u Rijeci, rastakati Zelenu potkovu u Zagrebu, izglasavati ovakav Zakon o golfu. Naime, kad to čine u 21. stoljeću, oni se ne ponašaju samo nekulturno, nego osporavaju i demokratska pravila igre na kojima se temelji naš politički poredak. Zato su: rušenje secesijskih garaža u Rijeci, ignoriranje 54.000 potpisa s Cvjetnoga trga i Zakon o golfu izraz duboke društvene krize, koja ima i specifični kulturni kôd, poznat u modernoj hrvatskoj političkoj povijesti kao: hrvatska šutnja. A nakon šutnje, obično, u Hrvatskoj, dolazi – politička kriza. Kad je javni prostor u pitanju, ona je već tu. U Makarskoj se prije nekoliko godina nije odvozilo smeće, kroz dubrovačke se Pile u Grad ne može ući kad navale s cruisera, u Slavonskom Brodu nisu pili vodu iz vodovoda jer je bila puna opasnih tvari, a u zagrebačkim Vrbanima – uopće nema vode. Zato se kriza javnoga sektora mora razumjeti da bi je netko (?!) uopće mogao riješiti.

Korijen problema

Žderanje krajolika je kao negativnu eksternaliju povezanu s turističkom ekspanzijom, još davne 1975, definirao švicarski ekonomist Jost Krippendorf. U doba kad je Helvetska konfederacija odlučila ozbiljno slušati Krippendorfa u Jugoslaviji je Ustav iz 1974. pospremao pod tepih političku krizu iz 1971. Tako se, između ostalog, odlučilo nacionalno nezadovoljstvo amortizirati vodoravnim kapitalizmom – tj. pravom na privatne vikendice. Prvo je to bilo skromno, svi su neku djedovinu malo popravili, a onda je počelo intenzivnije, razvila se navada jugoinvestiranja u priobalju: prestiž svih tadašnjih jugopolitičkih elita u biti se mjerio položajnom rentom njihovih kuća na Jadranu. U toj su dokoličarskoj zlatnoj groznici tadašnje političke elite i narod izvrsno surađivali. Tito je bio na Brijunima, a narodi i narodnosti u Rovinju, na Hvaru, u Viru i na Makarskoj rivijeri i – mirna Bosna. Tako je, malo-pomalo, vodoravni kapitalizam, potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća postao nacionalni sport i vitalni dio prostorne politike lokalnih zajednica: u cijeloj primorskoj Hrvatskoj. Do 1989. već je oko 400.000 nekomercijalnih ležaja, bez ikakva urbanističkog i fiskalnog reda, zauzimalo ponajbolje primorske položajne rente, koristeći se njima – onako neobavezno. Tko se tada vozio kroz Kaštela ili magistralom od Omiša do Podace ili cestom od Paga do Novalje mogao je jasno uočiti razmjer razaranja lokalnoga konteksta u kojem se radikalna industrijalizacija miješala s mekom, narodnom, vikend-uzurpacijom. Onda je došao rat, pa je narod izborio samostalnost i stvorio državu, ali, kako se stvar, uglavnom, odvila u Vukovaru i Slavoniji, u šibenskom zaleđu i Lici, prostorna strategija za upravljanje položajnom rentom ostala je uglavnom – po starom. Vodoravno orijentirana i lokalno regulirana. Tako smo, u prvom desetljeću samostalnosti, sami sebi izgradili još 400.000 ležajeva, doguravši tako do broja od 800.000 nekomercijalnih smještajnih kapaciteta, pobacanih po obali i otocima prema načelu a vidi mene, a da se pritom nitko nije brinuo o jednom bitnom javnom problemu: kamo s dodatnim smećem?

U novoj hrvatskoj demokraciji narodni je poduzetnički barbarogenij došao na svoje. Bez utjecaja stranih osvajača i okupatorskih sila, vodoravni je kapitalizam, u samo petnaest godina, napravio nered koji se ne može zamisliti. Svak se trudi da je njegova kuća u prvom redu, pa nasipavaju kad dođu do mora. Također, svak se trudi da ona iza njega ne vrijedi apsolutno ništa jer je ova, iz prvog reda, viša od svih koje za njom slijede. Danas ljudi iz trećeg reda od mora vide more tek kad susjed iz prvog reda otvori prozor da – provjetri. A lokalne, županijske, gradske i državne vlasti samo sliježu ramenima – pa to je tako u kapitalizmu. Moš mislit! Nije to tako u kapitalizmu, nego je to tako u samoupravnom kapitalizmu, u kojem su neformalne strukture zamjena za državu koja nepristrano regulira. Samoupravni je kapitalizam zapravo društveno uređenje koje obožavaju vulgarni materijalisti, domaći i strani kapitalisti arivisti i hrvatske političke elite. Svi ti društveni akteri možda imaju različita politička uvjerenja i različite pojedinačne socijalne priče, ali ih, bez greške, povezuje zajednička crta – klijentelizam i antiintelektualizam, nacionalni kognitivni kompleks koji je sociolog Josip Županov opisao još 1988. u eseju o egalitarnom sindromu.

Riječ je, dakle, o neformalnom društvenom dogovoru koji proizvodi retardirani odnos prema kulturnoj baštini i prostoru. Taj retardirani svjetonazor drži da naselja u Hrvatskoj ne posjeduju genius loci, da baština nije bitna i da prostor nije resurs nego prćija. Zato zemlja sve više sliči – kineskom dućanu. Sve je po njoj nabacano i stiješnjeno, za sve i svakog ima mjesta, ali je sve zapravo – bezveze jer umjesto dodane vrijednosti građevinsko divljanje stvara toliko negativnih eksternalija da ćemo na kraju pojesti vlastitu prostornu supstanciju. Jer nemamo javnog sektora. Zato ćemo, narodski rečeno – propasti, iako imamo demokraciju i kapitalizam.

Zaostale javne politike

A da je propast blizu, svjedoči i strateški sadržaj javnih politika, koje se u posljednjih deset godina afirmiraju u Hrvatskoj kao – nacionalni interes. Naime, kad je Hrvatska postala država, a Hrvati politička nacija, došla je i – demokracija. Ali politički sustav ne može potezom pera promijeniti socio-kulturni kôd elita koje ga definiraju, odnosno građana koji u njemu participiraju. Tako je ta ista demokracija, koja je, svakako, jedini pravi razlog po kojem se Hrvatska danas svrstava u red modernih političkih nacija, istovremeno afirmirala i tri bizarne, ali iskonski naše, nacionalne politike prostora: infrastrukturni autizam, špekulantski urbanizam i uzurpatorski elitizam. U tim javnim politikama participiraju sve političke stranke pa i akademske elite, pa se ni političke stranke ni akademske elite (čast iznimkama i isprike rijetkim zaslužnima) protiv takvih retardiranih javnih politika i ne bore, nego im se odupire civilno društvo, takvo kakvo je, podupirano iz raznih EU-fondova i nacionalnih zaklada, bez organskog razmijevanja sociokulturne i politekonomske dubine problema, ali: iskreno i dobronamjerno. Tako je infrastrukturni autizam, primjer kojeg je projekt Družba Adria, srušila civilna udruga s otoka Krka, a ne Matica hrvatska, Sveučilište u Rijeci ili Zagrebu, ili HAZU, iako je svakom normalnom jasno da ispuštanje balastnih voda u Kvarnerskom zaljevu, koje bi bilo neka vrsta kogeneracijskog efekta projekta Družbe Adria, dovodi u pitanje bilo kakvu održivost turizma na prostoru Kvarnera i istočne istarske obale. A od turizma tamo ljudi žive u svim onim kućama koje su izgradili u zlatno doba vodoravnoga kapitalizma. Pritom genijalne razvojne stratege nije uopće zanimalo kako će tim ljudima u Primorju biti kad ih s jedne strane stisnu kemikalije iz rijeke Po, a s druge strane balastne vode iz brodova koji bi servisirali družbadrijski naftovod. Briga njih što će ljudi onda jesti – alge. To nije nacionalni interes. Glavno da su zadovoljni – Rusi.

Špekulantski urbanizam razvio je, kao politiku javnoga sektora, do savršenstva zagrebački gradonačelnik, nametnuvši, pod krinkom afirmiranja demokratske volje većine, gradskim institucijama pravilo jednokratna parceliranja za potrebe klijentelističkog metropoliziranja. Stvar toliko uspješno rješava problem štakornjaka da se, eto, translatira i u Rijeku i djeluje čak i na: secesiju. Po tom autentičnom zagrebačkom konceptu u glavnom se gradu više ne grade trgovi, parkovi i kulturni centri jer se uopće urbanistički ne planiraju ulaganja u formatu: gradskog bloka. Ne. Politika javnoga sektora formira se u horizontu parcele, jer je jedini sadržaj plana stambena gradnja i shopping-centar s garažom (shop until you drop!), iako u gradu ima 67.000 studenata i 8000 profesora i iako praznih stanova i shopping-centara ima – kao u priči. Dok Pravo na grad i Zelena akcija, u koje se upisuju uglavnom studenti, bubnjaju po Cvjetnom trgu jer bi studenti možda učili, a ne stalno išli u shopping, dotle neki njihovi profesori pišu studije kojima opravdavaju investicije po poslovnom modelu javno privatnog partnerstva. A taj model služi samo jednoj svrsi: prebaciti raspolaganje položajnom rentom u povijesnoj jezgri glavnoga grada, iz javnog u privatni posjed. Taj proces koruptivne gentrifikacije teorijski prepoznaju čini se jedino sociolozi i povjesničari umjetnosti, ali za to ne haju ekonomisti, a pogotovo ne političari, pa se ministar kulture RH mirno pravi kao da ništa ne vidi dok u radno vrijeme štiti štrukle i, normalno: šuti. Tako se, u demokratskoj Hrvatskoj, koruptivni poslovni modeli prodaju pod kapitalističke poslovne prakse, i to u doba kad Zagrebom vlada – poštena lijeva stranka?! Istodobno na Sofijinu putu režu zdravo drveće na što upozoravaju još samo, rijetki, stručnjaci, a ne institucije i sve to još nije dosta da genijalni političari ne zaključe da je bilo dosta i kažu: No passaran.

Napokon, uzurpatorski elitizam kao nacionalna javna politika namjerava riješiti učinak svjetske recesije u Hrvatskoj Zakonom o golfu. Zakon za koji Vlada RH tvrdi da je nacionalni interes promovira se zajedno s novim pozicioniranjem Hrvatske kao lifestyle-destinacije. To pozicioniranje artikulira ministar turizma iz Hrvatske seljačke stranke. Ali koji to lifestyle želi afirmirati ministar na podlozi nasilne komasacije privatnih posjeda i poljoprivrednog zemljišta za potrebe dalje apart-manizacije? I to, normalno, na lokaciji s najvišom položajnom rentom – podno Motovuna.

Jasno je ko sunce. Latinoamerički lifestyle maksimalne društvene polarizacije koji se razvija da bi u njemu uživali klijenti, političke elite i turisti bez viza iz Ukrajine. To je lifestyle države u razvojnoj krizi. To je lifestyle države koja ni s integracijskom vizom u džepu ne može natjerati svoje političare na javnu odgovornost. To je lifestyle države koja misli da prijelaz iz tranzicijskoga kaosa u društvo znanja mogu provesti – ignoranti.