Sukob globalnog i univerzalnog

Sukob globalnog i univerzalnog

Nikada u povijesti nije bilo toliko medija i tolika količina informacija kao danas. No to je samo privid demokratičnosti, širine i otvorenosti na području obavještavanja. Stvarnost je prekrivena i premrežena beskrajnim manipulacijama, informacijskim ratom te ekonomskom i političkom propagandom, kojima je cilj »pridobivanje pristanka«, kako bi rekao Noam Chomsky, za određene ideje i akcije. Evo, to je jedan od mogućih zaključaka koji bi se mogao izvući iz knjige Informacijska znanost i informacijsko ratište, najnovijega rada Miroslava Tuđmana, sveučilišnog profesora i predavača teorije informacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pisca i urednika brojnih publikacija i članaka, sudionika Domovinskog rata i šefa obavještajnih službi devedesetih godina, glavnog urednika međunarodnog časopisa Security and the Future, političara i kandidata za budućega predsjednika Republike Hrvatske.

Knjiga ima znanstveni pristup, ona daje teorijski okvir za razumijevanje. Analizirajući pak brojne praktične primjere iz hrvatske političke i medijske stvarnosti i iz novije povijesti autor knjigu čini praktičnom, zanimljivom i prepoznatljivom. Ona može biti korisnim priručnikom medijskim djelatnicima i političarima ili naprosto čitateljima, odnosno gledateljima za lakše snalaženje u masi informacija i dezinformacija kojima su obasuti i za lakše, jednostavno rečeno, razlučivanje istine od laži. Informacija je nedvojbeno moć, moć onih koji imaju moć nad društvom i nad svijetom i istovremeno sredstvo te moći. Oni koji danas imaju moć nad Hrvatskom imaju moć i nad medijima koji u njoj izlaze. A »dezinformacije se proizvode s namjerom da protivnika navedu da promijeni svoje mišljenje te da donosi odluke i prosudbe u korist vlastite štete«. Selekcijom informacija, lažnim vijestima i putem kvazizabavnih i prikrivenih političkih poruka stvara se poželjna slika svijeta i modela življenja.

U vrijeme komunizma i Jugoslavije centri moći bili su jasni, a njihove metode izravne i grube. Tuđman nas podsjeća na jednu situaciju prilikom promocije Hrvatskog biografskog leksikona 1984, kada je bez sudskog naloga zbog nekih nepoćudnih imena i pojmova intervenirala policija po nalogu Centralnog komiteta, oduzimajući primjerke i sprečavajući distribuciju. Danas su metode daleko sofisticiranije, lukavije, iako nije isključeno postojanje nekakvih ideoloških komisija ili „ministarstava istine“. Umjesto zabrana danas se prema nepoželjnim mislima i ljudima primjenjuje ignorancija, prešućivanje i diskvalifikacija, u igri su novi šifrirani izrazi koji melju sve pred sobom, kao što su govor mržnje, politička nekorektnost, etnocentrizam, ksenofobija, homofobija. No, začudo, kao nekada ovdje su opet u silnoj upotrebi etikete nacionalizma, desničarstva, fašizma, konzervativizma, itd., što je u posljednje vrijeme na vlastitoj koži osjetio i Vijenac. Nimalo slučajno, globalnim kreatorima „istine“ na lokalnoj razini najbolje odgovaraju sljedbenici one ideološke klase koja je vladala do devedesete godine.

Protiv naše zemlje u ratnim se godinama, uz onaj oružani, vodio pravi promidžbeni rat. To je bjelodano dokazano, a dokazuje to i Tuđman u svojoj knjizi, akcijama zvanim Labrador i Opera koje su smišljali i provodili pripadnici Kontraobavještajne službe (KOS) JNA, o čemu su pred Haškim sudom govorili i pojedini sudionici tih akcija. Trebalo je Hrvatsku denuncirati i prikazati u svijetu kao terorističku, rasističku, antisemitsku državu u nastajanju. Istovremeno se nastojalo u redove branitelja teorijama o izdaji i dogovoru unijeti sukobe, sumnje i demoraliziranost. Na toj crti igrali su i neki legalni mediji i pojedine TV-emisije, kako u vrijeme rata tako i poslije njega, sve do danas, dakako.

Specijalna je uloga pripala Haškom sudu, gdje se nastoji putem suđenja generalima Hrvatske vojske dokazati teza o zajedničkom zločinačkom pothvatu vojske, vojnog i državnog vrha protiv Srba, o etničkom čišćenju te o agresiji na susjednu državu, što u konačnici vodi prema diskreditiranju same države i njezine borbe za nezavisnost. Logističku potporu takvim projektima daju i pojedinci iz hrvatskih medija i hrvatske politike, osobito predsjednik Stjepan Mesić, čiju ulogu i u ovoj knjizi autor podrobno analizira.

Posebno poglavlje posvećeno je Bosni i Hercegovini, medijskom ratu oko nje i ulozi koju je Hrvatska u vrijeme Tuđmana starijeg odigrala za vrijeme sukoba u ovoj zemlji. Klasičan je to primjer kako se izborom informacija, naglašavanjem jedne strane i prešućivanjem druge mogu proizvesti sasvim krivi dojmovi i uvjerenja. Fokus javnosti godinama se usmjeravao samo na jednu godinu rata i u toj godini na zločin u Ahmićima te na ideju stvaranja Herceg-Bosne kako bi Hrvatska bila prikazana kao agresor koji je htio odvojiti dijelove te države i pripojiti ih sebi. Zanemaruje se hrvatska briga za izbjeglice, referendumsko izjašnjavanje Hrvata u BiH za cjelovitu državu i njezino priznanje od strane Hrvatske, kao što se zanemaruje protjerivanje na desetke tisuća Hrvata iz srednje Bosne, brojni zločini učinjeni nad Hrvatima, presudan hrvatski prinos konačnom oslobađanju zapadne Bosne, deblokadi Bihaća i postizanju dogovora u Washingtonu i Daytonu, itd.

Tuđman pokazuje kako i spomenici nose svoje poruke i kako su prijepori oko spomenika dio nadmetanja za političke istine i ideološku dominaciju. U tom smislu uklanjanje zida boli navijestilo je novi diskurs u samoj Hrvatskoj, poglavito u odnosu na Domovinski rat. Jelačićev spomenik osvanuo je u godinama zanosa i općeg oduševljenja. No veliko je pitanje bi li on bio moguć danas da se nije dogodio tada. Rasprave oko Titova trga ili pak Tuđmanova trga i spomenika nedvojbeno nose veliki ideološki naboj, različite verzije povijesti i različite emocije u odnosu na ono što se dogodilo.

Početkom dvije tisućitih godina uskrsnula je na hrvatskom medijskom prostoru snažna dilema: suverenitet ili izolacija. Prijašnja suverenistička vlast prikazana je i prokazana kao izolacionistička, a nove su se snage svijetu ponudile kao pobornice otvorenog društva, tolerancije i suradnje. To je pak tipičan primjer metode lažnih dilema kojima se diskreditira jedna politička opcija u korist druge i kojima se otvarao put u nove balkanske integracije.

Možda je najzanimljivijim dijelom knjige onaj u kojemu Miroslav Tuđman govoreći o bici za vrijednosti kao temeljnom strateškom interesu aktera informacijskog ratišta razlikuje i suprotstavlja, doduše bez dovoljno eksplikacije i precizne definicije, univerzalne i globalne vrijednosti. Globalne su vrijednosti, prema Tuđmanu, tržište, turizam, informacija i tehnologija nasuprot univerzalnim vrijednostima istine, pravde, objektivnosti. Univerzalno bi, dodajmo ovim Tuđmanovim razmišljanjima, bilo ono što je svojstveno čovjekovoj prirodi u svim civilizacijama, kulturama i religijama, dok su globalne vrijednosti zapravo, uz specijalnu ulogu medija, nametnute vrijednosti jednog određenog i vremenski ograničenog političkog i ekonomskog sustava sa svrhom stvaranja novog čovjeka s poželjnim stavovima, navikama i ponašanjima u oštroj opreci spram tradicijskog. Univerzalnu paradigmu, u kojoj je čovjek cilj, mogli bismo definirati kao solidarnost, ponos, suzdržanost, moralnost, istinu, dobro, sjećanje, identitet, Bog i domovina. Nasuprot tomu su globalne vrijednosti novoga neoliberalnog doba, u kojemu je čovjek sredstvo, egoizam nastupa umjesto solidarnosti, podčinjavanje umjesto ponosa, razuzdanost umjesto suzdržanosti, užitak umjesto morala, relativizam umjesto istine, korisnost umjesto dobra, zaborav umjesto sjećanja, uniformiranost umjesto identiteta, novac umjesto Boga, globalno društvo umjesto domovine.

Josip Jović