Srećko Lipovčan (1942 – 2009)

Jedan uspravan čovjek, odmjerena hoda, uljuđenih manira i prijazna smiješka, u ovom se trenutku nepoznatim stazama i prostranstvima duha udaljuje od nas kao lelujava sjena. Ostat će nam u sjećanju kao slika i zbiljski lik intelektualca pametna i staložena govora, kao zbiljski lik sugovornika koji se s bližnjim ophodi pun dolična poštovanja, uopće kao osobnost koja u sebi i oko sebe njeguje naslijeđene vrijednosti kulture i morala. Ta njega bila je posebice upadljiva zato jer se iskazivala u uvjetima suprotnih, protukulturnih obilježja. Bio je Srećko Lipovčan zastupnik bistrih pojmova, moralno utemeljenih čina, predajom naslijeđenih boljih običaja. Kao da sada, odlazeći od nas, odnosi sa sobom i znatan teret viših vrijednosti, jer ovdje, u našem okružju, i nisu bile na nekoj zasluženoj cijeni.

Bio je čovjek usmene, djelatne i pisane kulture. Prvu je očitovao stalnim saobraćanjem sa slušateljima, s prijateljima i kolegama, u poznijim godinama i sa studentima. Drugu je obdržavao kao stalnu svakodnevnu praksu. Bio je naime među rijetkima koji su se mogli podičiti da »što kaže inom, i sam svojijem potvrđuje činom«. Navlastito je često naglašavao kako biti zauzet u društvenim poslovima znači i slijediti prvi postulat: strogo lučiti javnu od privatne sfere. Obliti privatorum, publica curate nije držao samo dokazom visoke državničke mudrosti i vjernosti ustavnim zasadama dubrovačkih državnih tijela, nego prvim načelom svakog intelektualnog djelatnika. Treću nam je pak, pisanu kulturu, posvjedočio ostavivši hrvatskoj budućnosti u pohranu i nasljeđe mnoštvo povjesničarskih spisa, kulturoloških rasprava, kazališnih eseja, i probranih članaka o mnoštvu javnih tema. Novinarski su mu, publicistički, književnopovijesni i znanstveno-teorijski opus obilježili brojkom od 1500 raznovrsno rangiranih jedinica. Bude li se tko jednom latio toga beskonačna mnoštva napisanih rečenica, morat će utrošiti silan napor. Među djelima posebice mu se ističu četiri autorske knjige visokih znanstvenih dometa te više od šezdeset ovećih studija koje su bile objavljivane u prvorazrednim publikacijama u zemlji i inozemstvu. Ostavio je Srećko Lipovčan vrijedno djelo kulturi svoga jezika, svoje zemlje i svoga naroda.

Društvu hrvatskih književnika za svoga je dopredsjednikovanja podario svoje najbolje intelektualne, djelatne i organizacijske sposobnosti. Matici hrvatskoj odazivao bi se kad god su mu to prilike i osobne obveze dopuštale. U ime svih hrvatskih pisaca, zaposlenih i slobodnih, izražavam mu i ovom, zadnjom i najozbiljnijom ljudskom prigodom, najdublju zahvalnost za sve što je, riječju i djelom, zborom i tvorom, učinio za hrvatsku književnost, kulturu u cjelini.

Sudbine su nam se na mnogim tegobnim životnim stazama i križanjima nerijetko dodirivale i bile osobno isprepletene. Ponajviše u Zagrebu, no i u Dubrovniku, Oldenburgu i Berlinu. Naše se prijateljstvo bližilo gotovo polustoljetnom vremenskom okviru. No ljudskom je poimanju vremena dosuđen zakoniti ontološki i spoznajni limes.

Zbogom, Srećko! U neposrednoj si blizini vječne svjetlosti. Neka ti svijetli do uskrsnuća. U zbiljske si ruke predao svoj duh. U raj poveli te anđeli, počivaj u miru!

Izgovoreno tijekom sprovoda na zagrebačkom Krematoriju, 15. travnja 2009.

Ante Stamać