Snažan antiratni roman

Snažan antiratni roman

Kratki roman Roberta Međurečana Prodajem odličja, prvi vlasnik mogao bi biti još jedan valjan prilog tvrdnji da su najzanimljiviji i literarno najuvjerljiviji hrvatski romani o ratu i njegovim posljedicama upravo oni koji otvoreno ulaze pod kožu toj tematici, beskompromisno odbacuju stereotipe i ljušte lakirovku. O autoru ove knjige u vrijeme kad je objavljena – a to je bilo u drugoj polovici prošle godine – nije se znalo praktički ništa: u bilješki o piscu izdavač je tek naznačio da je riječ o četrdesetogodišnjaku i da do ovog romana nema nijedan podatak za književnu biografiju. Da, i ovo: »1991. prodao gitaru i kupio pušku«. Možda i je ta »književna bezimenost« djelomice razlog zašto se Međurečanov roman u javnost sporo probijao. Ali nakon što je prvi kritički tekst preskočio tu barijeru, a kritička recepcija gotovo redovito podržavala vrlo povoljnu sliku o knjizi, za autora su se zainteresirali i mediji te se doznalo nešto više i o njegovoj životnoj priči.

Ukratko, kad je 1991. otišao u rat, bio je student treće godine veterine, a nakon razvojačenja trebalo mu je dosta vremena da se vrati u normalan život. Izgubio je interes za stvari koje su mu prije bile važne, a među ostalim nije nastavio studij. Danas prodaje autodijelove, »živi prosječno«, ali račune »plaća na vrijeme«. Prema piščevoj napomeni u romanu, i izjavama ponovljenim u nekim intervjuima, u osnovi je teksta istinita priča njegova znanca, također dragovoljca, koja mu je najprije »zvučala fantastično, malo bajkovito«, ali nakon nekog vremena, kad je taj čovjek počinio samoubojstvo, osjetio je krivnju što ga nije ozbiljno shvatio. Prihvatio se pisanja – dobar dio romana ispisao je »u dahu«, »očito je to moralo ruknuti« iz njega – što je on doživio kao veliko olakšanje, neki oblik samoterapije.

Nekoliko informacija o Međurečanu i okolnostima nastanka njegova romana Prodajem odličja, prvi vlasnik držao sam da čitatelj treba znati prije svega radi boljeg razumijevanja posebnosti, ali i relacija koje se uspostavljaju između stvarnoga svijeta i u tekstu stvorena književnog svijeta. (Tomu bi trebalo dodati: čitajući Međurečanove odgovore na pitanja novinara, može se reći da – neovisno o samoj knjizi – njegova razmišljanja o stanju i poziciji branitelja u društvu svojom razboritošću također zaslužuju pažnju i respekt.) Prva od relacija uočljiva je već u naslovu djela, čije objašnjenje autor nudi u jednom od ironično intoniranih fingiranih novinskih tekstova smještenih na unutrašnjim stranama omotnice knjige. U tom se članku (Svi smo mi heroji) kaže da maniju prodaje odličja koja je zavladala u Hrvatskoj većina ljudi tumači apatijom branitelja zbog degradacije Domovinskoga rata, a ministar pak taj fenomen tumači kao »nesebičan domoljubni čin kojim se u djelo pretvara duboko istinita krilatica: Svi smo mi heroji«. Ekspresivnost naslovne sintagme u svakom slučaju sugerira čitatelju da će se susresti s grubom, sasvim depatetiziranom slikom rata, odnosno posljedica koje on ostavlja na ljude.

Glavnog junaka romana Viktora Bošnjaka, mladoga zagrebačkog odvjetnika, već godinama proganja događaj iz rata: njegova je postrojba u noćnoj zasjedi dočekala neku srpsku jedinicu, a on je ubio sedamnaestogodišnjeg dječaka, u čijoj pušci, kako se poslije pokazalo, uopće nije bilo metaka. Od tog trenutka Viktor »više nije bio isti« – kao nekorisna za borbu, poslali su ga kući. Unatoč liječenju od PTSP-a, to ga je sjećanje nastavilo mučiti, bio je i na rubu samoubojstva, sve dok jednog jutra nije „puknuo“ i zaputio se u Vukovar, na adresu s dječakove legitimacije što ju je kod njega našao one kobne noći. Želio je njegovim roditeljima kazati istinu o tome kako im je poginuo sin, ne bi li se oslobodio strašne more. U Vukovaru doznaje da se dječakova majka, jedina živa od cijele obitelji, još za rata vratila u rodno selo kod Knina, pa Viktor odluči da je tamo potraži. Kako su mu u Vukovaru ukrali automobil, a žena mu blokirala karticu za novac, kretao se pješice, autostopirao, švercao se autobusom. Fabula romana razvija se tako što se glavni lik stalno premješta s jedne lokacije na drugu, kao u pikarskom romanu, ili, da budemo bliži našem vremenu, romanu ceste kako je već napisano.

Usput Viktor doživljava susrete s ljudima koje je nesreća, najviše kao posljedica rata, pogodila na različite načine. Ganutljiva je priča o autističnom dječaku čijeg je oca, inače Srbina, ubio njegov ujak, bivši branitelj, koji se sprema na višegodišnju robiju; potresno je Viktorovo sjećanje na pokolj hrvatskih branitelja na Kupi uoči Božića 1991. godine i na neke scene mučenja u crkvi, opisane gotovo naturalistički; a vrhunac je krvavoga pira Viktorov susret s pukovnikom Gavranom, koji ga je odvezao u traženo selo, gdje je doznao da je i dječakova majka mrtva i da »za neke stvari nema olakšanja«. A taj isti pukovnik, ratna legenda i uzoran građanin u miru, tog je jutra „prolupao“ jer je ženina ljubavnika zatekao u stanu u svojim papučama, pa je ubio i njega, i ženu, i TV-inkasatora, i ratnog profitera, a na cesti je još zarobio i nepoznatu tročlanu obitelj, jer »nema nevinih«. Ključne riječi ovog romana izgovara upravo pukovnik Gavran:

»Kad je svršio rat, naš zajednički, nastavio se moj osobni… Mir i nije drugo do strpljenje… a baš nas je rat naučio da se može i poprijeko… A kad jednom pređeš granicu, preći ćeš je ponovo… Sve lakše i češće. Jednom udariš ženu, prvi put je pa se zgroziš, ali udarit ćeš ponovo; jednom ubiješ, ponovo ćeš; jednom odustaneš od strpljenja, nikad ga više nećeš imati. Rat je kolektivni prijelaz granice, dozvola, čak obaveza da je pređeš, ali izvede ga svak za sebe, svak na svoj način. Rat je autoimuna bolest, Viktore.«

Za Međurečanov roman može se reći da je zanimljiv (pisac, među ostalim, ima smisao za bizarne detalje – priča o kaskaderu Peji, susret s kriminalcem preobučenim u svećeničku odjeću koji pljačka poštu, noćna „korida“ vozača autobusa i konduktera na cesti usred šume), dinamičan (brza izmjena mjesta zbivanja – premda je zbog te dinamike zadnji dio romana „brži“ i „tanji“ nego što bi trebao biti), a doista zavidnu vještinu i disciplinu i inventivnost autor pokazuje u motiviranju zbivanja i postupaka likova (npr. prološka postupna priprema „okidanja“ Viktorove odluke da krene u potragu za dječakovim roditeljima; motiv psića, čija iznenadna pojava dvaput sprečava samoubojstvo, a na kraju, kad ga pregazi kamion, to je najava i skore Viktorove smrti). Pišući o ljudima koji se nakon rata bore za svoj unutarnji mir, i koji u tome najčešće ne uspijevaju, Robert Međurečan napisao je jedan od naših najsnažnijih antiratnih romana posljednjih godina.

Strahimir Primorac